Marketing
Bartol KAŠIĆ (Pag, 15. VIII. 1575. - Rim, 28. XII.1650.),
Institutiones linguae lllyricae (1604)
Uvećajte sliku klikom na ikone.
Životopis
Bartol Kašić, rođen na Pagu 1575. g., postaje 1590. g. pitomac Ilirskoga kolegija, 1595. stupa u isusovački novicijat. Godine 1598. imenovan je učiteljem gramatike u isusovačkom Rimskom kolegiju. 11. ožujka 1606.g. zaređen je za svećenika. Mladu misu rekao 12. ožujka. 1609. g. polazi u prvu dubrovačku misiju, u kojoj ostaje do 1612. U Dubrovniku propovijeda, poučava djecu počecima gramatike, angažiran je tijekom korizme kao ispovjednik. 1612. papa ga šalje na misijsko putovanje u kajeve pod truskom vlašću ( Bosna, smederevski sandžakat, Beograd, Srijem, Vukovar, Osijek). Ispovjednikom u Loretu postaje 1614. g. i na toj dužnosti je sve do 1618. g. U toj godini polazi na drugo misijsko putovanje (Osijek, Valpovo, Beograd, Srijem, Temišvar). Od 1620. do 1633. boravi u Dubrovniku. Od 1634. nalazimo ga opet na dužnosti ispovjednika u Loretu. U Rim stiže 1635.g. U Rimu i umire 1650g. Pokopan je u crkvi sv. Ignacija.
Djelovanje
Među piscima 17. st. isusovac Bartol Kašić ima posebno mjesto zbog plodna i raznovrsna opusa. Uz Kašićevo se ime redovito veže asocijacija o prvome gramatičaru, što rezultira jednostranom prosudbom o tom iznimnom djelatniku katoličke obnove. Usporedba broja jezikoslovnih radova s brojem prijevoda, preradbi i originalnih djela pokazuje da mu priliči ne samo ime jezikoslovca nego i prevoditelja i pisca. Njegova je književnost utilitarna i idejno obojena kao književnost katoličke obnove, što potvrđuje općeprihvaćene spoznaje o protureformatorskom stvaralaštvu podređenom izvanknjiževnoj svrsi, a čemu pridonosi i Kašićeva tvrdnja da piše "neka bi(h) bio momu narodu slovinskomu ovijem pismom koristan i plodan".
Pisac prve hrvatske gramatike
Gramatiku Institutiones linguae Illyricae napisao je Kašić kao mladi učitelj gramatike u isusovačkom Rimskom kolegiju, a po naredbi generala reda Klaudija Aquavive.
Tom je zadatku izravno prethodilo osnivanje Akademije ilirskoga jezika (1599.), te osobna preporuka pape Klementa VIII. da se započne studij "ilirskoga" jezika. Izbor autora gramatike nije nimalo neočekivan, s obzirom na to da se Kašić već istaknuo svojim gramatičarskim znanjima. U prosincu 1599., oslobođen svih drugih obveza, Kašić se našao pred velikom zadaćom, svjestan - kako čitamo u predgovoru Institucijama - da u tom poslu nema prethodnika na području hrvatskoga jezika.
Od Kašića se tražilo da napiše temeljni priručnik hrvatskoga jezika kako bi budući isusovački misionari mogli lako naučiti jezik puka koji im je dodijeljen na duhovnu skrb.
Suočen s tim činjenicama, Kašić je pristupio pionirskomu poslu i 1604.g. tiskana je prva gramatika hrvatskoga jezika. Ime jezika -ilirski, koje figurira u naslovu, uobičajeno u ono vrijeme, a preuzeto iz antičke tradicije, činilo se Kašićevim poglavarima preciznim kad je trebalo imenovati narode i njihov jezik na širokome južnoslavenskom prostoru, u nevjerničkim krajevima, kamo se upućuju isusovački misionari, za koje se osniva Ilirska akademija i piše gramatika jezika koji se isto tako mora zvati ilirski.
U to vrijeme na hrvatskim prostorima funkcionira i naziv hrvatski, vezan za redakciju staroslavenskoga i za narodni jezik, kao i ime slovinski, također istoznačno s hrvatskim.
