Nisam nešto posebno nadahnuta za pisanje hvalospjeva i svojih uobičajenih krasnih postova, ali mi je žao da vas ne uveselim svojim piskaranjem. Znam koliko se neki od vas vesele tomu :)
Ništa posebno se ne dešava ovih dana, jedino iole pametno jest to što sam s jednom milom mi prijateljicom u 5:10 ujutro imala dubokoumne razgovore o sebi, svijetu, Bogu i ljudima.... Dobro, ajde, najviše o sebi, svi znamo kako sam ja egocentrični narcis u svojoj srži :)
Zapravo me iznenadilo koliko sam se promijenila u zadnje vrijeme. Promjena je došla nenametljivo, tiho, polagano ali temeljito. Ne bih baš rekla da je planirana, a sasvim sigurno nisam bila svjesna da se mijenjam, ali mi je drago i pre drago kako se to dogodilo.
Nemam volje niti živaca. Ne opterećujem se glupostima (iako sigurno mogu nabrojat nekoliko ljudi koji bi sasvim samouvjereno tvrdili suprotno...), ne da mi se uvjeravati ljude da sam nešto što nisam, niti da nisam nešto što jesam ili, još češće, da jesam nešto jesam ili nisam nešto što nisam... Više nema one stare mene (dio koje je, doduše, nestao i ljetos.... I o tome sam pisala :D blaženi blog.hr), dio mene koji se previše okretao drugima, tuđim mišljenjima i željama, dio mene koji se uporno borio s vjetrenjačama, dio mene koji e gazi sebe radi drugih.
Ma radi koga....
Pomirila sam se s nekim stvarima, prorijedila društvo oko sebe i ljude koje smatram prijateljima...
Među ljudima se danas izgradilo čitavo brdo problema; nedostatak komunikacije, pogrešni načini komunikacije, nedostatak povjerenja, (ne)svjesni egocentrizam, pretjerana samouvjerenost u donošenju sudova i zaključaka o nekomu.... To viđam svaki dan oko sebe, a tu i tamo i u svom osobnom životu. Ne treba mi to, i smatram da mogu bolje od toga i to ću i postići... Pretpostavljam da je ta podsvjesno donešena odluka bila pokretač promjene koja se dogodila u meni. To je, doduše, rezultiralo time da su mi nekoliko puta osobe (zapravo se mogu sjetiti samo jedne, al možda sam nekog zaboravila) prigovorile da sam bahata, egocentrična i beobrazna. Žalosno je što sam u većini tih slučajeva samo izrazila svoje mišljenje/činjenično stanje, a ako sam bahato i nastupila i to shvatila, isprika je uvijek slijedila iza toga. A možda je baš to moj problem. Uvijek se ispričavam. Uvijek se smatram krivom, a kad i ne, opet ću pregurat ispriku preko usta, samo radi "mira u kući", samo zato da bi se prijateljstvo nastavilo, samo da se ne bi tjerao inat s obje strane... Koji god razlozi bili, uvijek sam ja bila ta koja će prije razgovarat, ispričat se, shvatit pogrešku ili jednostavno uzet zdravo za gotovo da sam ja ta koja se treba ispričat, bilo da sam kriva, bilo da shvaćam da u suprotnome pada sve u vodu...
I ne, ne pišem ovo kako bih ispala divna i krasna, nesebična i genijalna ili što već, dapače, užasno sam iritanta osoba većinu vremena, naporna i emotivna, zahtjeva i nezrela i što god još. To su osobine (mane) koje pokušavam promijeniti, no u nekim ih se situacijama neću odreći, u to se možete kladiti.
Ne bih rekla da me neki događaj konkretno potakao na ovakva razmišljanja, ništa se posebno nije baš dogodilo niti je samo jedna osoba pobudila u meni ova razmišljanja, ili lupetanja, ako vam draže. Jednostavnom, s novom JA dolazi i masa novih ideja i planova, i to je to. Ako nekom smeta, Bože moj, nek me slobodno zaobiđe u svojim životnim lutanjima.
