Pregled posta

OPERA: ZAJC'S 'NIKOLA SUBIC ZRINSKI'

Malo je hrvatskih dirigenata koji su u velikim glazbenim centrima i u najboljim dvoranama velikih gradova stranoj publici uspjeli prezentirati hrvatsku glazbu. Meni je to uspjelo svojedobno s koncertnom izvedbom Zajčeva "Nikole Šubića Zrinskog" u Europi, Americi i Australiji. Ja sam još danas ponosan na činjenicu da sam prvi u prekomorju izveo jednu hrvatsku operu na hrvatskom jeziku, a da su izvođači bili Nijemci. Na jednu od tih izvedbi u Avery Fisher Hallu u New Yorku podsjetila me je kritika mog koncerta koju je donio New York Times, a koju sam nedavno, lutajući internetom pronašao. Donosim je ovdje u engleskom originalu kao i u prijevodu.

Evo kako sam nekad bio mlad. Ali slika nije iz New Yorka nego iz Petrinje. U crkvi sv.Lovre, u okviru Koncerata mira i nade, dirigiram Mozartovu "Krunidbenu misu"(1991).





Monday, January 28, 2008




OPERA: ZAJC'S 'NIKOLA SUBIC ZRINSKI'



By JOHN ROCKWELL
Published: April 29, 1986

IVAN ZAJC counts as the father of Croatian music, and his opera ''Nikola Subic Zrinski'' is his most famous and popular work back home. But unlike Glinka and Mussorgsky, or Smetana and Dvorak, Zajc remains unknown in the West. Indeed, when it was performed Friday night at Avery Fisher Hall, the opera was apparently receiving its New York premiere, 110 years late.

It is difficult to believe that claim entirely, however: given the large numbers of Americans of Croatian descent, there must have been amateur productions. But Friday probably marked the first full-scale, major-league performance of the piece here - and even it was presented in concert form and heavily cut.

Croatia occupies what is now the northwestern part of Yugoslavia. During most of the second millennium it lay under the suzerainty of the Austrians, the Hungarians or, briefly, the Turks.

Zajc (1832-1914) was trained in Italy and active in Vienna before he decided to return to his homeland and bring its musical life into the Western mainstream. He was an internationalist, like Tchaikovsky, rather than an overt musical nationalist, like Mussorgsky. There are Croatian tunes here and there in his work, but mostly the music on Friday sounded vigorous and direct in the manner of early-middle Verdi.

''Nikola Subic Zrinski'' recounts the heroic defiance of the Croats against the Turks as a metaphor for their nationalist impulses within the Hapsburg monarchy. Zrinski was a 16th-century Croatian hero who defeated the Turks a couple of times before perishing sacrificially, along with his family and close supporters, in a siege of his castle.

The opera is skillfully crafted, tuneful and stirring in a straightforward patriotic way. How it coheres as drama would be difficult to say, since nearly half the score was cut, with one bit of curious rearranging (Zrinski sang a soulful ballad in the midst of the Turkish harem ballet). But at least the most famous portion of the score, the martial final scene, remained intact.

The performance was assembled in Munich and supported on a tour of five Canadian and American cities by local Croatian communities. It was led by the conductor Ivan Cerovac, who emigrated from Yugoslavia to Munich in 1972, and enlisted the Philharmonic Hungarica (a West German orchestra originally stocked by Hungarian refugees), the men of the Munich Chamber Chorus and the Choir of the Munich Sangerrunde, and an octet of Munich-based singers, all of whom sang from memory.

Of this generally undistinguished lot, the best were Werner Geilsdorfer, a light-voiced but enthusiastically impassioned Zrinski, and Barbara Hofstetter, who had a nice Slavic fullness to her soprano as Zrinski's wife, Eva. The others were Ozana Carrington (the recipient of armfuls of flowers and impassioned embraces from audience members after her every utterance), Hartmuth Elbert, Dietrich Schneider and, deputizing for the missing women's chorus in one number, Gabriele Niemann, Johann von Mikusch and Heidemarie Loy-Feldner, as ''Croatian sprites.''

More impressive than any individual contribution was the confidence and sweep of the choral singing and orchestral playing under Mr. Cerovac's direction. He may have sliced up the score something fierce, but he clearly was laboring lovingly on its behalf.
Ads by Google


Prenašamo:New York Times



ponedjeljak, 28. siječnja 2008.g.




