Povijest pravoslavlja i katoličanstva počinje raskolom Crkve sredinom 11. stoljeća, 1054. godine, i od tada postoji raskol u kršćanstvu, ali i ekumenski dijalog, i obje pojave traju do danas. Od tada do danas je unutar katoličkog dijela kršćanstva došlo u Europi do raskola na katolike i protestante (koji se još nazivaju evangelisti, luterani), te bogumile ili patarene u Francuskoj, Bosni, i Bugarskoj, kao i hugenoti u Francuskoj koji su zbog pritiska katoličkih vladara i papa bili prisiljeni iseliti u Sjevernu Ameriku dok su hrvatski patareni u Bosni nakon nekoliko križarskih pohoda ugarskih katoličkih vladara protiv njih prešli iz protesta zbog uzastopnih progona kolektivno na islam i muslimansku vjeru kada je „Bosna šaptom pala“ (1463.), a patareni u Francuskoj, zvani katari, istrebljeni su u križarskom pohodu još početkom 14. stoljeća. Poznatim (razvratnim i kaznenim) činima engleskoga kralja Henrika VIII se od Rimokatoličke crkve odvojila i Crkva u Engleza, postavši anglikanska Crkva, a „frakcije“ te Crkve su nakon otkrića Amerike počele djelovati na sjevernom dijelu toga kontinenta, te se nazivaju baptistima, mormonima i dr. od kojih svaka vjerska skupina ima svoju vlastitu Crkvu odnosno crkvenu organizaciju. Grkokatolička crkva, koja primjerice postoji u Ukrajini gdje ima oko 40 milijuna pripadnika, a koja postoji i u Hrvatskoj, nije nastala kao produkt raskola u Rimokatoličkoj crkvi nego suprotno, kao produkt ljubavi i mira, naime, kao pravoslavna Crkva koja se dragovoljno pripojila Rimokatoličkoj crkvi, priznavši papu odnosno Svetu stolicu u Rimu kao vrhovnog vjerskog poglavara i nasljednika Svetog Petra na Zemlji. Grkokatolici su u crkvenoj službi Božijoj zadržali pravoslavne običaje, s tom razlikom da u odnosu prema pravoslavnim Crkvama širom Europe, Amerike i Australije priznaju papu. Pravoslavlje je pak potpuno rascjepkano na zasebne crkvene organizacije, raspoređene po različitim zemljama, a rascjepkane su posebno nakon pada središnje pravoslavne metropole i pravoslavnog središta Carigrada (Bizanta) pod Osmansko Carstvo 1453. godine. Nakon toga središte pravoslavnoga svijeta seli u Rusiju gdje se nalazi i danas, iako uništavano i sputavano u 20. stoljeću od bezbožnog komunizma. Uglavnom, pravoslavne crkvene organizacije su zasebne ili autokefalne i teritorijalno-nacionalno određene. Tako postoji Ruska pravoslavna crkva, Grčka pravoslavna crkva, Bugarska pravoslavna crkva, Srpska pravoslavna crkva, i u najnovije vrijeme opet rekonstituirana Crnogorska pravoslavna crkva, i Makedonska pravoslavna crkva, s time da Srpska pravoslavna crkva (SPC) ne priznaje crnogorsku i makedonsku pravoslavnu crkvu, a pravilo u svijetu pravoslavlja je da jedna pravoslavna crkva može postati autokefalna ako na njenu neovisnost pristaje pravoslavna Crkva pod kojom su do tada živjeli njeni pravoslavni vjernici. SPC ne priznaje, primjerice, crnogorsku pravoslavnu Crkvu jer svojata teritorij Crne Gore za Srbiju. (Trenutno patrijarh SPC kuka zbog odlaska Kosova, i traži pomoć katoličke „braće“ u Hrvatskoj, a do jučer je svojatao teritorij Republike Hrvatske za Srbiju.) Prije dvije godine se vrhovni poglavar Crnogorske pravoslavne crkve prilikom posjeta Republici Hrvatskoj ispričao za pohod crnogorskih jedinica i rezervista iz JNA na Dubrovnik u vrijeme velikosrpske agresije, te je u Vukovaru kleknuo i molio Boga i Hrvate za oprost. Za vrijeme Drugog svjetskog rata je postojala i Hrvatska pravoslavna crkva (HPC) na čelu s patrijarhom Germogenom kojega je titoistički režim 1945. strijeljao do smrti, zajedno s poglavarom Evangeličke crkve u Hrvatskoj, biskupom Deutschom, a u vezi zagrebačkog nadbiskupa i kardinala, predsjednika hrvatske biskupske konferencije, Alojzija Stepinca, znamo da ga je Udba trovala do smrti odnosno da ga je titoistički režim također ubio, te da ga je papa Ivan Pavao II proglasio žrtvom komunizma, i blaženikom.
