žičanom pjesmom uzimao je nit po nit
u krvavoj mreži pletući je bez prestanka
ta samodopadna hrabrost ludost dvorskih luda
ništa ga nije upozoravalo slijep hodao je svijetom
kose pune sitnog arapskog pijeska
izgubio je svoj avion u pustinji kompas je pao
na dno šutljivog oceana ruke njegove ruke grlile
su jarunsko jezero u siječnju tek na dan zaljubljenih
izvukli su ga iz vode baš kako je planirao
nepodnošljiva vrtnja i otrovana medulla oblongata
crveni recepti koje raznosi vjetar i zeleni mir
njegove bolničke sobe tamo negdje na L. brdu
gdje prestaje svaka nada a sunce ima okus limuna
promatrali su ga kao egzotično bilje
uvjeren da je iznad svih i svega
jednog dana procvao je
crnim cvijetom
olupinu aviona zameo je vjetar
svijet ne oprašta
možemo li mi?
Post je objavljen 07.02.2008. u 19:24 sati.