modrina mora plovi mojom kosom i dugo to ide
kao predugi poroaj sa bezbroj bolnih trudova
nitko ne razumije osamljenost mojih dlanova
ni golotinju mojih nogu dok pleem tararajicu
suknjica mi odavno saivena na susku
tamo sam uronila u pijesak i nisam nikada izala
nikada nisam prihvatila sjeverne stvari
nikada nisam dopustila snijegu ni pahuljama
da mi padaju po glavi
uvijek taj tit mora u mojim tirkiznim oima
uvijek slane vjee
da li od suza da li ba ba od suza
uvijek plaem vjeruj multiplicirani brate
od tuge i sree kada dolazim
u svoj djetinji morski grad
od sree jer vidim ga ponovo od tuge
jer znam da u ga napustiti
gonjena vjeticama materijalizma
ali sretna sam sretna
bio je moj
bio je nekad davno samo moj
sa svim svojim raspuknutim keramikim ploicama
i krkom kao safirom u jutarnjoj daljini
modrina mora plee mojom kosom
davni su to zvuci indije i stijenama ranjavam ruke
kako bih lake pretrpjela bol rastanka jer
zapravo nikada nisam prestala biti galeb
i slijetati na plave haljine kvarnera
i uvijek sam bila maka skitnica
tamo negdje oko opatije gdje mi je ostalo
sve to nosim sa fotografijama u oku kamere
svo moje privatno vlasnitvo
okus soli
dodiri ruiastih stijena na goloj koi
i ta prokleta enja koja me vue
vue ka jugu
Post je objavljen 27.11.2007. u 22:31 sati.