Štedimlija koristi u svojoj knjizi „Zavjere protiv svjetskoga mira“ (objavljena i na njemačkom jeziku („Verschwörungen gegen den Frieden“) pojam „POVIJESNA HRVATSKA“ kada opisuje područja na kojima se kroz povijest, a nakon otkrića Amerike 1492. godine, javljalju pravoslavci na povijesnim područjima prirodne i etničke Hrvatske, dakle, područja na kojima su u većinskom udjelu populacije živjeli Hrvati. Pojam „Povijesna Hrvatska“ nema, dakle, veze s pojmom „Velika Hrvatska“, jer pojam „Velika Hrvatske“ opisuje područja stranih zemalja pod hipotetskom okupacijom Hrvatske, hipotetskom jer Hrvatska u svojoj povijesti nije okupirala ni pedalj tuđeg teritorija, ali je konstantno od Turskih ratova s kraja 15. stoljeća gubila svoj povijesni i etnički teritorij na tuđince i raznorazna carstva, strane zemlje i strane vladare, sve do danas. Čak ni uspostavom Nezavisne Države Hrvatske od 10. travnja 1941. nije u cijelosti uspostavljena nekadašnja povijesna i etnička Hrvatska koja je u srednjem vijeku obuhvaćala dijelove današnje sjeverne Srbije, južne Crne Gore i cjelokupnu današnju Bosnu i Hercegovinu. U trenutku otkrića Amerike je integralni dio hrvatskog političkog i državnog teritorija bila današnja Bosna od Une do Vrbasa, a Jajačka (obrambena) banovina činila je najistočniju točku otpora prodoru Osmanskog Carstva u Kraljevini Hrvatskoj, nakon Srijema kao najistočnije istaknutoj točci hrvatskog otpora od turske agresije i islamske ekspanzije u Europi. Grad Zemun, koji danas čini predgrađe Beograda, bio je do 1945. hrvatski grad poput Rijeke, Zadra, Vinkovaca, Krapine, Pule...
Štedimlija nas poučava da riječ „pravoslavlje“ ima na hrvatskom području razločito značenje u različitim vremenima. Prvo je riječ „pravoslavlje“ značilo pripadnost Istočnom crkvenom obredu, a tek mnogo kasnije pripadnost određenim nehrvatskim narodima. Pravoslavlje je u Hrvatskoj nešto mimoredno i izdvojeno, jer se prilikom Crkvenog raskola povijesna Hrvatska našla na Zapadu tako da je pravoslavlje u Hrvatskoj popratna pojava utjecaja s Istoka, iz grčko-pravoslavnog Bizanta.
Kroz povijest gledano, na području povijesne Hrvatske, od svih pravoslavnih Crkava, prvo je došlo do uspostave nadležnosti grčko-pravoslavne ili ortodoksne Crkve (GPC).
