Ovu priču čula sam neki dan na televiziji, u emisiji Hrvatska uživo.
Zvuči nevjerojatno, ali u ovoj zemlji valjda više nije ništa nemoguće čuti. Sve smo već čuli i vidjeli. Samo se naivci kao ja još mogu čuditi svakojakom opačinama, anomalijama i degeneriranom sustavu.
Ali priča je tako nevjerojatno mračna i beznadno nepravedna. A u isto vrijeme i tako optimistična. Priča o "životu koji piše romane", priča "zaklela se zemlja raju da se sve tajne doznaju." Ovisi s koje je strane gledam.
Godina je 1994. Ratna godina, ali to nije bitno za ovaj nesretan "mirnodopski" događaj. Okolnosti su sada nebitne.
Jedna mala djevojčica ima 4 godine, mamu, tatu, brata i – budućnost. Kako to biva u patetičnim filmovima i u svakodnevnom životu, u jednoj sekundi to dijete ostalo je bez svega. Auto je naletilo na nju i mamu, majka je na mjestu ostala mrtva, a mala djevojčica teško je stradala. U tom trenutku započela je propast njene obitelji i njene budućnosti.
Ona se oporavila, ali njen otac izgleda nije. Čovjek je, pretpostavljam, doživio slom i nije mogao izdržati pritisak. Ostavlja svoje dvoje djece i odlazi u inozemstvo. Djeca dospjevaju u dom, jedan od onih katoličkih, koji vode časne sestre. Kasnije će se pokazati da su dobro prošli, da im je Bog ipak odabrao najbolju varijantu odrastanja bez obitelji.
Protagonisti teške prometne nesreće "sa smrtnim posljedicama", kako to policajci kažu, poznati su od početka. Nije bilo bijega, nije bilo dramatične filmske jurnjave odbjeglog vozača. Bila je to "obična" prometna nesreća kakvih smo svjedoci svaki dan. "Obično" nalijetanje vozila na pješaka.
Ali to je sve što je obično. Daljni slijed događaja je više nego neobičan. Nestvarno neobičan za one zdravog razuma. Čista naučna fantastika.
Dakle, te kobne večeri tri vozila kretala su se u smjeru kobnog mjesta nesreće. Vozila su išla u koloni, ustvari vozači su zajedno dolazili iz smjera Gračana, gdje su zajedno igrali tenis i nakon rekreacije se vraćali svojim kućama. Brzina vožnje - nepoznata.
U prvom vozilu, onom koji je usmrtio nesretnu ženu, bio je (mislim da se zove) Nikola Gadža, vlasnik lanca trgovina koje prodaju odjeću, između ostalog i marku Diesel, kojima je premrežio čitavu Hrvatsku. U drugom vozilu bio je, svima nam vrlo dobro znani Hrvoje Petrač, tada još uglednik, sada robijaš, a u trećam Smiljan Reljić, lik iz krugova tajnih službi, tada na početku ili vrhuncu karijere, sada u zalasku. Ti likovi međusobno su povezani kumstvima, ženidbama, poslovima, prijateljstvom, i sl. Očito i ljubavlju prema pomodnom sportu.
Prvi gazi ženu i malu, staje, izlazi iz vozila i pokušava pomoći. Drugi izlazi i pomaže mu, treći – ne znam. U svakom slučaju, svi su tu u trenutku dolaska policije i istražnog suca. Istražni sudac u tom slučaju je, također kasnije poznati, Radovan Ortynski, u tom trenutku perspektivni sudac, budući državni odvjetnik. Sada bivši.
To su ČINJENICE.
Dogodila se prometna nesreća, nažalost samo jedna od mnogih. Ništa senzacionalno.
Svi elementi za rasvjetljavanje, rješavanje i procesuiranje slučaja s kobnim posljedicama su tu. Počinitelj, unesrećeni, svjedoci i organi gonjenja i sudstva – sve je tu, sve pet. Školski. Pišu se zapisnici (valjda), mala se odvodi u bolnicu, žena u mrtvačnicu i – gotovo.
Tu prestaje tijek poznatih činjenica. Samo tako. Prestaje.
Sve što je postojalo zapisano na papiru – nestaje u crnoj rupi. Nema. Papala maca.
Slučaj nikad nije dospio na sud. Nikad više nije spomenut. Ni u kakvom policijskom niti sudskom spisu. Ni u novinama. Nigdje.
Kao da se ništa nije dogodilo.
Ništa. Samo nema jedne mame. Djeca su SIROČAD. Ali to je samo dvoje djece. Dva mala bića, dva mrava, dvije nule.
Sad zamišljam tijek događanja. Jer ne mogu ništa nego zamišljati. Papiri su nestali, svjedoci šute. Slijede pretpostavke.
