Ime Hrvati, prema suvremenim istraivanjima vuče korijen iz iranske ili arijske riječi, i najvjerojatnije iz proto-arijskog saraswati (sanskrt), koje se kasnije pretvorilo u Harahwaiti.
Ono datira iz 3750. godine prije Krista.
Ovdje treba znati da su Arya narodi prodrli u Indiju, noseći sa sobom iransko ime i iranski jezik. Danas se oni nazivaju Hindusima (po rijeci Ind) i čine granu Indoeuropskih (Arijskih naroda).
Aryan znači 'plemeniti' a prefiks ar- prisutan je kako u imenu Aryan, tako i u raznim drugim nazivima. Čak je i u asirskom postojao naziv Arvat.
Ostale razne varijante nalazimo i kod drugih naroda koji su bili u kontaktu sa Hrvatima, a ovaj etnonim ostao je i danas sačuvan imenima naselja i gradova kao u Siriji (Arwata), Chorwat u Indiji, a u Kurdistanu postoji i selo Hrvati.
Značenje imena Hrvati moglo bi imati slično značenje koje ima i ime Arya i Harahwaiti.
U jednom rukopisu koji datira iz 1370. pr. n. e. spominju se Hrvati i njihov jezik kao Hurrvuhe. U vremenima Ahemenida, napose kod Kira II. i Darija I. postoji istočna iranska provincija Harauvatya i pleme koje tamo ivi nazivano Harauvatis ili Harahvaiti, spominju se 12 puta. Postoje i dva rukopisa koja spominju Hrvate u Iranu u II. i III. stoljeću prije Krista u zemljama Horooouathos i Horoathoi. Godine 318. spominju se Aryans (Arijci) Horites (Huriti) ; 559. govori se o arijskim konjanicima Hrwts s područja Krima i Azova.
Lanac imena koji od III. tisućljeća pr. Kr. povezuje kavkasko-mezopotamsko-iranske Prahrvate s dananjim Hrvatima izgleda ovako:
Huravat - Sarasvat - Aruvat - Harahvaiti - Harvat - Aurvat - Harauvati- Harauvatija - Harauvatim - Harauvat - Harahvat - Horohvat - Arivates - Horvathos - Hrovatoi - Crvat - Harvat - Horvat - Hrvat
U prilog iranskog porijekla Hrvata upućuje i jezik ali i odjeća. Postoje mnoge sličnosti imena sadanjih Hrvata i onih koja su se koristila u starom Iranu. Jo jedna stvar upućuje na iransko porijeklo, njihova odjeća. Oni su se oblačili poput Sasanida. Većina lokalne enske odjeće kod hrvatskih ena bila je nalik onoj to su nosile ene starog iranskog carstva. Hrvati ipak stigoe u novu domovinu, sa ili bez Tuge i Buge i njihovom braćom. Imena ovih ljudi svakako danas nalazimo u imenima plemena koji naselie nove hrvatske krajeva: Tugomirići, Buani i drugi plemena su čija je povijest mnogo jasnija, a neka postadoe i obiteljskim imenima.
Glagoljicom i danas pie čak 12 milijuna ljudi u Zakavkazju, od Abhazije do Karabaha. Tamo su već odavna prije Krista u ranom Iranu i u Kurdistanu pod stijegom ahovnice i tropleta cvjetale velike samosvojne civilizacije u vlastitim ranim jezicima hurrwuhé i hurâti u kraljevstvima Harauvatiya prije 2600-2323 god., pa najvecem Hurátina prije 2843-2578 god., Hurrwuhi-Ehelena prije 3520-3268 god. i najstarijem Hurrwúrtu prije 4360-3710 godina. U njihovim prijestolnicama - wesi, stolovalo je pod trobojnom tijarom cak pedesetak ranih banova i kraljeva, npr. Bratarna, Surina i Radomit, s ratnicima - marjani i svecenstvom - yarani pod prvosvecenikom Lubura i boanstvom Nina-Sawúka.
Kratak povijeski slijed događaja:
Sedmo je stoljeće, Avari su navalili na Dalmaciju i zauzee 614-615 Salonu, Hrvati su jo iza Karpata. Na putu prema obalama Jadrana prethodi utemeljenje Bijele i Crvene Hrvatske. Oni su kao nomadski narod oko 200. prije Krista migrirali u stepe i ujahali u Europu pred kraj 4. stoljeća, moguće zajedno sa Hunima. Pokorili su Slavene na području sjeverne Bohemije i june Poljske i osnovali Bijelu Hrvatsku. Slavenski jezik preuzeli su od brojčano mnogobrojnijih Slavena, ali su sačuvali hrvatsko ime koje ih je pratilo tisućama godina unazad, prvi puta spominje se kao Harahwaiti iz 3750. prije nove ere.
U 7. stoljeću doavi na rimsko područje nazivaju ih Slavenima.