Pripadnost GPC u Hrvatskoj u kasnijim vremenima postupno je sve više izjednačavana s pripadnošću određenim nehrvatskim narodima u Hrvatskoj odnosno, danas bismo rekli, nacionalnim manjima. Koja je nacionalnost prvih pripadnika pravoslavne Crkve u Hrvatskoj? Postavlja se i pitanje, jesu li stranci koji su se uselili u Hrvatsku kao pripadnici pravoslavne Crkve imali u tom trenutku razvijenu nacionalnu svijest? Razmatranje etničkog podrijetla tih ljudu u ovom je slučaju nevažna jer u tom slučaju podrijetlu pripada znanstveno a ne političko značenje. U Hrvatskoj postoji veći broj manjih skupina koje su stranog podrijetla, a koje su vremenom kroatizirane te su svoje podrijetlo zaboravile ili im to više nije važno jer se osjećaju Hrvatima.
Vjernike Istočne pravoslavne Crkve može se u Hrvatskoj naći raspršene gotovo u svim dijelovima Hrvatske ali nisu svi istoga podrijetla, a k tome su različite hrvatske pokrajine kroz povijest prolazile različite sudbine, i nalazile su se pod različitim vladarima i u različitim stranim državama, pod okupacijom. U hrvatske pravoslavce spadaju i oni Hrvati koji su bili nekoć katolici, a koji su u različitim povijesnim okolnostima primili obred Istočne, pravoslavne Crkve, a da nisu ni u kakvoj etničkoj ili nacionalnoj vezi s kasnijim pravoslavnim useljenicima i doseljenicima u Hrvatskoj.
Štedimlija nam spominje i citira srpskog povjesničara Ilariona Rukavca koji je u svojim znanstvenim radovima dokazao da „seoba Srba“ u Hrvatsku nije išla preko Save i Dunava jer da nije riječ o organiziranom iseljavanju, ni o jedinstvenoj skupini po etničkom podrijetlu. Materijalni izvori upućuju na to da je među pravoslavnim iseljenicima sa područja Srbije u južnu Ugarsku i Hrvatsku, osim Srba iz Srbije, bilo i Bugara, Makedonaca i Grka, te Albanaca i drugih skupina koje su nekada naseljavale središnji Balkan, poput Vlaha, Cincara i drugih. Nakon dolaska tih ljudi u njhovu današnju domovinu Hrvatsku zauzeli su velik prostor kojemu su dali svoj kulturni pečat, do današnjih dana. Područje sjeverno od Save (južna Ugarska/Vojvodina) bilo je sve do doseljavanja u doba turske vladavine rimokatoličko što je za vrijeme reformacije bilo potvrđeno zasebnim zakonskim člancima. Slavonija je sve do prvih turskih upada bila isključivo rimokatolička i hrvatska. Prve manje skupine pravoslavaca je u Slavoniji početkom 15. st. naseljavao ban Hrvatske Ullrich Zilli nakon udaje njegove kćerke Katarine za srbijanskoga despota Đurđa Brankovića iz Smedereva. Ti prvi pravoslavni useljenici nisu sačuvali svoju pravoslavnu vjeru nego su prešli u krilo Rimokatoličke crkve, i stopili se sa svojim nacionalnim hrvatskim okruženjem, dakle, kroatizirani su. Riječ je o gornjoj Slavoniji. U donjoj Slavoniji nalazile su se nakon toga manje skupine pravoslavaca ali su i one kroatizirane i pokatoličene.