Ekipa uglednika pristupa analizi i dogovoru.
Utvrdili su da je jadna žena poginula i tu se više ništa ne može. Ne može se vratiti. Pa kad je to već tako, kad je takva sudbina, nemojmo stvari činiti još gorima.
Ljudi smo, dogovorićemo se.
Vozač to nije napravio namjerno. Nije htio. Nije se ujutro digao iz kreveta i odlučio da će danas uzeti jedan život. Pa što ćemo čovjeka onda maltretirati? Mučiti s policijom, sudom, istragom, suđenjem, nedajbože zatvorom.
A pred njim je tako svjetla budućnost. On je jedan od "odabranih", jedan od onih koji su se izdignuli iz mase. On će toliko dobra u svom životu napraviti. Sebi i svojima toliko priskrbiti. Zaposliti ljude. Dobro ih platiti. Prodavačice u njegovim buticima bit će tako sretne i dobro plaćene. Moći će prehraniti svoju djecu i nezaposlene muževe.
Ukratko, to je bio čovjek za budućnost Hrvatske. Koji će Hrvatskoj toliko dobrog donijeti. To je bio "vrli novi Hrvat" bez kojeg ova mlada zemlja nije mogla. Čovjek koji donosi svjetlu budućnost, prosperitet. Koji radi za opće dobro.
Ne može se sve to prokockati radi neko dvoje dječice i njihove mrtve mame. I nesretnog oca.
Hrvatska može bez anonimne mame. Može se lako i bez njenog muža. A itekako se može bez dvoje siročadi. Oni će ionako nestati u masi. U masi anonimaca, u masi neodabranih, nevažnih, odbačenih, nečujnih i nevidljivih.
Ali Hrvatska ne može bez vrijednih poduzetnika, lučonoša razvoja, ne može bez svojih bogataša i moćnika.
I tako su odlučili čitav slučaj i njegove posljedice staviti "ad acta". Sigurna sam da su bili uvjereni da nikad nikoga neće zanimati što se dogodilo. Gdje su djeca.
Djeca su nevažna.
Važan je biznis, politika i moć.
Ne djeca. Nikad djeca. Mali ljudi. Nikad.
Ali tu dolazi dio – život piše romane. Nekog je ipak zanimalo.
Nakon 13 godina nekog je zanimalo.
Ona mala djevojčica s početka nije postala "djevojčica sa žigicama". Nije se utopila u moru nesretnih sudbina i djece koja nisu imala šanse. Ona nije imala šanse, ali ju je ipak pronašla. I iskoristila ju.
Odrasla je u prekrasnu, hrabru i pametnu djevojku.
Vidjela sam je u kratkom prilogu u emisiji i ostala sam paf. Lijepa, pametna, vedra, staložena, neogorčena. Suprotnost onoga što se moglo očekivati kao rezultat onog kobnog dana kojim je završilo njeno sretno djetinjstvo.
Bez patetike, drame i suza, u nekoliko rečenica prepričala je svoj život bez roditelja.
Dakle, u priču se umiješao jedan mladi novinar kojeg ja zanimala priča o jednoj uspješnoj mladoj curi, koja je pristupila prijemnom ispitu na fakultetu i bila jedna od najuspješnijih. Htio je napisati priču o tome kako pobijediti u životnim bitkama kad je cijeli svijet protiv tebe. Za početak priče potražio je podatke o toj prometnoj nesreći koja joj je obilježila život. Trebao je to biti samo uvod.
I ostao je preneražen.
NIŠTA nije našao. Svi tragovi su prebrisani. Sustavno i cjelovito.
Izgleda da se TO nije ni dogodilo.
Nema novinskih članaka, nema zapisnika policije, nema izvještaja istražnog suca, nema alko-testa, vještačenja, mjerenja tragova kočenja i brzine, nema istražnog procesa, nema sudskog postupka, ročišta, poziva, iskaza svjedoka....NIČEGA.
Ničega nema.
Čak ni svjedoka. Jedan je u zatvoru, drugi se ničega ne sjeća. Amnezija.
Je li to bio samo san? Noćna mora prestrašenog djeteta?
Ili je to paradigma života u jednoj maloj državici koja počinje nalikovati na zemlju Nedođiju? Zemlju iz bajke. Ili možda humoreske.
U zemlju u kojoj žive neki sanjari i sanjaju o nekoj pravdi?
Jesam li ja to uopće vidjela?
Je li me "dotaknulo" jer sam ja u isto vrijeme imala malu djevojčicu od 4 godine? Jer sam to mogla biti ja?
Ne znam...
Post je objavljen 25.10.2007. u 12:44 sati.