Ne volim zgrade. Ne volim susjede. Ne volim posuđivanje šećera. Ne volim životne priče nepoznatih. Ne volim otvarati vrata. Ne volim kad mi neznanci ulaze u stan u koji ih nisam pozvala. Ne volim kad mi neznanci diraju stvari u stanu. I kad ga komentiraju. Ne. Nazovite to posesivnošću ili nekim opsesivno-kompulzivnim poremećajem, ali ne volim.
Stoga sam osjetila ogromno olakšanje kad sam se uselila u ovaj stan. Nikad ovdje nisam živjela prije, kao niti moji starci. Nikoga, ali nikoga nisam znala. Sasvim novi početak, u sasvim nepoznatoj okolini. Baš kako mi se dopada. Dođem, odem, uljudno pozdravim i odzdravim. I na to se svodi sva komunikacija. I time sam zadovoljna. Oni ne znaju ništa o meni, ja ne znam ništa o njima. Tu i tamo uhvatim pred vratima pokoju svađu histerične žene koja se ne zna samostalno braniti pa igra na kartu neprisutnog muža mafijaša koji ju je vrlo očito mlatio i "lud je"(kraj citata), i susjeda koji ju šalje u rodni kraj. Svađe su redovito oko djece koja su se počupala na nastavi.
Ukupno sam u zgradi upoznala dvije osobe. Jednog starčeka koji nam je čistio stubište, i koji me neko vrijeme maltretirao. S plaćanjem smo imali problema. jer sam ja bila u besparici, a on mi je dolazio na vrata i nije se dao skinuti s njih, čak i ako sam mu tri puta rekla da stojim u ručniku i da me pusti. Na kraju sam mu redovito zatvarala vrata pred nosom jer se nije gasio. I on stalno, ali stalno, ispituje o mojim starcima, hvali mi očuha (iako ga ne poznaje, ali glavno da ga hvali) i kenje li ga kenje. Dobro, bila sam dovoljno nevoljna razgovarati tako da me ne davi više onoliko koliko je znao, pa mi je malo lakše.
Drugi tip kojeg sam upoznala je u početku izgledao simpatično. Dok ga nije spopalo izlaženje na kavu. I pozivanje na kavu. I sve to skupa s kavama i ćaskanjem. Ajme. I tako on mene vrlo često poziva na kavu, nikako ne shvaćajući da ja nemam vremena za te kave, iako sam mu to više puta pokušala objasniti. I ovdje je zaista posrijedi nedostatak vremena, jer nemam kuda ugurati neke u potpunosti nevažne razgovore. Da imam vremena, onda bi bio nedostatak volje u pitanju. Oh, jesam li spomenula da je on razvedeni ptsp-ovac? Da....
I tako mi se danas dogodilo da su mi u stan uletjeli veoma nepozvani susjedi. Komada dva. Naime, curila mi je voda na pipi, a, naravno, stari mi je zadnji put kad je bio tu pokupio kliješta, pa nisam imala kako zatvoriti ventil. Otišla sam samo posuditi kliješta kod predstavnika stanara. SAMO POSUDITI! I nisam ih čak tražila od nasumičnog susjeda. Ne. Tražila sam ih od predstavnika stanara. Jer nije samo moje pitanje, vodu troši tako cijela zgrada.
Ali ne, njegova žena je morala doći gore samnom. I onda mi nije dala da ja pokušam zatvoriti vodu sama, jer si je ona porezala ruku i nije mogla to čudo uhvatiti, nego je išla po nekog drugog susjeda. Čovjeka kojeg ne poznajem. Uopće. Ne znam niti jesam li ga ikada vidjela u liftu. I tako su mi se njih dvoje utrpali u stan, da mi pomognu. Naravno, voda je zatvorena, ipak je trebalo dva puta okrenuti ventil. Ali gospođa nije propustila priliku da me iskritizira kako sam mijenjala pločice bez da sam mijenjala cijevi, ventile. Zatim je rekla kako si ja to pod hitno moram promijeniti i da moram razbijati pločice. Ja sam rekla da sve lijepo radi i da mi ne pada ni na kraj pameti. Onda je ona ponosno zaključila kako će to meni ionako trebati, i da ću svejedno morati pločice razbijati. Onda je bila sretna. Naravno, i čitav stan su mi prošli. Stan, koji nije bio pripremljen za goste. Da, nije u neredu ili prljav, više se radilo o psihičkoj pripremi. Možete reći kako bih trebala biti zahvalna što su mi pomogli. Oh, ali ja bih bila puuuno zahvalnija da su mi samo posudili ta prokleta kliješta.
I samo da napomenem, ta žena se prvi dan kada sam se uselila izvikala na mene. Jer ju nisam pozdravila dok je izlazila iz lifta. Pozdravila ju jesam, ali, jbg, mumljam ponekad, i nije me čula. Pa se ona našla jako uvrijeđenom, i ispucala se na meni. Bila je riječ o odgoju, kao i uvijek, naposljetku. Nisam tada reagirala, ostala sam otvorenih usta, a vrata lifta su se zatvorila. Dobrosusjedska dobrodošlica.
U ovom slučaju su nasilno penetrirali u moj privatni prostor anonimnosti. Moj mali hram. Moje mjesto za opuštanje, izolaciju od krutog svijeta, ljubav, mir, kuhanje i seks. Ono mjesto na kojem sam gotovo uvijek gola i na koje nikoga ne puštam. Možda sam i jako tradicionalna po pitanju važnosti doma, ali ovo je jedino mjesto gdje sam sigurna. Da, obožavam biti na ulici, obožavam se šetati i biti na vjetru. Ali ovo je ono jedino utočište. I ono ide samnom. Nije važno gdje je smješteno, u kojoj zgradi i u kojem gradu, i zgrada i grad su privremeni, ali ono je stalno. Ono ide samnom i čuva me od svega vani. I pomaže mi da budem u toj okolini koja mi se ne sviđa nevidljiva.
I taj nepozvani dolazak, ulazak, bez poštivanja, i s kritikama sam, evo, tako primila. Loše.
Jer, sada znaju više o meni. Sada imaju zašto samnom razgovarati u dizalu. Pitati me kako su mi ventili. Kasnije i zašto živim sama. Gdje su mi starci. Što radim u životu. Mogu raspravljati po meni. Ne mislim da će imati dubokoumne razgovore o mom bitku, već ću se jednostavno naći na listi stanara koje tračaju jer znaju neke stvari o njima. Ne želim to. Ne zato što bi o meni mogli reći nešto loše. Već zato što bi mogli reći nešto . Vidjela sam mnoge primjere ispada susjeda, a za još više sam ih čula. Uhođenje, prisluškivanje, nabacivanje rečenica tipa "znam ja više o Vašoj kćeri od Vas", "Vaša kćer je raspuštenica, dolazi doma u 2" u prolazu između katova, zvanje policije zbog egistencije, i slični primjeri su samo vrh ledene sante podmetanja susjeda, uz obavezan smiješak od uha do uha. I tako sam bila sretna jer sam nova u velikom gradu, izvan toga. A sad...
Nakon tri godine, više nisam nevidljiva.
Post je objavljen 02.02.2008. u 20:52 sati.