Kašić je hrvatski jezik u gramatici prikazao pomoću klasične strukture, što je bio jedini mogući i jedini opravdani izbor. Lišen hrvatskih uzora, Kašić se oslanjao na gramatička znanja koja su isusovački đaci usvojili tijekom školovanja - a to je latinski gramatički model. Kašićevi su neposredni uzori i izvori njegovih rješenja bili Emanuel Alvarez, Aldo Manucije i Donat.
Kašić u svojoj gramatici najprije razmatra pitanje grafije i suodnos fonem-grafem, nastojeći ukloniti iz hrvatske latinice nesustavna i višeznačna rješenja. Kašićeva grafijska reforma obilježena je načelom da se jedan znak (jedno slovo ili slovni niz) uvijek jednako čita, da ima uvijek istu fonemsku vrijednost, neuvjetovanu pozicijom.
Središnji dio gramatike posvećen je opisu deklinacija i konjugacija, a na kraju se pojavljuje 12 sintaktičkih pravila, uglavnom vezanih za problem sročnosti. Sasvim je razvidno da Kašić nije radio opis ni jedogan konkretnoga govora, već odslikava štokavsko-čakavski prosjek kakav živi u književnom stvaralaštvu. To istodobno znači da Kašić opisuje zabilježeno stanje, a ne "preslikava" jedan određeni, izabrani dijalekt. U tom je slučaju Kašićeva izjava o "najboljem govorenju" predstavljenom u gramatici samo verbalno prihvaćanje programa katoličke obnove da se za lingua communis mora odabrati najbolje, najraširenije i najrazumljivije narječje. Kašić ne opisuje u gramatici neko određeno narječje, kojemu bi se mogle atribuirati oznake najbolji, najrašireniji, najrazumljiviji - to je preslik pisane prakse, a ona je uvijek naddijalektna i u formiranju i u funkcioniranju. Kašićeva je gramatika, kako je to uobičajeno u ukupnoj europskoj gramatičarskoj tradiciji, trebala biti gramatika književnoga jezika, što znači da je morala biti utemeljena na književnom jeziku.
S obzirom da je Kašićevo doba obilježeno tronarječnom književnošću, od kojih kajkavska komponenta stoji izvan Kašićeva interesa, svoju je gramatiku izgradio na jeziku čakavsko-štokavske književnosti. Kad sve to znamo, možemo korigirati stajališta nekih istraživača po kojima je Kašić u gramatici prihvatio štokavski i potpuno napustio svoju rodnu čakavicu. Kašić je jednostavno u opisu hrvatskoga, ilirskoga, jezika pošao od jezika kakvoga je nalazio u knjigama, od pisane prakse, o kojoj nas i sam izvještava, ne prekidajući kontinuitet koji postoji u onodobnom književnom jeziku.
Ako mu je namjera bila da normira, osim što opisuje, onda je normirao jedan tip književnoga jezika koji se kreće prema štokavskom, ali još uvijek nije potpuno i isključivo štokavski.Poslije će štokavski prevladati u njegovu izrazu, ali opet ne koji konkretni, mjesni govor, nego štokavski književni izraz kakav je živio u dubrovačkoj i bosanskoj književnosti Predgovor Ritualu rimskom (1640), simpatično naslovljen Blagomu i milomu štiocu, svojevrstan je manifest Kašićeve jezične i grafijske reforme, odraz njegovih teorijskih znanja i jezikoslovnih promišljanja, pa ga možemo smatrati ranim, ako ne i prvim, teorijskim tekstom hrvatskoga jezikoslovlja. U svakom slučaju, izvrsna je dopuna svemu što Kašić u gramatici nije izrekao ili dorekao. U tom predgovoru Kašić, uvjetno rečeno, definira pojam "bosanski jezik", iz koje definicije zaključujemo da se iza imena krije štokavsko narječje.
