Marketing
Moj roman, bar prvo poglavlje
Po uzoru na mog bjacu i ja u objavit prvo poglavlje mog romana. bolje je drugo poglavlje al u ga objavit samo ako dobijem 50 kommova pohvale za prvo. 1.
Prie jednog starca
Bijae to djeak, kao svaki drugi... razbaruene kose te prljavih i rumenih obraza. Modrice i ogrebotine na krnim nogama odavale su njegove nemirne sklonosti. Zvao se Ivo. Naivan po prirodi, nije znao za nepravdu ni bilo kakve zlobe. Ipak, ivio je na otoku u Jadranskom moru, koji se zove Korula. Otok se nalazi se u lijepoj dravi Hrvatskoj. Gdje uljana mora i modro nebo stvaraju rajske idile, gdje sive hrapave hridi pruaju ivot, gdje visoki crni borovi stvaraju hlad u vrua vremena, a stabla smokvi i maslina daju vane plodove. Volio je svoj otok, taj biser u plavetnilu. Ali najvie od svega volio je more. Bilo je pravedno i lijepo. Davalo mu je hranu i novac. Kad je bilo nemilosrdno, valovito i ubojito to nije radilo namjerno. Ravnomjerno i uspavljujue zapljuskivalo je pjeane obale i hrapave ale gdje se on igrao od roenja... No sada, on vie nije malo dijete. U oujku je napunio 13 god. Sada polako ali sigurno ulazi u mukost. To mu je potvrdio njegov najbolji prijatelj Antonio. Krni stari.
Upravo ga nestrpljivo trai sa Perom i Rokom. Nisu ga ustvari ni traili, jer su znali da se nalazi u konobi, u kutu terase gdje uvijek ima hlada, i svi u selu znaju da je njegovo. Penjali su se popucalim stepenicama, dok je on ispijao posljednje gutljaje kave. Ah-izjavio je. Mrzim zadnji gutljaj ali ga uvijek moram popiti! Mekoljio se stari u stolici, nastojei slinom isprati posljednja zrnca koja su mu se zavukla meu zube. Dobar dan Antonio- pozdravili su ga deki... kako si? Staraki djeco, staraki. Bila je to istina, jer... bio je stvarno star. Zbog svojih starakih i pjega izgledao je tamnoputiji nego to je. Ali to je sve zbog godina i sunca. Nestajale su meu oima jer je nosio velike crne sunane naoale s debelim okvirima. One "stare kvalitetne". Sjedio je raireno u bijelim prozranim hlaama i svijetlo smeoj majci kratkih rukava. Ruka mu je lagano pridravala voljeni tap, stariji i od Ive. Ivo je uivao biti na toj terasi, gdje su starci priali i kartali. kao da je ulazio u hram mudrosti. Osijeao se sigurno. Onako vru i znojan sjeo je na plastinu stolicu. Polako se poeo lijepiti. Nije mu smetalo, jer je znao da e se okupati u bistrom moru, ali je svejedno uzeo jastui sa susjedne stolice. Sjeo je, namijestio se i progovorio-Evo mi smo te doli posijetiti da nam krene priati svoje prie. -O djeco pa uli ste ih ve puno puta, osim toga sad ste ve veliki. -Molimo te, hajde! Za nas. -Ajde dobro, no prvo moramo nai nekakvo mijesto, gdje nema nepoeljnih oiju. Oi su mu zasjale od te silne tajnovitosti.
Zatim se polagano ustao, dohvatio tap i krenio. Prolazio je terasom, cupkajui od ploice, pozdravio je sve svoje stare barabe..Uz dva tri uzdaha spustio se niz stepenice, pridravajui se za ogradu od ljevanog eljeza crvene boje, obuzetom korozijom. Kroio je na travke blijedo zelene boje. Ve dugo nije bilo kie, a kino se razdoblje tek oekuje. Nije dugo ni trebalo da se ta trava koja je rasla uz stepenice prehoda, i stupi na ulicu. Uska kakva je bila, pruala je hlad s desne strane. Viskoki stari zidovi obgrlili su je stvarajue izgled tunela. Kako je bila u aritu sela, na vrhuncu dogaanja (ipak se nalazila kod konobe) pod joj je bio izlizan i jako sklizak, nainjen od bijelih kamenih blokova, istih onih koji sainjavaju dio bijele kue u Washingtonu. S lijeve stane obasjane suncem ljeskao se kamen ne dajui odmora oima. Selo je zapravo imalo mentalitet gradia, s kamenim kuama i ulicama. Nije to bila selendra, samo se stanovnitvo prorjedilo kroz povijest i iseljenike valove. Vjetar je uao u ulicu te stvorio vrtlog. Vijorio je ravnomjerno i brzo. Nije bio hladan, ali je svejedno osvjeavao i razbuivao u ovo vedro jutro. Oko potkoljenica su im se igrali ostatci jutarnje izmaglice. Hodali su polako, prisiljeni starevim tempom. Gledajui ga uspravljenog moglo se zamijetiti da je bio nizak. Vidjelo se da je bio ribar, jer je imao iroke dlanove i jo ira ramena. Stalno su se sputali na nie razine, dok nisu u blagom zavoju dospijeli na visinu mora. Bili su desetak metara od rive kad su ugledali more. Tu je bio puno vlaniji i topliji zrak. Nije bilo guve, jer je bilo 8h. Ljudi su tek poeli ii na plae. U ovom selu nije ni bilo puno turista jer je bilo malo mjesto, jo posve neizloeno marketingu. Poto su bili ranoranioci, prolazili