Marketing
Razdvojeni svjetovi
Kao prvo - Sretna Nova 2008. godina! Neka vam donese sreću, zdravlje i puno snage i hrabrosti da ostvarite svoje želje.
Opet me dugo nije bilo... Zauzeta sam stvarnim životompa nemam baš vremena za Buffy i ekipu, ali sad sam uhvatila malo vremena pa sam stavila nešto na blog. Ova priča je prva, a vjerojatno i zadnja iz kategorije WIP. Zapravo to nije baš kategorija nego više stanje priče jer WIP znači 'work in progress' ili rad u tijeku. Ne samo što nije dovršena nego nije ni 'izbrušena' tj. dorađena. Inače bi čekala da je autorica dovrši, ali ovakva je već par godina pa sumnjam da će se to dogoditi. Stavila sam je jer je ideja zanimljiva i orginalna i prilično dobro napisana. A i na ovaj način vas želim potaknuti da i vi napišete nešto. Recimo možete dovršiti ili nastaviti ovu priču npr. da se Buffy vrati u svoju dimenziju ili da sretne Gospodara u ovoj dimenziji... Možete što hoćete. Sigurna sam da mnogi od vas znaju pisati samo se možda sramite jer mislite da nije dobro. Ne morate ići odmah na nešto zahtjevno - napišite neku kratku canon pričicu kao npr. 'U životu' i 'Dan i noć' ili iznova napišite dio neke epizode, ali sa drukčijim tijekom događaja ili dodanim mislima. Možda nekoliko skica – one su bar kratke. Ili čak napišite pjesmu o nečemu ili nekome u Buffyversu. Ako ništa drugo znam da dosta ljudi na blogu piše pjesme. Jedine su vam smjernice moji favoriti i da likovi budu vjerni sebi sve ostalo ovisi samo o vašoj mašti. Ako je dobro objavit ću sa vašim linkom (i dopuštenjem naravno), ako ne objavim poslat ću vam svoj WIP fanfic tako da se možemo zajedno smijati kako ne znam pisati. Kako god okrenete je zabavno. Stvarno bi voljela imati nekoga domaćeg na blogu.Onda, dogovoreno? Ako hoćete razgovarati svratite danas na msn...
Kategorija: AU, past fic
Razdvojeni svjetovi
(Worlds Apart)
by Indie
Bilješka autorice: Još mi se sviđa ideja ove priče, ali izvedba je ovdje bezvezna. Nadam se da ću se jednog dana vratiti i napisati je kako treba
Krv Summersica je otvorila malu rupu u tkanju vječnosti. Razderala je složenu tapiseriju prostora i vremena. Donijela prijetnju dizanja svih barijera među dimenzijama da ih sve stopi i uništi odjednom.
Krv Summersica je sve počela.
I ona je sve završila.
Unatoč popularnom mitu, Buffy nije cijeli život projurio ispred očiju kad je skočila u Prazninu. Nije imala nekakav poetičan uvid u svoje postojanje. Čak i nije - ma koliko to iznenađujuće bilo - pomislila na svog voljenog Angela. Jednostavno je skočila. Njene misli su bile obične, ali fokusirane.
Zaštiti ih.
U 'njih' nisu spadali samo njena sestra, prijatelji, Čuvar ili njeni ljubavnici. Bili su to svi. Čovječanstvo. Prevladavajuća misao da mora obaviti dužnost za koju je rođena. Bila je Ubojica i u tom trenutku onaj koga je trebala ubiti je bila ona sama. Nije bila Buffy Summers, kćer Joyce i Hanka Summersa kad je skočila u smrt.
Bila je jednostavno Ubojica.
U retrospektivi je shvaćala koliko bi joj bilo lakše da je mogla promjeniti tu malu činjenicu. Ubojica vampira. Natprirodno biće. Jedina djevojka na svijetu. Na njenu vječnu ljutnju bila je jedinstvena, posebna, moćna. Čak i u smrti nije mogla naći anonimnost koju je željela. Jer dok bi Praznina ignorirala Buffy Summers, normalnu ljudsku djevojku, nije mogla ignorirati Ubojicu.
