Marketing
S blogom je kao i s ivotom. Ako ga ne uredi, zapusti se. I sve rjee i rjee netko svrati u tvoje dvorite.
Prolazim kroz faze kada imam puno obveza, znate ve onu alopojku (prazan izgovor):
"Ma joj ja sam ti u Zagrebu, tu ti je ivot ful ubrzan, nemam vremena ni jesti sjedei, a kamoli pisati..."
Kad sam doao prvi put u Zagreb i gledao sa strane te ubrzane ljudske prilike, dignuo sam glavu u nebo i rekao: "O Boe, ne dopusti mi nikad da budem rob neega. A najmanje od svega rob navike. Ili svakodnevnice."
Neto kao nemam vremena za kavu. Pa onda doe vrijeme kad nemam vremena za razgovore. Poslije tog nemam vremena za blog (blog kao hobi, aktivnost koja ti nije ba sad presudna, bitna za svakodnevnicu, al uz koju se definitvno bolje osjea). Pa onda nemam vremena za drage mi ljude.Nemam vremena ni za otii u trgovinu s voem, kupiti enjak da ne bi dobio gripu. Nemam vremena ni prelistati novine koje sam donio i spremio u kutiju. Glazbu sluam jer je to aktivnost koju mogu raditi usporedo dok se oblaim, perem zube, metem po kui, gledam u prazno.
Onda na kraju, kao lag na torti doe TI . Da ti, koji bulji u kompjutor, ti koji misli da nisi postao kao veina, ti koji jo uvijek ee ulicom bez slualica na uima, jer eli osjetiti jo uvijek bar poneki prirodan zvuk, zvuk ptice koja pjeva na oblinjoj grani, zvuk vlaka koji prolazi oblinjom prugom.
Kako volim taj zvuk.
Nemam nita protiv onih koji sluaju glazbu dok negdje idu, etaju, tre, jer glazba je esto neto to nas oputa, ini sretnim ili sjetnim. Ovisi to sluamo, jel.
Al ja sam odluio vie ne sluati glazbu dok hodam. Ili dok idem na posao. Ili prema gradu. U cijeloj toj svakodnevnoj zbrci sam shvatio da najvie razmiljam o sebi, upravo dok hodam. I u zadnje vrijeme dok sam sluao glazbu, hodajui, malo sam postao nervozniji, bez nekog vidljivog razloga.
Prestao sam valjda razmiljati o sebi. Svojim postupcima, stvarima koje mogu ili moram popraviti.
Da i s balkona se vidi svijet.
Ne elim zapravo da me cijeli dan kroz obveze nosi neka koloteina, otprilike odreen put, pa pustit u barem dok hodam misli nek lutaju.
Nek tre po raznim mjestima, do kojih ve ne mogu doi na normalan nain.
I eto.
Post je objavljen 21.11.2007. u 15:33 sati.