Marketing
Vitez Krune Devčić
Među pripadnicima Hrvatskih Oružanih Snaga, u vrieme borbi za oslobođenje i održanje Nezavisne Države Hrvatske odskače ime jednog čovjeka, seljačkog sina, koji je sa majčinim mliekom usisao nepokolebivo hrvatstvo, a od starca Velebita naučio na pregaranje i junačtvo.
Bio je to KRUNE DEVČIĆ koji je radi svojih vojničkih vrlina, sposobnosti i primjernog junačtva postigao konačno čin ustaškog pukovnika, a više je nego sigurno, da bi u svojoj vojničkoj karieri postigao i mnogo više da ga u tom nije prekinula njegova junačka smrt.
Rodila ga je Ustaška majka "baba Manda", koja mu je dala ustaški odgoj, kolievku su mu njihale bure i vjetrovi Velebita, a očeličio ga je lički kamen i lički vlah.
Počeo je već kao mladić u Velebitu i od najranije mladosti bio je uviek prvi među prvima. Nije spadao među tako zvane "salonske častnike" i vrlo se dobro sjećam kako me je kao stjegonoša Državnog Poglavara toplo molio, da zagovorim njegovu molbu, da ga pošaljem na teren- u borbu. Rekao mi je: "Sram me je, moli Ćaću, neka mi ispuni molbu i neka me pošalje među braću na teren, gdje se bori, gdje se juriša i gdje se lije krv, dodijalo mi je nositi stalno biele rukavice- nisam ja za to. I otišao je k braći i s njima sudjelovao u svim borbama, dok ga konačno u blizini Ludbrega, kad je vodio svoju jedinicu na juriš protiv naših krvnih neprijatelja ne pogodi neprijateljsko zrno i on pade onako, kako je čitav život želio- na čelu svoje jedinice kod juriša na neprijatelja. Bio je junak i borio se je kao lav, onako kao Senjski uskoci, Neretvanski gusari, Velebitski ustaše i domobrani na Kozari. Kao legija kod Staljingrada, kao zrakoplovac na Donu i kao mornarica na Crnom i Azovskom moru.
Bio sam u pratnji Vojskovođe, kada smo naišli na Krunu u Kozari. Čekao je krug nekoliko ustaša na Vojskovođu, koji je došao, da odlikuje hrabru jedinicu Poglavnikovih Tjelesnih Sdrugova. Vojskovođa ga je zagrlio i dao mu malu srebrenu kolaju Ante Pavelića za hrabrost. " Ne, Vojskovođo, nisam ja toga zaslužio, nego moji dečki. Ja sam samo išao pred njima, jer mi nije bilo druge, ali oni- išli su kao lavovi". Takav je bio Krune.
Susrećem ga u Zagoriju kao zapovjednika bojne i to pred sam napad, u jednom jarku. Ležao je u slami, nosio čarkasku, jeo s momcima iz istog kotla, govorili su međusobno "ti", bio uviek dobre volje i smijao se, kako je rekao nezaboravni Bego "kao pupica", blage oči, vedro čelo, ali srdce, to ustaško srdce, bilo je kao u lava.
Kad smo ga pratili na zadnji put, pokrenuo se je Zagreb, taj divan grad hrvatske prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, neusporedivi naš bieli i divni Zagreb, gdje su srbokomunisti samo u radničkoj četvrti, Trešnjevici i Kanalu, za koje su oni sami tvrdili, da je to "partizanska kula", pobili 20 000 hrvatskih radnika, među kojima je bio i mnogo neustrašiv borac Krune Devčić. Pokrenuo se je Zagreb, pa i oni zadrti, koji su se bojali srbokomunističkog noža, ali vječno jamarili protiv brđana. Pokrenulo se veliko hrvatsko srdce, jer je pao jedan mali čovjek, koji je činio velika djela. Seljači sin i ustaški regrut zapoviedio je ustaškom bojnom i pao u jurišu na čelu iste, onako kao Nikola Šubić Zrinjski kod Sigeta i mnogo drugih znani i neznani prije i poslije njega.
Partizani su ga se bojali kao žive vatre, a kad je Krune pao, pisao je "Vjesnik", da je Pavelićeva vojska u rasulu, jer je pao prvi od prvih, ustaški pukovnika PTB-a Krune Devčić. Oni su ga dobro poznavali i ocienili. U jednoj akciji uhvatio je Krune jednu partizanku, mladu djevojku i odveo je svojoj ženiustaškinji Miri, koju smo općenito zvali "ustaški anđelak". Nije on tu partizanku strpao u zatvor, nego ju je odveo svojoj kući, pozvao liečnika, žena je očistila od bezbrojnih ušiju, obukla i uredila tako, da je opet postala ljudsko čeljade. Bila je ta partizanka inteligentna djevojka, kako smo kasnije ustanovili studentica medicine i nije bila zavedena, nego izgrađen komunistkinja. Postupak Krune i njegove supruge uspjelo je spasiti tu djevojku, dovesti je na pravi put i ona je kasnije postala hrvatska patriotkinja i udavši se za jednog Hrvata, čestita i dobra hrvatska majka. Imao je Krune sve vrline hrvatskih vojničkih velikana: Velikodušnost prema slabijima i pobjeđenima, a neustrašivost i bezprimjerno junačtvo tamo, gdje se borilo i binulo.
Pao je u samom jurišu na dohvat zadanog cilja, boreći se protiv srbokomunističkih uljeza u naše pitomo hrvatsko Zagorije, kojeg je toliko volio, on sin Velebita!
Odajemo ti počast Junače vrli i u duhu prigibamo naše poviestne zastave, a prati vas Tvoj blagi pogled, nasmijane usne i lavovsko srdce.
Tvoju svetu uspomenu sačuvat će mo za one, koji dolaze izad nas, jer si bio najbolji od najboljih, primjer svima nama, generalima i čarkarima, domobranima i ustašama, legionarima i mornarima, radnicima i seljacima, težacima i svećenicima. Tvoje vitežtvo ostati će za potomstvo, jer si ga zaslužio.
Nama preživjelima Tvojim drugovima, koji smo Te poznavali ostaje jedno: Sliediti Tvoj put do kraja u vjernosti idealima za koje si pao Ti, mladi vitez i časnik Hrvatskih Oružanih Snaga!
Bog i Hrvati!
Za Dom Spremni!
Post je objavljen 11.01.2008. u 17:49 sati.