Recimo, jedna cura iz moje osnovne, s kojom si ja tad nisam bila dobra al kak to obično biva, kad se maknemo iz rupe i odemo u neko veće seleo studirat/radit, svi se promijenimo, sazrijemo i eto počnemo se družiti, mi se jednostavno rasplakala na nekoj, u početku bezveznoj, kavi. Sad, tu je upletena masa ljudi koje vi ne znate niti ćete ih ikad znati (i za tim ne žalite), naša osnovnoškolska generacija i to sve skupa, naravno, čini jednu veliku sapunjaru. Koja me, doduše, nimalo ne iznenađuje, jer, svojevoljno ili ne, kad god bih sjela s nekim iz osnovne na kavu, tu se hrpetina tračeva i novosti slila u moju milu glavicu te sam, iako kilometrima daleko, išla ukorak s događanjima u gradiću u preriji.
Ona mi je čisti primjer kako te ljudi mogu iznenaditi kad to ne želiš, zabiti nož u leđa kad se tomu najmanje nadaš... Sva :drama: koja ide uz to. Trio gušti, tri nezaustavljive i nerazdvojive prijateljice tokom cijele osnovne, a valjda i srednje škole, naletjele su na svojevrsne prepreke na putu. Zapravo, nisu prepreke, nego izmišljotine, nezreli načini da si samodopadna djeca još malo podignu samopouzdanje, tipični slučaj nestabilnog prijateljstva. Kako je Dolly otišla studirat negdje daleko daleko od naše prerije, tako su Mica i Maca ostale tamo, oprane gorkim okusom neuspjeha na prijamnim ispitima, odnosno ne pokušavanja nastavnka školovanja, čija je primarna funkcija, što se tiče Prerijskih Djevojaka, da ih ti fakulteti izvuku iz te naše vukoj..ine, koju svi volimo ali nas jednostavno guše ljudi u njoj... No eto moja Dolly je nakon odlaska na studiranje "jebene pedagogije, jer nisam upala za sanitarnog inspektora u Rijeci" (da, i ja mislim da je primitivno nazvati pedagogiju jebenom but that's not the point) saznala, čula, osjetila, da prijatelji kojima je godinama vjerovala, imaju neka sasvim nova načela, neke posebne poglede na svijet, nju i sebe. Tako nju strašno pogađa što je saznala da su ju cijelo vrijeme smatrale lošijom od sebe, da su ju ogovarale i ismijavale, uglavnom, bile iznimno licemjerne prijateljice. Hm, prijateljice...,.
Opet, kažem, mene to nije začudilo. Ne samo što sam to čula i prije, nego zato što je velik (prevelik!) broj današnjih prijateljstava baziran na nekim krivim osjećajima i principima. Naravno da će svaka normalna osoba smatrati svoje prijatelje ravnopravnima i da se neće uzdizati iznad njih (ja sam pametniji, obrazovaniji, bolji, zreliji, marniji, ljepši...). Nije čak niti bitno da li bi bilo ispravno (politički, materijalno, moralno, biloški, whatever) smatrati svog best frenda glupljim od sebe, nego je poanta u tome da se vi međusobno smatrate ravnopravnima, bez obzira što to možda nije tako. Meni su osobno takve razmišljanja primitivna i, zapravo, koliko god se osoba smatrala inteligentom, a sve svoje prijatelje glupljima od sebe, upravo je to dokaz svojevrsne neinteligencije.
Naravno, svakome se dogodi, nekima češće a nekima rjeđe, nekima svjesnije a nekima manje svjesno, da se jednostavno naljutimo i smatram svog frenda / frendicu totalnim debilom, glupačom, propalicom.... No ključna razlika između prijatelja i kvaziprijatelja jest upravo tu...Prijatelju se to dogodi rijetko, i slučajno...
Bilo mi je skroz žao Dolly, jer znam kakva je krasna osoba i zbilja nije zaslužila da se ljudi svakako ponašaju prema njoj. Ona me tužno pitala jel ja mislim da bi ona trebala sjest s njima na kavu i pokušat opet dignut priajteljstvo na noge?
