Marketing
If you can be good, you'll live forever,if you're bad, you'll die when you die
Što je Sanja shvatila ovog prosinca?
Ovo je post o tome. O ljudima koje volim i o onima koji to više ne zaslužuju. Ovo je zapravo post o meni, zaključak koji je donešen nakon mnogo situacija i emocija koje su me natjerale da počnem razmišljati na ovaj način.
Ja: impulzivna, ponekad preosjetljiva,pretjerano emotivna, empatična, prilagodljiva, perfekcionist, bez dlake na jeziku, intuitivna, brzo i intenzivno zavolim osobe oko sebe. Tako se doživljavam i iskreno se nadam da moja okolina misli barem slično. Zašto sada pričam o sebi? Ne zato što sam 'zblajhani narcis koji se u ovom postu nakanio hvalisati svojim Visočanstvom nego zato da vam što vjernije pokušam objasniti što me u zadnje vrijeme muči...ili bih na ovom mjestu bolje mogla upotrijebiti perfekt pa reći ono što me u zadnje vrijeme mučilo.. Ne očekujte u narednim retcima nikakvu senzaciju jer nije se dogodilo ništa konkretno što me natjeralo da počnem razmišljati na ovaj način. Događalo se to već... ne znam koliko. Zapravo to je oduvijek tako, i zaključak koji sam donijela nije doveden na temelju samo jedne situacije nego je to čitav niz kockica koje sam konačno uspjela složiti u mozaik!
Shvatila sam da se ljudi ne mijenjaju. I to je stvarno istina. Nisu oni krivi što su takvi kakvi jesu Nema tu previše filozofije. Moraš u svojoj glavi u svakom trenutku biti svjestan što od koga možeš očekivati. I nikada se ne trebaš nadati nečem većem jer onda na kraju ostaneš razočaran, a u biti si sam za to kriv jer si očekivao nešto više!
Shvatila sam da shvaćam stvari možda malo preosobno i na taj način si stvaram neki glupi, bespotrebni, negativni feeling u glavi. Zato u posljednje vrijeme apsolutna ništa ne shvaćam osobno. Ne dopuštam da tuđe mišljenje prevlada ono moje. Stvarno sam počela vjerovati u ono kada kažu da kako se osječaš da te takvom ljudi oko tebe i doživljavaju!
Shvatila sam tko mi je u životu stvarno bitan. Sretna sam jer sam skužila da imam jasan cilj u glavi što i kako želim sa svojim životom. Mislim da sam do nedavno previše pažnje pridavala stvarima i ljudima koji u mom životu zapravo nisu nikakav faktor, a prečesto zanemarivala one koje stvarno volim i koje smatram bitnim dijelom svega što ja jesam.
Shvatila sam da je u životu sve interes. Naravno ne nužno materijalni, ali interes je. I što sam se prije pomirila s tim, međuljudski su mi odnosi postali puno jasniji. Ne postoji istinska i bezuvijetna dobrota koju ravnomjerno možeš davati većem broju osoba. Svatko od nas ima svoje prioritete i što prije postaneš svjestan svoga mjesta na piramidi tuđih prioriteta, život ti postane veseliji.
Shvatila sam da me više ništa ne može iznenaditi.
Shvatila sam da ljudi lažu čak i kad su veliki.
Shvatila sam da si u biti u gadnom kurcu ako sam sebi u svom životu nisi na prvom mjestu. Nema tu nikakve sebičnosti. To je normalno. Čista biologija... borba za opstanak, samo u malo manje bukvalnom smislu riječi "borba". I samim time što smo svima nama ljudima mi sami na prvom mjestu, to automatski znači da nisi nikome drugome na prvom mjestu u životu. To je tako.
Shvatila sam da mi treba odmor. Odmor sam provela shvačajući.
I mogu vam reći da se super osjećam. Sve mi se nekako čini puno jasnijim. I jednostavnim. Sve je u ravnoteži. Dobiješ kol'ko daš i budi uvjeren da se u životu stvarno sve vraća i plaća. Barem se meni to bezbroj puta pokazalo istinitim. I upravo zbog toga shvatila sam još nešto: nikada više neću ništa shvaćati zdravo za gotovo... što je danas tu, sutra više ne mora biti... ma ništa me ne može iznenaditi!
Post je objavljen 23.12.2007. u 10:35 sati.