Prateći kronoloki povijesna imena Hrvata pratimo ujedno i njihovu migraciju iz Irana i Afganistana (Harahvaiti i Harauvati) pa na područje Armenije u Gruzije (Hurravat i Hurrvuhe), do Crnog mora Horoouathos i napokon na obalu Jadrana (Croati). U 4. stoljeću Hrvati prodiru u područje naseljeno Antima i osnivaju Crvenu Hrvatsku (na području dananje Ukrajine) gdje ih nazivaju Horiti. U vikinkih putopisaca ova je zemlja nazivana Krowataland. Kod ruskih i poljskih putopisaca nazivani su Carvati, Rothe Krobatthen i Horvaty. Ukrajinska se Hrvatska po smrti kralja Mezamera ujedinjuje s Bijelom (zakarpatskom) Hrvatskom u Veliku Hrvatsku. Glavni grad ove drave bio je dananji Krakov. U estom stoljeću antsko-slavenski savez se raspada pod pritiskom Avara. Anti nestaju. Hrvati se podigoe i potjerae Avare do Jadrana gdje su utemeljili drugu Crvenu Hrvatsku. Ovdje su oni trebali stići negdje u drugoj polovici 7. stoljeća. (Prema caru Herakliju ipak su već 630. otjerali Avare i Slavene s Jadranske obale.)
Sedmo je stoljeće, Avari su navalili na Dalmaciju i zauzee 614-615 Salonu, Hrvati su jo iza Karpata. Na putu prema obalama Jadrana prethodi utemeljenje Bijele i Crvene Hrvatske. Oni su kao nomadski narod oko 200. prije Krista migrirali u stepe i ujahali u Europu pred kraj 4. stoljeća, moguće zajedno sa Hunima. Pokorili su Slavene na području sjeverne Bohemije i june Poljske i osnovali Bijelu Hrvatsku. Slavenski jezik preuzeli su od brojčano mnogobrojnijih Slavena, ali su sačuvali hrvatsko ime koje ih je pratilo tisućama godina unazad, prvi puta spominje se kao Harahwaiti iz 3750. prije nove ere.
Danas ipak postoje mnogi realni dokazi koji pobijaju teoriju o slavenskom porijeklu Hrvata.
Prisutnost Hrvata u područjima naseljenim Antima povukao je teoriju o njihovom slavenskom porijeklu, to je napose odgovaralo panslavistima i pretvorilo se u politički mit.
Znanstvena istraivanja o iranskom porijeklu Hrvata bila su za vrijeme Jugoslavije cenzurirana, i nisu smjela biti publicirana, Hrvatima je povijest pisala politika. Napori da se otkriju dokazi istraivanja o ovom problemu ive već dvjesto godina. Godine 1797. jedan istraivač učinio je studiju o iranskom porijeklu Hrvata i zaključio da su migrirali iz zapadnog područja stare Perzije. Unitavanjima dokaza tijekom stvaranja Jugoslavije (1918.) daju primjer 'vukovi', bigot (licemjeri)-Slaveni koji su sakupljali ovakve dokaze i unitavali ih. Ova se praksa primjenjivala od 1918. pa do 1990., a njezino nepotivanje smatralo se kriminalnim činom, četvoricu istraivača ubila je jugoslavenska tajna policija.
Jedan od ranijih oblika hrvatskog imena, §ĄŁ (Horoathos), nalazi se na dva kamena ispisana grčkim pismom iz 200. godine, nađenima u luci Tanais na poluotoku Krim. Oba kamena se čuvaju u arheolokom muzeju ruskog grada Petrograda.
Pismo čelniku najstarije banovine Hurrwurtu i akadskom vazalu Kurdistana Hurru-Bani
Arwatal iz Urkia oko god.2340 pr.Kr. (dokumentirano akadskim klinopisima nadređenog cara Sargona Velikog)
Sirijski klinopis Idrilima Alepskog vazala prvog vladara Hurrwuhe-armata Bratarina
Mitanni iz Wasugana u Kurdistanu oko 1500 godina pr.Kr.
Tri staroperzijska klinopisa godine 530. pr.Kr. kralja Darija I. (525-486.g.pr.Kr.)
staroiranskom vojskovođi Harauvatim Bandaka VIVANA, vladaru satrapije Harauvatiya u antičkom Afganistanu
Sarmada (kralj) Surina (53-36 g.pr.Kr.) unitava s oklopnom konjicom 53.g.pr.Kr
brojne rimske legije gdje pogiba i sam rimski konzul Crassus
Kralj RADOMIT odolijeva mnogobrojnim rimskim legijama koje provaljuju u Perziju
Sirijski biskup ZACHARIAS RHETOR 559.g.nakon Kr. pismeno svjedoči o kasnoj neslavenskoj selidbi arijevskoga konjičkog naroda Hrwts uz sjeverne obale Azovskog mora
Post je objavljen 29.10.2007. u 08:24 sati.