Marketing
Tako postmoderna
Rekla mi je nedavno jedna predivna, jako draga osoba u nekoliko navrata da sam kao baka. Da nosim veste za bake. Da gledam TV program za bake. Odbacila sam to onako napola uvrijeeno, ali onda mi je nasamo ipak sinulo da donekle ima pravo. Uvijek sam se osjeala tako mladom, prilino nezrelom, zaigranom i jo uvijek nespremnom za neke ozbiljnije odgovornosti u ivotu. A opet u nekim sam stvarima prava baka. Onako, ful staromodna. Volim ii na plac, volim polako etati gradom, volim standardne plesove, volim stare mjuzikle sa Sinatrom, Martinom i ostatkom Rat Pack ekipe, volim za Boi pustiti klasine boine pjesme (ne one nae sve-hrvatske!!!), pospremiti stan i praviti se da peem kolae. Volim ideju ognjita i topline doma, iako sam ve odavno osvijestila kozmopolitsku misao da ni jedno posebno mjesto ne osjeam svojim domom. Volim kavalirtinu i mukarca u odijelu iako bih radije umrla nego bila financijski ovisna o mukarcu. Volim Birkenstockice i njihov anatomski oblikovan kalup. Volim gledati stare fotke i sjeati se nekih vremena kao da su bila davna...
udno je to. Zapravo kao da u meni ima neka druga ja, sasvim drukija od mene. Jer sve ove stvari nemaju nikakve veze s onim kakvom se smatram, kakva inae jesam. Tako mlada, slobodna, liberalna, osvijetena, sigurna, samostalna, emancipirana, moderna...
A moda sam i sve ovo drugo. Moda u meni u svakom mom trenutku istovremeno postoje sve one osobe koje sam bila ili u jo biti kroz ivot. Sanja-samostalna mlada ena, Sanja-zaigrano dijete, Sanja-neshvaena tinejderica koja zbunjenost prikriva bahatou, Sanja-zaljubljena ena, Sanja-majka, Sanja-baka...
Nije to, ini mi se, ni tako luda ideja. Toliko uloga igram kroz ivot. Sve ona moraju na neki nain biti dio mene. A koliko me odreuju? Ne znam. To je kao da istrese puzzle iz kutije i pokua shvatiti koju sliku ima gledajui jednu po jednu. Na nekima sam mlada, na nekima stara, imam oi djeteta i gomilu sijedih vlasti, na nekima se glupiram kao aavica, na nekima nekomu drugom oitavam bukvicu o odgovornostima u ivotu, na nekima kupujem ultra moderne wedge platformice, na nekima se umatam u debelu toplu vestu za baku, na nekima sluam Arctic Mokeys, na nekima talijanske kancone... Takva mjeavina trenutaka, stavova, ideja, osjeaja.
Imala sam jednu prijateljicu. Kakva je ona tek bila baka! Suknje do pola lista, koulje na ipkane kragnice i vuneni prsluci bili su dio svakodnevne uniforme. A s druge strane, luda ko sajla! Totalno nezrela i izgubljena u svijetu odraslih.
Takvo je valjda doba. Sve znamo, sve imamo, sve moemo. Sve smo izmijeali, pogubili se u moru mogunosti. Prerasli smo moderno. Kao i svijet oko nas postali smo anakroni, postmoderni.
Post je objavljen 07.11.2007. u 17:57 sati.