Došlo mi je da se nasmijem... "Prijateljice" koje su lovile svaku priliku da te iskomentiraju, ismiju, okrenu tvoje mane i propuste sebi za izvor zabave.... Kako je žalosno što se ljudi prečesto bore za stvari koje ne zaslužuju da se za njih boriš. Ja bih to znala, ja sam se uvijek rukama i nogama borila za svoja prijateljstva.Iako je to sad definitivno iza mene, bilo bi licemjerno od mene da se pravim da sam oduvijek bila manje - više hladnokrvna kad je u pitanju "raspad sistema" s prijateljima.
Sad je i moj moto: Ako ne želiš, nemoj.
Više ne šaljem poruke ljudima koji se ne sjete poslati poruku meni. Više se ne ispričavam kad nisam kriva, pa makar to značilo potpuno hladnoću u prijateljstvu. Više ne forsiram druženje s ljudima koji me zovu kad im nešto treba, a kad ja trebam uslugu nazad, ili jednostavno nešto na što imam pravo, ostave me za onda "kad imaju vremena/energije", onda oni meni ne mogu izaći u susret. Ma, drop dead :). Lolita više neće plakati nad izgubljenim :)
Dio mojeg Procesa Preobrazbe je sasvim sigurno i u tome što sam upoznala neke nove, divne ljude, koji su mi pokazali kako iskreno prijateljstvo može biti, i koji će shvatiti da, nekad kad pretjeruješ, to je iz nekih drugih razloga, i da je tu možda potreban razgovor. Ljudi koji te neće vidjeti u lošem raspoloženju, zabrijat da je to iz nekog nezrelog hira, zabrijat da se radi o njima i okrenut leđa, nego će sjest i s tobom razgovarat. Ljudi koji te neće napasti kad se brineš za svoje najbliže i za svoje drage rođake, ljudi koji se neće naduriti iz nekih tebi enpoznatih razloga i ostavit prijateljstvo da crkava ko riba na suhom, i smatrat da se problemi ne trebaju rješavat jer se jednostavno nećete vidjet i bajbaj....
Jednostavno, toliko sam zahvalna na jednoj, ili možda dvije tri osobe koje su tu za mene, i koje iskreno zanima što se samnom događa, koje pošalju poruku ili nazovu samo da vide što radim i jesam li okej :) iako će me vidjeti za dan ili dva....
Ma cijeli ovaj post je reflekcija zahvalnosti za neke lijepe stvari u mom životu, jer ih itekako cijenim.
I znam da ćete reći kako sam luda, koliki sam post napisala.... Ali trebalo mi je. Ma kvragu čak i nije, nisam depresivna do autodestruktivnosti, nisam razmažena, nisam glupa (što god poneki od vas mislili), jednostavno sam zahvalna. Dobila sam iznimno iskren i detaljan opis sebe kao osobe od nekog objektivnog, i drago mi je što nekome značim tako puno i da dobivam to na znanje. Jednostavno, prijateljima je potrebno da s vremena na vrijeme čuju koliko znače ljudima oko sebe, jer život je prekratak za hladnokrvnost i bezosjećajnost, za "boli me k... za tebe" i "ako nam se prijateljstvo i raspadne, neće mi bit nimalo žao" stavove.
Možda sam ja presubjektivna jer su prijateljstva velik dio mog života i jer su me prijatelji i prijateljstva u velikom dijelu odredili kao osobu koja jesam danas.... Možda zato što lako zavolim osobe s kojima se zbližim, iako je to često jedan odnos samoživosti i patroniziranja prema meni, al eto... udi griješe, a ja to svakako prihvaćam i trudim se ne ponoviti iste greške.
Volim ljude koji se prema meni ponašaju s poštovanjem, koji nme tretiraju na način na koji sam to zaslužila i koji su tu za mene.
A vi ako ste došli do kraja ovog posta, ili me jako volite ili vas jako zanima što se samnom događa ili vam je jako dosadno :)
Znam da sam se raspisala i vjerojatno bila strašno dosadna al eto.... Moj dnevnik, moj dnevnik moj mali dnevnik :)
Post je objavljen 20.01.2008. u 22:41 sati.