Proboj vojske Austrijskog Carstva pod zapovjedništvom Piccolominija u Osmansko Carstvo i u unutrašnjost Srbije izazvao je nadu i pokrete različitih nemuslimanskih naroda, a car Leopold je 6. travnja 1690. poslao proglas, među inim i pećkom patrijarhu Srpske pravoslavne crkve na Kosovu, Arseniju Čarnojeviću, s pozivom na protuturski ustanak. Kao mamac i poticaj za dizanje ustanka car Leopold je Srbima, Albancima i drugima zajamčio prava i povlastice koje su imali prije pada u tursko ropstvo, ali pod uvjetom da nakon pobjede svoje zemlje stave pod vlast Ugarske koja je zajedno Hrvatskom bila dio Austrijskog Carstva. Dana 21. kolovoza 1690. je car Leopold izdao srpskom patrijarhu Arseniju tako zvane „Privilegije“. U tom trenutku još niti jedan Srbin nije bio iselio preko Save i Dunava, dakle, na sjever. Nemuslimanski kršćanski narodi digli su oružani ustanak, među njima i Srbi, ali je pomoć austrijske vojske izostala, i osmanlijske vlasti su nad pobunjenicima izvršili krvave odmazde. Do seobe Srba došlo je tek nakon propasti ustanka, ali seoba je išla u pravcu sjevera, dakle, preko Save i Dunava u južnu Ugarsku ili u današnju Vojvodinu koja je postala dio Srbije prvi puta tek 1918. godine, a koja je 1691. bila podijeljena između Mađara i Hrvata. Seoba Srba nije išla prema zapadu, dakle, prema zapadnoj Hrvatskoj nego prema najistočnijem dijelu Hrvatske u području Srijema, Bačke i Banata, a dio toga područja obuhvaćala je i južna Ugarska ili Mađarska. Privilegije koje je car izdao srpskim pravoslavcima u južnoj Ugarskoj smatrane su privremene do povratka u Srbiju nakon oslobođenja od vlasti Osmanskog Carstva, a nikako trajne i „zauvijek“. Međutim, i ti pravoslavni useljenici u južnu Ugarsku odnosno današnju Vojvodinu nisu bili isključivo Srbi nego je među njima bilo mnoštvo pravoslavnih Albanaca, pravoslavnih Makedonaca, pravoslavnih Vlaha, pravoslavnih Grka i drugih.
Pošto Srbija nije u međuvremenu bila oslobođena od Osmanskog Carstva, ugarski parlament u Pešti je 1790. donio zakonski članak kojim su svi useljeni pravoslavci u južnoj Ugarskoj i istočnoj Hrvatskoj dobili građanska prava, a patentom cara Franje I. Josipa od 15. siječnja 1848. godine uvedena je za useljene pravoslavce čast pravoslavnog patrijarha u Ugarskoj (i Hrvatskoj).
Štedimlija navodi sljedeće riječi poznatog pravoslavnog popa Dimitrija Ruvarca: „Govoriti i pisati da su privilegijama cara Leopolda srpskom narodu u Mađarskoj i Hrvatskoj priznata prava glede crkvene uprave znači – kao što se Srbi izražavaju – skriviti podlu „izmotaciju“.“
Inače, za vrijeme vladavine Osmanskog Carstva u Europi je Srpska pravoslavna crkva dobila od sultana privilegij da slobodno djeluje na europskom području tog islamskog Carstva tako da je imala jurisdikciju kao u vrijeme srpskog cara Dušana Silnog. Takav privilegij hrvatski katolici u hrvatskim zemljama pod osmanlijskom okupacijom nisu imali osim što je sultan jednim fermanom odobrio rad franjevaca u Bosni, ali franjevački red ne predstavlja u cijelosti Rimokatoličku crkvu koja se u Istanbulu držala najopasnijim neprijateljem Osmanskog Carstva, stoga je njen rad na području Osmanskog Carstva bio i zabranjen jer se radi o univerzalnoj (međunarodnoj/internacionalnoj) Crkvi, dok je SPC (jedno-)nacionalna Crkva te kao takva nije predstavljala opsanost po islamski režim jer srpska država tada nije postojala. Tako je pravoslavna Crkva u Osmanskom Carstvu zauzimala poseban povlašteni položaj, pod nadzorom ali i pod zaštitom sultana.
Useljavanja pravoslavaca u Hrvatsku nisu ni u kakvoj vezi s useljavanjem pravoslavaca u južnu Ugarsku kamo se 1690/1691. preselio najveći broj Srba i velikodostojnika SPC, naglašava Štedimlija, oslanjajući se na prikaz dr. Ivića. Od početka seobe Srba do pojave patrijarha Čarnojevića pravoslavni useljenici u Ugarsku nisu bili ni u kakvoj kulturno-političkoj vezi s pravoslavnim useljenicima u Hrvatsku, čak su jedni o drugima vrlo malo znali. I po podrijetlu se razlikuju pravoslavni useljenici u (južnu) Ugarsku (Vojvodinu) i u Hrvatsku, jer su pravoslavci koji su uselili u Hrvatsku došli iz Bosne koja se nalazila pod okupacijom Osmanskog Carstva, i drugih nesrpskih područja, a ne iz Srbije.