Njena smrt na taj način nije bila u planu Suđenica. Dawn je trebala umrijeti da njeno neprirodno postojanje prestane naglo kao i što je počelo. Buffy Anne Summers - Ubojica je trebala preživjeti da se bori drugi dan. Praznina je to znala i u uzaludnom pokušaju da popravi svoju pogrešku pokušala se iskupiti.
****
Turska, lipanj 1570.
****
Mladi čovjek se trgnuo kad je ušla u tavernu. Čudno da nitko drugi nije primjetio, pomislio je. Ali nije. Gužva ljudi se kretala u njenom prisustvu kao i prije, nesvijesni tko je među njima. On nije bio tako naivan. Znao je što je ona. Što je neprimjetljivije moguće je posegnuo u kaput i napipao poznatu utjehu svog kolca.
Bila je uz njega prije nego je primjetio neki pokret, njen hladni dah zapuhnuo mu je pozadinu vrata. Nije se pomaknuo, previše užasnut da se suoči sa svojom ubojicom. Čuo je kako se tiho nasmijala, rugajući mu se.
Nije htio tako umrijeti. Živio je predugo i bio je preponosan se s njim pogirava takvo odvratno stvorenje.
«Što želiš?» istisnuo je pazeći da govori tiho. Iako je bio siguran u svoju smrt nije ju htio razdražiti i dovesti druge u opasnost.
Opet se malo nasmijala. «Pomoći ćeš mi, Enyose,» rekla je mirno, govoreći njegovim materinjim jezikom bez traga stranog naglaska.
****
Tamnokosi mladić ju je ljutito gledao, njegova mržnja i nepovjerenje očiti iako mu je bila okrenuta leđima. Opušteno je razgledavala stvari u njegovom vagonu, odsutno dodirujući medaljone i amajlije koje bi trebale odbijati njenu vrstu.
«Misliš da znaš što sam,» rekla je tiho.
Prezrivo je puhnuo. «Gamad,» ispljunuo je.
Polako se okrenula prema njemu potpuno smirena izraza. Naglašeno je pogledala veliki srebrni križ koji je visio sa jedne potporne grede. Vratila je pogled na njega i ne gledajući uhvatila rukom moćni simbol.
Ništa se nije dogodilo.
Enyos je zapanjeno zinuo. «Ali...» počeo je i utihnuo.
«Ne znaš,» rekla je. «Ne o meni. Ali imaš znanje koje trebam.»
Opet se ukočio kad je pomislio što bi mu sve mogla učiniti da ga prisili da joj kaže što želi.
Suho se nasmiješila na njegovu dramatičnost. «Ne želim ti nanijeti bol,» dodala je. «Ja ti nisam neprijatelj.»
****
Rumunjska, veljača 1647.
****
Kašljanje je treslo njegovo mršavo tijelo zbog čega je drhtao unatoč jakoj vatri u maloj sobi. Ponudila mu je žlicu juhe koju je odbio. «Trebaš ovo,» rekla je čvrsto.
Gledao je njeno lice uzalud tražeći najmanji trag žaljenja. Uvijek je bila odsutna, potpuno nedodirljiva. Nakon cijelog života uz nju kao njen ljubavnik nije uspio istisnuti krv iz kamena koji je bio njeno srce. «Spreman sam na smrt,» rekao je sa konačnosti u glasu. «Dugo sam živio i zaslužujem odmor.»
Kimnula je odlažući zdjelu na stol. «Hvala ti, Enyos,» rekla je iskreno. «Bio si pravi prijatelj.»
Nasmiješio se prelazeći naboranim prstom preko njenog glatkog obraza. Još je izgledala besprijekorno kao i prije svih tih godina, a on je bio tek sjena onoga prije. Fizički. Znao je da je puno bolja osoba od arogantnog mladića koji se usudio uvrijediti je. «Volim te,» rekao je glasom promuklog od osjećaja, «Uvijek sam te volio.»
