Marketing
Oh,yes it hurts...
Puno se toga dogodilo otkako sam zadnji put napisala post. Odlucila sam da necu nista pisati na blog sve dok si ne sredim zivot i dok ne shvatim sto zapravo zelim,a sto ne...Zivot si nisam sredila vec je on sredio mene,na neki neobican nacin...U ponedeljak sam zamalo napravila glupost koja bi me stajala neceg najvaznijeg na svijetu-ŽIVOTA! Hvala Bogu do toga nije doslo,tek sam sada svjesna koliko vrijedim i koliko vrijede osobe koje me svakodnevno okruzuju. Danas je stvarno tesko biti teenedjer jer stvarno,tesko je naci pravog prijatelja,ispununiti ocekivanja od roditelja,a jos teze se smijati tuzi,razocaranju i nesretnosti u lice!Moj je problem sto pustam da mi zivot prolazi pred nosom i da stalno drugi utjecu na njega umjesto mene. Nikako da uzmem stvari u svoje ruke i da ispunim vlastita ocekivanja zato jer uvijek kada to samo pokusam nađe mi se na putu osoba koju ne bih htijela povrijediti i prilagodim se njoj i na kraju ona mene povrijedi...I tako je stalno,ali u zadnjih godinu dana je sve gore i gore....Stalno gubim osobe za koje se previse vezem,a cesto nisam kriva...To mi teze pada nego da sam ja zaista kriva jer onda bi znala da je u meni problem a ne ocito u drugima. Stvarno neznam...Ali katkad zaista mislim da je u meni problem jer se te sve grozne stvari samo meni dogadaju nikome drugome. Svjesna sam toga da nisam savrsena i da radim gluposti koje ''normalni'' ljudi ne rade,ali opet nikako da me netko prihvati i zavoli bas zbog toga. Svi rade suprotno uopznaju me i shvate kakva sam,te moj zivot uljepsaju i donesu
sigurnost,a kasnije nakon nekog kratkog vremena samo odu...niti se ne pozdrave i ostave mi samo praznoscu i propuh u srcu. Nakon toga se tesko nekome prepustim i otvorim....treba mi zaista puno vremena da vratim vjeru i nadu,a sada sam je skroz izgubila iako sam bila uvjerena da je to nemoguce...Htijela bi vratiti svoj zivot natrag,ali kada se sjetim svega sto je sadrzavao moj zivot,neznam da li se uopce isplati truditi i ponovo prilagodavati ljudima koji su mi okrenuli leda,jer ako su to jedamput napravili,ponoviti ce to,a nece se niti zapitati kako se osjecam...Ali se bojim okrenuti novim ljudima,koje ne poznajem,jer me i oni mogu povrijediti,a opet nemogu biti sama...I vec se 2 mjeseca trudim naci nesto izmedu svega toga,ali bez uspjeha jer mi svi govore da se ne vezem previse za prijetelje,ali ja to nemogu! Kada upoznam osobu koja mi zaista donese srecu,koja je rijetka u mom zivotu,nemogu joj iz zahvalnosti ne otvoriti vrata svog srca....Na kraju mi opet ta osoba uzme sve sto imam i ostavi samo lazi i pusta sjecanja. Nakon svega toga me svi pitaju zasto sam takva kakva jesam,pa kako ne bih bila???Znam da ovo za neke nije priblizan razlog za tugu,ali ja se zbog tih razloga placem vec mjesecima....
Moja je jedina zelja da nadem nesto,a ne nekoga,sto me veseli i da se toga drzim,a ne da se svaki dan probudim sa misli kako ce mozda danas doci mojih 5 min srece,pa one nikako da dodu...Zao mi je zbog toga sto sam takva kakva jesam,ali su me drugi promjenili svojim postupcima koji svaki dan ostavljaju ozuljke na mojoj dusi! Nitko ne razmislja kako se netko drugi osjeca kada ga povrijedi,niti ja ponekad ne razmisljam,ali trebali bi svi poceti jer ovo sto si svi mi medusobno radimo nece nikako dobro zavrsiti jer cemo poceti udaljavati ljude koji nas uistinu vole,kao sto ja radim,samo da bih zastitila sebe da me ne povrijede i da mi ne okrenu leda...
Cekam dan kad cu se smijati svemu ovome jer ako ovako nastavim stvarno mi nema pomoci,a sada sam se usredotocila na sebe a ne na druge jer ako necu znati sebi pomoci necu niti drugima...
Post je objavljen 26.01.2008. u 14:29 sati.