S obzirom na česte turske upade na ostatke ostataka hrvatskih zemalja pod Austrijom, car Ferdinand II. Habsburg dao je 6. listopada 1630. objaviti ustavni zakon o uspostavi teritorijalne Vojne krajine koja je obuhvaćala i sve hrvatske zemlje koje su graničile s Osmanskim Carstvom odnosno s Bosnom, Crnom Gorom i Srbijom. Stanovništvo s područja Vojne krajine imalo je obavezu služenja vojske i pogranične straže, te privilegij slobodnog uživanja zemljoposjeda, dakle, nisu podlijegali feudalnim obavezama. (Vojna krajina je raspuštena tek oko 180 godina nakon posljednje veće turske opasnosti, dakle, raspuštena je 15. srpnja 1881. godine, a do tada je to područje bilo izuzeto ispod jurisdikcije hrvatskih feudalaca i državnih službenika, i potpalo je pod vojno zapovjedništvo sa sjedištem u austrijskom Grazu.)
U jednom su dopisu građani hrvatskog kraljevskoga grada Bihaća na Uni, kada je taj grad još bio dio Kraljevine Hrvatske, savjetovali austrijskom generalu Katzianeru da bi na područje Carevine i hrvatskih zemalja trebalo primiti „turske Vlahe“ odnosno pravoslavce iz Unca i Glamoča u Bosni. Pravoslavni kolonisti tako su počeli naseljavati područja karlovačkog vojnog okruga koje je zbog turskih pustošenja bilo praktički prazno od stanovništva.
Naseljavanje Hrvatske pravoslavcima poprimilo je prve veće razmjere za vrijeme austrijsko-turskog rata od 1591. do 1606. godine, dakle, početkom 17. stoljeća ili prije 400 godina, ali ti pravoslavni useljenici nisu bili Srbi nego pretežito Vlasi. Ti Vlasi potjecali su iz Bosne, Dalmacije i Crne Gore, i prije turskih osvajanja nisu bili pravoslavci nego katolici i patareni koji su na pravoslavlje prešli tek pod osmanskom okupacijom jer je pravoslavna crkva imala jedina od kršćanskih Crkava povlastice u Carstvu te su pravoslavci dolazili pod njenu zaštitu, a pravoslavne Crkve uživale su zaštitu od sultana tako da su pravoslavci automatski uživali zaštitu. Zato su mnogi prelazili s katoličanstva i patarenstva na pravoslavlje kako bi bili zaštićeni pred islamom.
Do 1690. pravoslavni (nesrpski) doseljenici u Hrvatsku nisu imali zakonito priznatu pravoslavnu Crkvu na hrvatskom području, ali su pravoslavci imali pravo na „ujedinjenje“, te je tako nastala Grko-katolička Crkva koja je priznavala papu, i koja predstavlja jedinstveni dio Rimokatoličke crkve, s pravom na zasebni pravoslavni (istočni) crkveni obred. Grkokatolici nisu, dakle, Srbi. Na taj način su pravoslavci naseljavani na Žumberku između Zagreba i Karlovca, i postali su članovi Grko-katoličke crkve. U Liki, na pr., kako piše Šime Balenović, došlo je do čudne simbioze katolika s pravoslavcima jer često nije na tome području bilo rimokatoličkog svećenika pa je svetu misu i za katolike održavao pravoslavni pop Nikola Uzelac. Poslije je pop Uzelac položio zavjet rimokatoličkom sinjskom biskupu Glaviniću, pa su gotovo i svi pravoslavci njegove župe i toga ličkoga područja prešli na katolicizam, ali i oni koji su ostali pravoslavci osjećali su se Hrvatima, i to sve do 1878. godine, jer su se te godine na međunarodnom političkom planu dogodile važne promjene.