OPERA: ZAJC: 'NIKOLA ŠUBIC ZRINSKI'



autor: JOHN ROCKWELL
objavljeno: 29. travnja 1986.g.

IVAN ZAJC se smatra ocem hrvatske glazbe. Njegova opera ''Nikola Subic Zrinski'' je napopularnije i najpoznatije djelo koje dolazi iz Hrvatske. Međutim, za razliku od Glinke i Mussorgskog, ili Smetane i Dvoraka, Zajc na Zapadu ostaje nepoznat. Znači kad je opera izvedena u petak navečer u Avery Fisher Hallu, bila joj je to premijera u New Yorku, sa zakašnjenjem od 110 godina.

Ipak, ovoj je tvrdnji teško u potpunosti vjerovati: : ako uzmemo u obzir veliki broj Amerikanaca koji su hrvatskoga podrijetla,do sada su morale postojati amaterske produkcije. No ovaj je petak vjerojatno označio prvu potpunu, veliku i prvorazrednu izvedbu ovoga djela – čak iako je bila predstavljena u koncertnoj verziji i uz značajne skokove.

Hrvatska se prostire na dijelu koji je sada sjevernozapadni dio Jugoslavije. U drugom je mileniju većinom potpadala pod vlast Austrijanaca, Mađara ili Turaka.

Zajc (1832-1914) je studirao u Italiji i bio je aktivan u Beču prije no što se odlučio vratiti u domovinu, skrenuvši glazbeni život u njoj na zapadni kolosijek. Bio je internacionalist poput Čajkovskog, no više od glazbenog nacionalista, poput Musorgskog. U njegovu djelu ima hrvatskih melodija tu i tamo, ali je glazba u petak većinom zvučala žustro i direktno na način rano-srednjeg Verdija.

''Nikola Subic Zrinski'' prepričava herojski otpor Hrvata protiv Turaka u obliku metafore njihovih nacionalnih impulsa unutar Habzburgške monarhije. Zrinski je bio hrvatski heroj iz 16. stoljeća koji je porazio Turke nekoliko puta prije no što je žrtveno nestao, zajedno s obitelji i prisnim zagovornicima, u opsadi svojega dvorca.

Opera je vješto oblikovana, melodična i uznemirujuća na izravan rodoljuban način. Kako opstoji kao drama teško je reći, jer je gotovo polovica partiture preskočena, s jednim djelićem zanimljivog prearanžmana (Zrinski pjeva sjetnu baladu usred baleta u turkom haremu). Ali je barem najpoznatiji dio partiture, ratnička scena u finalu, ostala netaknuta.

Predstava je nastala u Muenchenu nakon čega joj je pružena podrška lokalnih hrvatskih zajednica u pet kanadskih i američkih gradova. Dirigirao je dirigent Ivan Cerovac, koji je emigrirao iz Jugoslavije u Muenchen 1972.g., angažiravši Philharmonic Hungarica (zapadno-njemački orkestar s prvim članovima- mađarskim izbjeglicama), muške članove Muenchenskog komornog zbora i Zbora Munich Sangerrunde, kao i oktet muenchenskihi pjevača, koji su svi pjevali napamet.

Od ove nerazlikovne većine, najbolji su bili Werner Geilsdorfer, lagani glas ali ushićeno strastveni Zrinski, i Barbara Hofstetter koja je imala lijepu slavensku punoću u svojem sopranskom glasu kao supruga Zrinskog Eva. Ostali su bili Ozana Carrington (dobitnica pregršta cvijeća i strastvenih odobravanja iz publike nakon svake arije), Hartmuth Elbert, Dietrich Schneider i, zamjenjujući nepostojeći ženski zbor u jednome članu Gabriele Niemann, Johann von Mikusch i Heidemarie Loy-Feldner, kao ''hrvatske vile.''

Impresivniji od bilo kojeg pojedinačnog doprinosa bila je uvjerljivost i zamah zborskog pjevanja kao i muziciranja orkestra pod ravnanjem gosp. Cerovca. Možda je malo prežestoko razrezao (na kriške) partituru, no sa svoje strane uz jasan trud pun ljubavi.



Prenašamo:New York Times


Post je objavljen 14.02.2008. u 07:00 sati.