Pregled posta

Where do angels die...?

Tražim mjesto gdje ću..
poput osamljenog vuka..
umirati u svojoj tišini..
u tihim krikovima patnje i boli..
u suzama...
u mukama..
Da odahnem negdje u brdima..
pod snijegom..u hladnoći...
Gdje mjesec je jedini drug u samoći...
gdje vjetar nosi krikove živih ljudi...
tamo gdje kiša ispire sve krvave rane
i umiruje uplakani um...
Gdje nečija ruka briše suze s obraza
i usne tiho ljube promrzli obraz...

Gdje da odem...
gdje da se skrijem od svijeta...
Kako da jednostavno nestanem...
kao da me nitko nije nikada poznavao...
tiha poput srne...
uplašena poput milog psića...
Zaboravljena ležim..
sama...

Gdje da se skrijem od krikova...
kako da zaboravim...
zaklopim oči..i probudim se slijepa..
gluha..
nijema...
I pokušavam ćutjeti što je oko mene..
ali nemam kako...
ispružim ruku iz kreveta...dotaknem zid..
s druge strane ništa..
bit će tlo...
Eto ga dolazi vjeran pas...
cvileći liže mi ruku...
Ustajem polako...
Gdje sam...
pokušah na lijevo...tamo trebahu biti vrata..
no zid je...
i ispred ravno zid je..
i desno zid je..
i svuda oko mene...
zid je..
A gdje su vrata...gdje je prozor..
Gdje je svjetlost...
zraka molim...
Ne čujem ništa...
možda se Ona i javila...

Možda me ipak čuje...
kako da znam mogu li govoriti kada ne čujem samu sebe..
ne čujem ništa...
No nitko ne dolazi...
valjda me ne čuje..
Ne čudi me to..
nikada me nije čula..
i kada bijah sposobna govoriti..
tada ona bijaše nijema na moje krikove..

Gdje je sada...
gdje se skita...
kada mi zaista treba...
gdje je sada...

Gdje sam...ne znam ni ja..
oko mene zid...
tvrd u hladan poput golog kamena...
neprobojan...svježe bojan..
Osjećam taj miris boje...
tako sterilan...
ulazi mi u nosnice..
Gle...pa još jedino to mi i ostaje..
Pokušah izgovoriti nešto..
no ne osjećah jezika u ustima..
samo tužan, čudni zvuk uspijeh proizvesti...
no govoriti ne umijeh...

Lupih nogom...da čujem...
no ne čujem..
i gluha sam...
mahnuh rukom ispred očiju..
ne vidim niti sjenu..
ništa...

Jedino njuh osta mi..
i ruke moje..
pokušah noktima grebsti po zidu..
osjećah komadiće žbuke pod noktima..
no zid je stajao..
skamenjen...hladan..
Lupah rukama..šakama..nogama...
Plakah...vriskah u sebi..
Nitko...i ništa..

Gdje je ona!!!

Osjetih krv iz ustiju kako kaplje mi po rukama...
po nogama...
po tijelu...
topla krv...poput otrova...
Osjetih posjekotine na rukama...
ali nisu bile moje..
ne..
bile su od prije..no svježe..

Koliko li sam samo spavala?

I lupih još jednom po zidu...
kad odjednom..
hladna ruka čvrsto me uhvati za zapešće i povuče...
druga ruka je očito bila slobodna jer završi meni na licu..
jednom..i još jednom..pa još jednom..
Pljuvala sam krv...
i žarko željela znati tko je to bio...
no kako..
niti sam vidjela..
niti čula..
a i da sam mogla govoriti usta su mi bila puna goruće krvi..

Krvi koja kipi..
kao da želi gorjeti..
kao da želi nešto poručiti..
reći mi...

Ono me odgurne i ja završih u kutu...
skvrčena...krvava...bolna...
osjećah krv kako razmazuje se po bijelom zidu..
da osjećala sam da je zid bijel..
I moje suze kako ispirale su krv sa obraza...

Bolne suze...
slane na ranama...
pekle su poput noževa...
I sjetih se odjednom..
Dolina boli..
dolina patnje..i mržnje..
Dolina ne zaboravlja...

Usnuh valjda ponovno..
i probudih se nakon dugo vremena..
Krv se već odavno bila zakorila i suze na obrazima osušile...
Pokušah ustati no nisam mogla..
Rukama dodirnuh noge..
koje nisam osjećala..

Pa gdje su li...
moje noge...

Koje nisam više imala..
Umjesto nogu..
ispod koljena..
virile su mlitavo kosti...
i krv se još uvijek cijedila...

Pomislih da još uvijek sanjam...
uhvatih se za glavu i pokušah razmisliti na trenutak...
No to nije moja kosa..
Gdje su moje kovrče koje su padale na oči...gdje je moja kosa..
umjesto na mojoj glavi..
snopovi kose oko mene na podu..
a ja...ćelava...

Pokušah zaplakati...
no nisam mogla..
prevelika je bila bol u meni..
i dotaknuh očne duplje..
u njima više nije bilo očiju...

Moja me vlastita ljubav
pomalo sakatila...
ubijala...

Umirala sam valjda danima..
i noćima..
beskrajno dugim noćima...
bolnim...i tužnim...

I dok sjedoh tako jadna...
ćutjeh nečije noge stoje kraj mene..
Ona je ponovno tu...
stoji tu..kraj mene..
Dignuh ruke i pokušah se obraniti..
no njezina me noga obori i gurne u stranu...

Glavom udarih u pod...
Osjetih hladnu oštricu noža na svojim rukama...
potegne jače...
od bola više nisam mogla razmišljati..
Odjednom..
ta ista beščutna, hladna oštrica...
prođe meni ravno kroz srce...
Osjetih tu hladnoću kako prodire kroz mene...

Kao da u meni više nema ničega..
niti boli..niti patnje..
niti suze..
čak su i suze nestale..
Samo hladnoća širila se mojim tijelom...
I zaklopih oči..
usnuh još jedan doživotan san...

I da mogla sam čuti...
čula bi njezine hladnokrvne riječi...
'Laku noć...'
I zlokoban smijeh...kako je odlazila...

Laku noć...rekla bi ja njoj...
umrtvljena..omamljena..
laku noć...






Post je objavljen 26.11.2007. u 20:28 sati.