Godine 1878. je na Berlinskom (mirovnom) kongresu jurisdikcija nad Bosnom i Hercegovinom od strane svjetskih sila prenijeta s Osmanskog Carstva na Austro-Ugarsku Monarhiju, što je velikosrpskim agitatorima otvorilo širom vrata da u Bosni i Hercegovini vrbuju pravoslavce za Srpsku pravoslavnu crkvu u Srbiji, i za prelazak u korpus srpskog naroda. Tada su po uputama velikosrpskog ideologa i pisca tajnog plana o stvaranju „Velike“ Srbije, Ilije Garašanina, u Bosnu odlazili tajni agenti srbijanske obavještajne službe koji su među pravoslavcima vodili propagandu putem letaka, knjiga, novina, upućivanjem srpskih učitelja u Bosnu na trošak srbijanskog državnog proračuna, i popova SPC.
Mađari su pak, kako bi oslabili oporbeni položaj Hrvata, pokušali na svoju stranu pridobiti dio stanovništva u Hrvatskoj, i to pravoslace, a ideju hrvatske državne neovisnosti ugarske vlasti prikazale su kao opasnu. Iako su Mađari bili upoznati s velikosrpskom ideologijom, i bili svjesni opasnosti koja iz nje vreba i za njih (južnu Ugarsku/Vojvodinu), radije su išli svjesno oslabiti položaj Hrvata u Austro-Ugarskoj Monarhiji time što pružaju pomoć velikosrpstvu, samo zato da to bude na štetu Hrvata. Kako su pravoslavci u Hrvatskoj mogli dobiti istaknutije položaje samo ako se odreknu hrvatstva, pripadnosti hrvatskom narodu, mnogi su počeli napuštati pravoslavnu Crkvu pod jurisdikcijom u Slavoniji i Dalmaciji, i počeli su se postupno izjašnjavati Srbima koji u Hrvatskoj do 1918. nisu imali Srpsku pravoslavnu crkvu. Međutim taj proces posrbljivanja hrvatskih pravoslavaca tekao je sporo, čak i nakon što je u Hrvatskoj 1887. osnovana probeogradska Srpska samostalna stranka (SSS). Proces posrbljivanja hrvatskih pravoslavaca počeo je teči ubrzano stvaranjem politilke stranke Hrvatsko-srpska koalicija (H-SK), da bi proces konačno bio završen 1920. godine, nakon osnivanja jugoslavenske države.
Što se tiče pravoslavnog dijela stanovništva Hrvatske odnosno hrvatskih zemalja do 1918. godine, ono je bilo vlaškoga i cinarskog etničkog podrijetla. Gradsko pravoslavno stanovništvo u Hrvatskoj je bilo pretežito cincarskoga podrijetla, a seosko pravoslavno stanovništvo je bilo pretežito vlaškoga podrijetla. Na području današnje Republike Hrvatske su prije Prvog svjetskog rata i 1918. godine djelovale isključivo sljedeće pravoslavne crkvene organizacije:
- Metropolija u Srijemskim Karlovcima, zadužena za hrvatske zemlje
Slavoniju, Srijem i Zagreb, zatim,
- Bosansko-hercegovačka autonomna pravoslavna Crkva, ovisna o
ekumenskom patrijarhu u Carigradu, i
- Pravoslavna crkva u Dalmaciji, ekumenski ovisna o metropoliji u
Bukovini (dio Rumunjske koji se tada nalazio u Ugarskoj).