«Znam,» rekla je bez traga taštine koja bi se očekivala u tom odgovoru. Bila je to samo hladna činjenica kao i većina njenog postojanja.
«Nađi nekoga,» rekao je, «nekoga koga voliš.»
Nasmiješila se na njegovu izravnost. To ju je oduvijek zabavljalo kod njega. «Sama sam na ovom svijetu, Enyose. Znaš to. Osim toga, puno mi je draže tvoje društvo nego praznoglavo brbljanje nekog mladog dečka.»
Nasmijao se i zatresao se kad je opet počeo kašljati. «Buffy,» rekao je i uzeo joj ruke među svoje. «Molim te, obećaj mi da ćeš pokušati.»
Pogledala ga je u oči. «Obećajem,» rekla je.
Dugi trenutak ju je pozorno gledao dok nije odvratila pogled. Pustio je njenu ruku i krenuo prema krevetu pustivši da mu pomogne da se pokrije.
Gledala ga je. «Ljut si na mene.»
«Nikad prije mi nisi lagala,» odgovorio je.
***
Buffy je gledala u noćno nebo osjećajući toplinu Enyoseve pogrebne lomače na leđima. Bio je dobro društvo, bolje nego većina koje je imala tijekom stoljeća. Enyos joj je bar ponekad poticao maštu, zabavljao je sa pričama ili je iznenađivao svojom perspektivom. Za nekog drevnog poput nje zaokupljanje pažnje je bilo dragocjeno.
Uzdahnula je i okrenula se da promatra žar koji se gasio. Enyos je bio tek sredstvo do cilja, način da održi obećanje koje je dala sebi kad se još sjećala kako je biti čovjek. Održala je obećanje. Imala je znanje koje je trebala, ali sve više se činilo beskorisno. Zamisao da upotrijebi to znanje je graničila sa apsurdom. Dječja maštarija koja nije ništa značila odraslome.
Trebali su joj eoni da poveže što se dogodilo kad se bacila sa platforme u Sunnydaleu. Na sreću samo je vrijeme i imala. Praznina je pokušala održati ravnotežu, da ispravi grešku. Ubojica je skočila. Ubojica koja nije trebala biti ondje. Praznina je učinila što je mogla, vratila je Ubojicu tamo gdje pripada. Probudila se u pećini u vremenu prije pisane riječi okružena sa tri šamana. Osjetila je kako joj sila ulazi u tijelo i oživljava je. Praznina ju nije samo vratila u stanje Ubojice, nego u stanje najvažnije Ubojice. Prve Ubojice.
Njen užas nije imao granica. Podivljala je, bila kao opsjednuta, nekontrolirana. Šamani su je na kraju usmrtili. Druga Ubojica je pozvana. Ali tek onda su shvatili da time što je prva djevojka sjedinjena sa silom, više nije bila smrtnica. Nova je nastala. Ali i Buffy se vratila. Nisu je pokušali zaustaviti kad je otišla, samo se razdvojili da prođe gledajući je kako odlazi u nepoznato.
Buffy se izgubila stoljećima. Provela je nemjerljive količine vremena pokušavajući naći način da poništi svoju besmrtnost. Na svoju - doslovnu - vječnu ljutnju otkrila je istinu. Uvijek je vampire zvala besmrtnima, ali nisu bili. Samo nisu starili i bilo ih je teško ubiti. Ona ne samo da nije starila, nego je bila istinski besmrtna, vječno privezana na taj način postojanja.
Ispočetka se izgubila u hedonizmu. Ali to je s vremenom dosadilo. Možeš samo toliko udovoljavati strastima dok ne izgubiš zanimanje. Nakon toga se utapala u depresiji. I to je ubrzo postalo zamorno.
Nemajući što drugo raditi počela se zanimati za stvari oko sebe, svoj svijet. Nikad joj povijest nije najbolje išla, ali znala je dovoljno da shvati da svijet u koji ju je vratila Praznina nije njen svijet. To je neko vrijeme bilo zanimljivo. Pokušala je otkriti razlike bez da utječe na ishod. Ali njeno sjećanje je imalo previše rupa. Ozbiljno je žalila što nije više pazila. Ipak unatoč mnogim razlikama koje je primjetila bilo je i mnogo sličnosti. To ju je dovelo u drugu fazu, dugi period razmišljanja i sjećanja.
