Marketing
....
...uvijek sve zavrava blie bolu...
...i've been looking so long
at these pictures of you
that i almost believed that
the pictures were all i can feel...
Jest, teko je samo tako nastaviti dalje. Teko je napraviti novi korak koji mora biti dui ili krai od svih ostalih, svih koje si znao prije, a sad vie ne koriste niemu. Vie staza nije ista, vie nema jednaku snagu kao prije, vie nema jednaki potporanj. Nema nikog tko e ti uvati lea. Okree se, okree, vrti se ukrug, doziva i vriti, ali sve to dobiva nazad jest jeka svog glasa. I jedno vrijeme samo stoji, zbunjen i sam, pogledava naokolo da shvati to se dogaa, kako si se naao tu, nasred tog pranjavog puta sam, tako sam da nisi ni svjestan samoe. Srce ti pone glasnije kucati u razliitim ritmovima da utia tu stranu tiinu da dobije dojam da jo nekog tu ima. I cijelo to vrijeme samo gleda naokolo, ali nita se ne dogaa...
Tad shvati da mora nastaviti dalje. Mora, zar je mogue samo stati i pustiti da te vrijeme zaobilazi? Ne, ne zaobilazi, ali da jednostavno ne obraa pozornost na sve to se dogaa? Ti si stao, stao i ne eli vie, kae si, sad mi je dosta, ovo je dosta, ja vie neu uiniti ni jedan jedini korak, emu to i zato kad e svejedno neto doi to e me unazaditi...
Onda ugleda kap kie, uje kako pada, osjeti taj opijajui miris prve kapi kie ili zauje melodiju suneve zrake koja ti pada ravno u oi i tjera te da se nasmije jer te kaklje vjetri i poinje shvaati da e moda na iduem koraku biti sve bolje, da te eka neto nevjerojatno, neto jo nevieno! I poeli uiniti taj korak, novi korak, ali osjeti strah. Ruke ti se znoje i tresu, preispituje se i to je najgore... prisjea se... Prisjea se kako je teko bilo kad si pao, kad si ostao bez svog potpornja, kad si se okretao oko sebe i vapio za nekim, ali nikog nije bilo i ne eli vie nikad prolaziti kroz to. Ne eli vie nikad osjeati da su ti vlastite suze najbolji prijatelji i vie nikad ne eli osjetiti tu bol gubitka nekog. Toliko je lake bilo samo stojati i ne initi nita, ali shvaa da nema nita od toga, ponekad se mora riskirati. Ali strah te, kvragu, usadili su toliku bojazan u tebe da ne moe smoi snage da uini taj prvi korak! Da nastavi dalje! Jest, teko je samo tako nastaviti dalje. Gleda kako su mnogi odavno nastavili dalje, ne sjeaju se vie ni da li su ti oi bile plave ili smee ni da li je tvoj najdrai film Casablanca ili Zameo ih vjetar. A ti sve pamti... I jo se sjea mirisa njihovog zagrljaja i brzine otkucaja srca dok su bili pored tebe... I to ti pomalo daje snage, taj prkos u tebi govori ti da i ti mora biti takav, samo nastaviti dalje, prvi korak je najtei, kasnije e biti lake, samo uiniti prvi korak je teko... Proguta knedlu i uini, napokon zakorai. Veliki uzdah i jo vei izdah. Jo si tu, jo si itav, ali svejedno se boji, ljudi mogu tako jako povrijediti, nisi siguran da si ve sposoban da nastavi, ali mora.
...sad te se samo rijetko sjetim
prolaze dani, vrijeme leti...
I danas ti se tresu ruke, makar manje nego tog dana kad si uinio novi korak, nastavio nakon dugo vremena i nekako zna da e biti u redu, da e prestati boljeti samo si treba dati vremena. Jer, i dalje boli, da, oh, kako boli kad vidi koliko nekom nije stalo i kako sve to e odsad pa do kraja ivota gledati jesu njihova lea i dok bude prolazio pokraj njih ut e tiinu njihove hladnoe i pitat e se gdje su oni ljudi koje sam oboavao, dizao u nebo, za koje sam bio siguran da e ostati vjeno stajati uz mene. Gdje su nestali?
Prijatelju, nemoj se vie to pitati, jer nisu zasluili. Okreni se i nastavi dalje, dok god im bude davao anse, oni e ti produbljivati rane i one e trajati due nego to e boljeti srce jer ih vie nema. Vrijeme moe zalijeiti, zaista moe, nakon nekog vremena vie nee osjeati tu zaguujuu bol, ali mora ih pustiti, ne vraaj se ljudima koji te ne ele. Prijatelju, reci im zbogom.
...kako se porue sni
a isto smo sanjali...
Post je objavljen 12.11.2007. u 18:38 sati.