Austro-Ugarska Monarhija bila je „složena država“, dakle, multi-nacionalna, sastavljena od mnogih zemalja, i teško je bilo na okupu držati različite narode pod jednim vladarom, a kamoli ujediniti više pravoslavnih Crkava u jednu. Međutim, nakon versajske odluke o priključenju hrvatskih zemalja Srbiji, kako nas dalje sa sudbinom hrvatskih pravoslavaca upoznaje gospodin Štedimlija, između 1918. i 1920. se položaj tri pravoslavne crkve uveliko promijenio, naime, nestale su nasilnim djelovanjem državnih vlasti u korist Srpske pravoslavne crkve, a svu imovinu pravoslavnih Crkvi s hrvatskog područja prigrabila je Srpska pravoslavna crkva, da se ne kaže, da je tu imovinu opljačkala. Pravoslavno stanovništvo u hrvatskim zemljama i u Bosni nitko nije na plebiscitu ni pitao želi li ili ne postati dio članstva Srpske pravoslavne crkve nego su jednostranim aktom to postali, i automatski ih je svjetovna vlast, ne samo crkvena, počela brojiti u korpus srpskog naroda, tako da se broj Srba u Kraljevini SHS (Jugoslaviji) preko noći povećao za nekoliko stotina tisuća, a broj Hrvata je istovremeno smanjen za nekoliko stotina tisuća. Godina 1918. bila je teški udarac, ne samo za Hrvate nego i za hrvatske pravoslavce koji su bez njihove volje posrbljeni. Mnogi od njih, sudjelovali su poslije, nažalost, u Drugom svjetskom ratu, i nakon toga u Domovinskom ratu, na strani srpskog agresora protiv svoje vlastite hrvatske domovine. Srbijanci su nakon 1918. nastojali i cijela hrvatska područja raskatoličiti i pretvoriti hrvatske katolike u pravoslavce, ali s gotovo nimalo uspjeha jer su katolici imali svoju jaku crkvenu organizaciju, R-kt. Crkvu, dok su hrvatski pravoslavci ostali bez zaštite jer su Srbijanci 1918. ukinuli sve pravoslavne Crkve osim Srpske pravoslavne crkve (SPC). Kako bi se takvoj tendenciji stalo na kraj, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj je osnovana Hrvatska pravoslavna crkva (HPC), a kako bi se nastavila srbizacija, nakon Drugog svjetskog rata je titoistički režim ukinuo odnosno uništio HPC kao i njene popove i vjernike. Osnivanjem Hrvatske pravoslavne crkve bile su u jednoj pravoslavnoj Crkvi ujedinjene sve tri pravoslavne Crkve koje su do 1918. postojale u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.
Problem u vezi Srpske pravoslavne crkve u Republici Hrvatskoj danas je taj što to nije internacionalna Crkva kao Rimokatolička crkva nego je (srpska) nacionalna Crkva čijega vrhovnoga vjerskoga poglavara, koji pak postavlja prvog čovjeka SPC u RH, ne potvrđuje predsjednik Republike Hrvatske, nego predsjednik Republike Srbije, tako da se na taj način u bilo koje doba može pravoslavne vjernike u Republici Hrvatskoj politički instrumentalizirati protiv njihove domovine Republike Hrvatske, ukoliko bi Beogradu u 21. st. odgovarala takva instrumentalizacija kao što je odgovaralo u 20. stoljeću. Sveto pravoslavlje, dakle, uopće nije sporno, sporna je anti-hrvatska i anti-semitska Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj, poučava nas Štedimlija, i zato ga Srbi mrze odnosno ne vole.
Inače, neovisno od Štedimlije je vlaško podrijetlo hrvatskih pravoslavaca, a današnjih Srba u Hrvatskoj, utvrdio hrvatski sociolog i austro-ugarski znanstvenik dr. Ivo Pilar iz Zagreba koji se bavio različitim istraživanjima, a u klasiku pod naslovom „Južnoslavensko pitanje“ („Die südslawische Frage und der Weltkrieg“), Beč, 1918., i u posebnom je poglavlju opisao povijest hrvatskih pravoslavaca i njihovo vlaško etničko podrijetlo. Navodno je u Kraljevini Jugoslaviji počinio samoubojstvo, što je službena verzija, a vrlo vjerojatno ga je velikosrpski režim naprosto likvidirao kao opasnog znanstvenika koji znanošću dovodi u opasnost velikosrpsku ideologiju i politiku.
CBK
Post je objavljen 09.01.2008. u 00:04 sati.