Analizirala je svoje postojanje kao Buffy Summers i kao to bezvremeno biće koje je postala. U svojim razmišljanjima je došla do ne tako iznenađujuće spoznaje da je Angel bio jedina osoba uz koju se osjećala živom. U tom trenutku je naglo odlučila da kad dođe vrijeme potražit će njegovu ljudsku inkarnaciju u tom svijetu, poštedjet će ga stoljeća i pol postojanja kao Angelusa. Svojoj ljubavi će darovati ljepotu neizmučene duše.
Zato je potražila Enyosa i cigansku magiju koju je znao i čuvao. Sada je o tome više znala od bilo kojeg Roma. Mogla je bez napora izvesti njihove čarolije i inkatacije. Ali više se nije činilo vrijedno truda. To obećanje je dala sebi prije nego je požar uništio knjižnicu u Aleksadriji. Čak i za istinsku besmrtnicu, to je bilo prokleto davno.
Sad se Angel činio kao neki magloviti san, stara uspomena spremljena u nekom davno zaboravljenom kutku njenog srca. Više se nije mogla sjeti točne širine njegovih ramena, pravog tona njegovog glasa. Odavno je izgubila njegov miris i dodir. Bio je duh, nejasan i udaljen.
Odlučila je te hladne noći. Pustit će tog duha da počiva u miru.
****
Irska, travanj 1753.
****
Obećala je da neće doći, ali desetljećima nakon Enyosove smrti nadvladala ju je znatiželja. Besciljno je lutala. Ili se pretvarala da je besciljno. Kada se našla u Irskoj u godini za koju je znala da je bila Angelova zadnja ljudska, nije si više mogla lagati. Došla ga je vidjeti, gledati ga na suncu.
Popustila je svojoj slabosti. Povirit će i otići. Bila je drevna, toliko različita od one optimistične mlade djevojke koja se zaljubila u njega. Nije mu se sad mogla umiješati u život. Odavno je naučila da najbolje pustiti događaje da idu svojim tijekom. Iako je i dalje često ubijala vampire i demone ponekad joj se činilo da čini više štete nego koristi otkad više nije dobivala proročke snove koji su je upućivali što treba učiniti. I tako ako je Angelu bila sudbina da bude pretvoren u demona, neka. Ona se neće miješati u plan Suđenica.
Ali to je bilo prije nego ga je vidjela. Nije bila spremna na to, da skrene za ugao i ugleda muškarca u kojeg se zaljubila kad je imala šesnaest godina. Ali to nije bio taj muškarac. Bio je glasni ljudski mladić, neotesan i hedonistički. I mogao je hodati po suncu.
Taj prvi dan se okrenula i pobjegla. Zaključala se u svoju sobu u kući. Pokušala ga je zaboraviti, ali nije mogla. Njegov lik ju je progonio danima i noćima. Michael je lupao na vrata, moleći je da izađe, da pusti njega da uđe, bilo što da vidi da je dobro. Ignorirala je Michaela, mislila je samo na Angela. Kad ga je vidjela prisjetila se. Sjetila se kako je biti ljudsko biće, voljeti, biti dio ciklusa života i smrti.
Lako ga je pratila, stoljeća iskustva je čineći tako neprimjetnom da ju čak ni Darla nije osjetila. Gledala je kako mu lijepa smrtonosna vampirica ispija krv u toj prljavoj uličici, onda zarezuje svoja prsa da ga nahrani.
Kad je njegovo beživotno tijelo palo na prljavi pločnik, tiho je zazvala Darlino ime - i zarinula joj kolac u srce.
***
Michael nije bio sretan i iako je bila naviknuta na njegovo durenje, u tom trenutku ju je iritiralo. «Pomozi mu,» Buffy je prasnula.