Književna djela
Budući da Kašić u svom opusu ima prijevode, preradbe i originalna djela, najprimjerenije ga je tretirati kao pisca djela nabožne tematike, prevoditelja glavnih crkvenih knjiga i priređivača različitih recentnih europskih nabožnih štiva. Preradbama pripada po brojnosti prvo mjesto među Kašićevim djelima. U vrijeme katoličke obnove i u bosanskih franjevaca i u nabožnih pisaca drugih redova uobičajila se praksa kompiliranja i prerađivanja djela vodećih europskih teologa i vjerskih pisaca uopće. Kašić za svoje preradbe obično kaže da su nastale tako što je on neko djelo "priobratio i istomačio" (Život sv. Ignacija), "skupio i složio u malo razgovora" (Zrcalo nauka krstjanskoga od ispovisti i od pričesten'ja), ili da je njegov tekst "od njega ukratko skupljen i priprosto izgovoren" (Život Bl. Djevice Marije), da je nešto "pokupio ukratko iz libarca " (Način od meditacioni). Nerijetko se navode i imena autora predložaka, koji su uglavnom onodobni, ili nešto stariji, vodeći teolozi ili nabožni pisci: Orazio Torsellini (Istorija Loretana), Roberto Bellarmino (Nauk krstjanski), Ignacije Loyola (Način od meditacioni), Laurenzius Surius O' Carth, Pedro de Ribadeneira (Perivoj od djevstva, Život Gospodina našega Isukrsta, Život sv. Ignacija), a uz neka djela dolazi spomen i više autora, najčešće su to: sv. Toma Akvinski, sv. Augustin, kardinal Caesar Baronius, Matthäus Rader i dr.
Popis Kašićevih preradbi: Način od meditacioni i molitve koja se čini pametju našom (1613.), Istorija Loretana od svete kuće Bogorodičine (1617.), Život sv. Ignjacija (1623.), Perivoj od djevstva (1628.), Zrcalo nauka krstjanskoga (1631.), Nauk krstjanski kratak (1633.), Život sv. Frančeska Saverija (1637.), Život Gospodina našega Isukrsta, Život pričiste Bogorodice vazda Divice Marije (1638.).
Važnost prijevoda nije samo u vrsti i teološkom statusu predloška nego i u tipu jezika kojim je Kašić prijevod ostvario. U tom smislu treba istaknuti Ritual rimski (1640.), koji je svojom vremenskom i prostornom proširenošću imao posebnu ulogu u standardizacijskim procesima. Iako se za stabilizaciju standardnoga jezika najvažnijim smatra prijevod Biblije, Kašićeva Biblija nije mogla imati izrazitiju ulogu jer je ostala u rukopisu, pa je Ritual imao onu funkciju koju u drugim jezicima ima prijevod Svetoga pisma - utjecao je na jezično ujednačavanje i normiranje. Ritual rimski je primjer do koje je mjere Kašić izgradio svoj književni jezik i kako je trebao izgledati onaj "općeni tip jezika" za koji Kašić vjeruje da je najbolji. Ritual rimski B. Kašića tiskan je u 2.500 primjeraka i doživio je niz ponovljenih izdanja, prema dostupnim podacima korišten je, s izuzetkom nekih krajeva na sjeverozapadu Hrvatske, na kompletnom hrvatskom i bosanskohercegovačkom području, što znači da je kao knjiga koja se čita u svim prilikama ljudskoga života i svakodnevno mogao utjecati na formiranje govornih i pisanih navika. Ritual je bio neke vrste model prestižnoga jezika i u tom svjetlu - prvenstveno- treba sagledavati ulogu Kašićeva djelovanja i jezika koji je promicao
Kašić je preveo i poznato Kempenčevo djelo Nasljeduj Krista, s naslovom Tome od Kempisa pismo od nasledovan'ja Gospodina našega Jezusa (1641.), izgrađenim i dotjeranim jezikom. Kašić je prevoditelj i lekcionara: Pistule istomačene iz misala novog rimskog u jezik dubrovački (1641.). Kašić je najčešće prevodio ad litteram, pa je ovisnost o originalu najizrazitija u Bibliji, zatim u Ritualu i Lekcionaru, dok je Kempenca prevodio nešto slobodnije zbog dodavanja i prilagođavanja "bogoljubnoj i propagandnoj svrsi".
Originalnim djelom smatra se spjev Venefrida (1627.), premda ima indicija da se radi o prepjevu. Prepjevi prvih 50 psalama Pjesni duhovne od pohvala Božjijeh (1617.) i himni iz brevijara, naslovljene također Pjesni duhovne od pohvala Božjijeh (rkp. 1634.), primjeri su Kašićeva stihotvornoga umijeća.
Jezik Kašićevih djela
Post je objavljen 18.01.2008. u 07:00 sati.