su kroz selo u buenju. Ribari su ve prije sat vremena isplovili, a sada se bude dijeca, starci i ene. Dok se djeca (jo neshvaajui da su budna) bezbrino igrala na doku, ene su prale krpe i pripremale objede... Ivo je znao da je njegova baka budna i da je ve poela praviti papaline. On gotovo uvijek za doruak ima prene papaline i salatu od krumpira i rajice. ( bakin recept). Iako se on vjerojatno nee vratiti da ih pojede. Baka misli da je on jo uvijek pd "pokriva planinom". Sada to nije bitno. Bitno je kako e pitati Antonia ,da im ispria priu koju ve i rakovi na plai znaju. Prolazli su rivom dok su im se sa desne strane izmjenjivale visoke uske kue. Ubrzo su se krajolik promijenio u mini litice sa iprajem i makijom na vrhu. Skrenili su desno i izali iz sela. Hodali su uzbrdo, kroz borovu umu. zrikavci su neumorno zrikali stvarajui hipnozu. Njima to nije smetalo... navikli su. Osjeao se miris mediterana. Ne miris mora, nego okolice, ume i ivotinja. Vonjalo je na ovce poto su one ovim kozijim putiem svake nedjelje ili duboko u unutranjost otaka na ispau. Ulice nije bilo. Samo crvenog putia. Stigli su do suhozida koji se okomito nadovezao na put. Iao je prema obali, na blagoj strmini. Na njemu se lijeno grijao mali smei guteri. Izgled vara... jer je hitro u sekundi, opazivi njih poskoio i netao u umi. Zid je izgledao neuredno, ali je bio vrst. Neosporan dokaz su sva tri derana koja su se popela i poela hodati na njemu. Krenili su nizbrdo. Deki su bili mladi i neiskusni. Pero je bio najstariji. Imao je etrnaest godina. Visok i pleat ugljene i kovrave kose. Roko je imao godina kao i Ivo. Bio je nii, plav i taman u koi. Cure su se na njega ljepile kao pele na med. Putovali su tridesetak metara te otro skrenuli lijevo. Suhozid je nastavio ravno pa su se deki morali prizemljiti. Zatim su ugledali more boje modrog safira. Jo je bilo mirno. No ve e za pola sata, biti puno bijele pijene i nemirnih valova. Pod stopalima je ubrzo osijetio pijesak .Igrao se s njim meu nonim prstima. Zrnca su ostajala pod noktima... Laganim je pokretima crtao polukrugove i kada su bili nasuprot mjestu gdje uvijek priaju Antonio je prekinuo tiinu.
Zborio je.... Djeco ja sam ve star. I vremena se brzo mijenjaju. Ove prie koje vam sad priam vjerovatno se vie nikad nee dogoditi. Zato si nemojte previe s njima razbijati glave. Pero bi mogao otkriti da je prazna - Roko je izvalio... svi su poeli smijati. ak i starac, kojemu je um za razliku od tijela jo na vrhuncu. Pero i Roko su se vjeito podbadali. Ivi to nije smetalo... dapae, zbog njih se mogao neprastano smijati. -Da nastavim... Vi ste uili iz povijesti da je na otoku prije bio grki grad. Zvao se Lumbarda. No malo njih zna da su se tu nalazili skladita samog Aleksandra Velikog... jednog dana su opljakani i porueni... vjerovatno zato to su postojale tenzije izmeu grka i makedonaca. A kad je Aleksandar umro velika je mogunost da je nova vlada sama to poruila. Po priama, tamo bi se vjerovatno trebala nalaziti najvrijednija blaga sa ratovanja iz dalekog istoka. Sada 2 tisue godina kasnije, nitko nezna gdje se nalaze ili da li uope i postoje. Ustvari, jo su prije 1 svj. rata naunici ustvrdili da je to besmislica... i od tada, to nije podrobnije istaeno. Ja se sjeam... To je bila velika tajnost. Drava je kopala po otoku, a za to su znali tucet mjetana. Koliko ja znam svi su mrtvi osim mene.... Ja i prijatelj smo sluajno nabasali na radnike i brzo pobjegli. Imao sam 10, a moj drug 13 godina. Poginio je u ratu 1917. Kako zakon! Ja u to vjerujem, rekao je Roko.-Ti sve vjeruje-odbrusio je Pero. Malo su jo sjedili na grebenu i razmiljali... Antonio je vjeto s noiem pripremio pet priljepaka. Jeli su ih sirove dok im je sol grizla usne. Deki su se zatim malo se okupali i krenili sa Antoniom kui. Krulili su im eluci. Da nisu pojeli one priljepke gotovo se nebi mogli vratiti kui od gladi. Doli su do rive i razdvojili. Pero je uao u kuu s crvenim vratima na samoj obali, a Roko se stepenicama popeo u unutranjost sela. Ivo i Antonio su nastavili uz rivu. Stali su pred Ivinom kuom. Baka je izala iz kue. Pozvala Ivu i popriala s Antoniom. Antonio ivi malo izvan sela. U drvenoj nastambi pa se tamo uputio nakon ugodnog avrljanja. Ivo je hlapljivo ruao i ispriao baki to se zbilo. Starica je sve pozorno sluala i na kraju se nasmijala, normalno Ivo nije rekao to je tono bilo u Antonijevoj prii.. Zatim je otiao u sobu gledati TV, dok vruina zatia.
Post je objavljen 13.02.2008. u 21:07 sati.