Michael je ljutito gledao, ali je poslušno prišao svježem grobu i pomogao blatnjavom novaku da se izvuče iz vlažne zemlje. Mladić ih je gledao raširenih očiju. Michael je zgađeno puhnuo.
«Zdravo, Liame,» Buffy je tiho rekla.
«Osjećao sam ih - iznad sebe - dok sam spavao u zemlji. Njihove otkucaje srca. Krv kako im juri kroz žile,» rekao je Liam.
«Tako je to,» tajanstveno je rekla Buffy, nježno mu se smiješeći.
«Je li to bio san?»
Promatrala ga je dugi trenutak i prišla mu bliže. Čula je Michaelovo tiho režanje, ali potpuno ga je ignorirala. Ispruživiši ruku, nježno mu je položila dlan na obraz. «Nije bio san,» rekla je.
***
«Ovo nije naš način,» Michael je ispljunuo bacajući praznu kantu na pod.
Buffy se okrenula prema njemu. Liam je bio u drugoj sobi perući se u vrlo potrebnoj kupki za koju mu je Michael baš odnio toplu vodu. Liam bi bez sumnje mogao čuti njihov razgovor da je htio, ali Buffy je znala da neće slušati. Novaci su prvih nekoliko dana uglavnom bili preokupljeni svojim novim osjetilima da bi primjetili nešto drugo osim sebe.
«Naš način?» rekla je zamišljeno Buffy. «A kakav je to naš način?»
«Način vampira,» ljutito je odgovorio. «Stariji sam od njega, neću mu glumiti slugu.»
Buffy je kimnula prelazeći sobu i stala ispred Michaela. «Pa,» rekla je, «koliko se sjećam i ti i Liam ste vampiri sa dušom i zato ste slobodni od krutih pravila bezdušnih vampira. Ja sam s druge strane nešto sasvim drukčije. Tako da zapravo nemamo 'svojih načina',» završila je prstima označavajući navodnike.
Michael je stegnuo čeljust i njegove svjetlo zelene oči su se sjajile. Zaista je bio lijepi primjerak muškog roda, ali nije ju zanimao. Bio je društvo, ništa više, ništa manje, falila mu je čak i ograničena zanimljivost koju je imao Enyos. Buffy je pretpostavila da je u tome problem. «Ljubomoran si,» rekla je.
«Vjerno sam ti služio skoro stoljeće,» rekao je niskim, kontroliranim glasom.
«Da, slažem se.»
«I nikad me nisi primila u svoj krevet,» otrovno je dodao.
«I opet utvrđujemo činjenice,» mirno je odgovorila.
«Primit ćeš njega, zar ne?» pušio se. «Primit ćeš tog primitivnog irskog krumpirskog farmera u svoj krevet i tijelo? Dopustit ćeš mu da uprlja tvoju čistoću svo - »
Buffyin udarac ga je tako jako odbacio u zid da je nacikao gips. Složio se na podu, a ona je čučnula uz njega. «Još jednom mi se obrati takvim tonom,» rekla je, « i otkrit ćeš što sam sve naučila u svom dugom životu.»
***
«Naravno da možemo vidjeti London,» rekla je nježno. «Možemo ići vidjeti Rim i Konstantinopolis. Možemo ići u Kinu i Novi svijet.»
Od izraza otvorene sreće i čuđenja na njegovom licu su joj zamalo suze navrle na oči. Ne, suze joj jesu navrle na oči. Obrisala ih je i sama se čuđeći. Nasmijao se i bilo je tako nesputano da je poteklo još suza. Njen Angel nikad nije tako zvučao. Nije znala da je njegovo tijelo sposobno stvarati tako veseli zvuk.
Naravno, to nije bio njen Angel. To je bio Liam i svejedno ga je voljela.
***
«Udovoljavaš mu.»
«Udovoljavam sebi s njim, Michaele,» rekla je ne gledajući ga. «Imaš li nešto protiv toga?»
«Naravno da nemam, gospodarice» rekao je suho.
Kraj.... za sada
Post je objavljen 17.01.2008. u 12:21 sati.