Marketing
da... znam...
Kad nemam dovoljno vremena za oboje pa moram izabrat izmeu pisanja bloga i sviranja klavira, klavir uvjerljivo pobjeuje. Znam, ratiman je a ni ja nisam ba neki virtuoz, al kad me veseli. Jako me veseli. Toliko me veseli da mi uope nije neugodno to svoje "pimplanje" podjelit s cijelim svijetom. Ba naprotiv, elim da cijeli svijet zna da ja uivam i da me ba briga jel se to nekom svia ili ne.
Kad su me kao malu upisali u kolu za ritmiku i ples i kad se negdje u treem razredu nakon odvratnog solfeggia pojavio i obavezni sat klavira, bila sam oajna. Solfeggio je neto to smo mi plesai mrzili najvie na svemiru i mjenjali bi ga za miljon satova koreutike, eukinetike, kinetografije, grahama, nikolaia, klasinog baleta, standardnih, narodnih, povijesti plesa pa ak i kvantne fizike i(li) molekularne biologije. Sve je bolje od solfeggia. A onda jo iz klavira dobim bugarku s loom crvenom trajnom iz od koje jo i dan danas imam traume. Voljela sam svirat klavir al sam mrzila tu profesoricu. Nikad nisam htjela vjebat, markirala sam kad god sam stigla. Svima je to, naravno bilo udno jer sam stalno icala doma da mi kupe klavir. Iuavale su se i cure iz plesne jer sam stalno dolazila 15 minuta ranije na satove plesa nebili (prije nego doe korepetitor) malo svirala. Znala sam i upadat u prazne uione, icat kljueve, otvarat bravice na poklopcima. Svirala bi sve i svata, skidala po sluhu, fotokopirala note iz knjinice. A vjeito trojka na diplomi na kraju godine.
Klavir mi naravno, nikad nisu kupili: dobila sam mali synth, pa malo veci synth, pa veliki synth al od klavira ni k. I sad sam se preselila u stan u kojem actually imam klavir (da, to je bilo presudno) pa sviram. Uivam. Gutam. Nadoknaujem. Uim.
Nikad nije kasno... a i pisat se stigne...
Post je objavljen 19.02.2008. u 17:20 sati.