Marketing
Duhovi sutrašnjice
Još jedna priča sa Angelom kao glavnim likom, ali nije toliko mračna kao prošla. Napomene autorice su ispod fica kao što je i ona učinila na svojoj stranici. Vrijeme radnje je nakon kraja serija, ali nema spojlera. Za one koji su pogledali S5 AtS-a, u novim “Buffy” stripovima Joss je kroz priču potvrdio da Buffy nije bila u Rimu, ali autorica fica to nije znala kad je napisala ovo (ili je ostavila tako jer je bilo jednostavnije). Za ovu priču se Buffy poslije kraja AtS-a pomirila da nikad neće moći ponovo biti sa Angelom - u svakom slučaju Angel je to tako shvatio.
Mogući nepoznati pojmovi:
- Angelova kožna jakna - Angel je dao Buffy svoju jaknu u ep. “Teacher's Pet”, S1. Buffy ju je nosila u još nekoliko epizoda
- 'Sve ih ubiti' - kad su se prvi put sreli Angel je to odgovorio kad ga je Buffy pitala što želi
- komplin - u kršćanstvu: zadnje od sedam razdoblja u danu određenih za molitvu
- karma - izvorno potječe iz hinduizma i budizma - vjerovanje da postupci u ovom životu utječu na čovjekovu sudbinu u sljedećem
- Kalderaši – Kalderaško pleme, cigansko pleme koje je proklestvom Angelu vratilo dušu
- mala napomena - kao što ste sigurno dosad primjetili, u Buffyversu je mješavina raznih religija/vjerovanja od kojih su najočitiji wicca i kršćanstvo. U ovoj priči je potonje još naglašenije nego inače jer se između ostalog pojavljuju bića koja se nisu nikad pojavila u serijama.
- riječi između zvjezdica su naglašene
Kategorija: future fic, angst, Angel POV (ali ne u cijeloj priči)
Duhovi sutrašnjice
(Tomorrow's Ghosts)
by Jo
Spoileri: Nema ih
Predikat: PG, ali ako vam se ne sviđa igranje sa elementima kršćanske religije, ne čitajte.
Sadržaj: Angel. Buffy. Možda.
Ukratko: Zašto Angela sudbina uvijek mora zaribati?
Na ovom groblju sam tek pola sata i Buffy me već našla. Uvijek zna gdje sam. Sjedi na nadgrobnom kamenu i ljulja bose noge. Njene sandale sa visokim petama leže ostavljene u travi. Peta jedne je duboko zabodena u zemlju; tako joj je ispala pa je odlučila ostati bosa neko vrijeme. Nikad mi nije bilo jasno kako se može boriti u takvim cipelama.
Noćas nije hladno, ni približno, ali nosi moju staru kožnu jaknu. Često je nosi, ali izgleda kao nova. Mislim da izgleda novije od mene. Ne, još uvijek ne starim. Samo sam istrošen.
“Angele, noćas izgledaš umorno.”
Potvrđujem nejasnim gunđanjem. Nikad nisam bio nešto dobar sa riječima; mislim, mogu kad želim, ali ponekad ih ne izgovaram ja i zato ne volim pustiti riječi iz sebe. Šutnja je zlato. Pitam se je li to još govore? I tako ne odgovaram ništa više.
Gleda oko sebe i žvače žvakaću gumu. Davno je nisam vidio da to radi i pitam se zašto noćas?
“Čini se da je prošla vječnost otkad smo ovdje bili zajedno.”
Još gunđanja od mene. Davno smo se razdvojili. Mislio sam preboljeti, stvarno jesam.
Malim skokom se spusti sa kamena i hoda oko mene, njene bose noge stvarajući najtiši šapat u gustoj travi. Proučava me.
“Moraš se bolje brinuti za sebe. Definitivno izgledaš otrcano. Ne možeš tako. Pogledaj svoj kaput - vidim bar tri poderotine na njemu.”
Kladim se da vidi. Tri razdvojena traga pandži, tri puta kad me nešto zamalo dohvatilo, ali ona to ne zna, a ja joj neću reći.
“I stvarno bi trebao oprati tu odjeću. Zar se ne možeš bolje obući za mene?”
Ne, ljubavi. Nemam ništa drugo za obući, čak ni za tebe.
Glasno uvuče zrak malo podignuvši glavu.
“Sva sreća da se vampiri ne znoje, ali, Angele, moraš se srediti. Ovo nije slično tebi.”
Da, ljubavi, nije. Molim te, ne pitaj zašto. Molim te.
Odjednom se okrene prema sandali zabodenoj u zemlji, navuče ju i mislim da je šteta što peta nije od drva. Njena peta kroz moje srce bi bila milost iako joj ni to ne mogu reći. Ponovo sa cipelama na nogama sprema se da otiđe.
“Doći ću sutra ako budem mogla.”
Sutra, sutra i sutra… Ne! Ne smijem to misliti. I tako samo zagunđam i okrenem joj leđa. Kad više ne mogu izdržati okrenem se, ali više je nema.
Ubijem dva vampira i demona prije nego odlučim da je dosta za noćas. Demon je bio star i slab, ali svejedno sam ga ubio. Sve ih ubiti. Zar to nisam jednom rekao? Moram se držati svojih obećanja. Vidi što se dogodilo kad to nisam činio.
Zora je blizu i tako požurim prema svom skloništu. Nemam više ništa slično domu. Ostao sam bez novaca i zato sam ovdje. Zato živim u grobnici gdje mrtvi bar ne traže ništa od mene. Tu nema nikakve utjehe ni udobnosti. Ne kao da sudeći po svemu zaslužujem udobnost, ali došao sam u Sunnydale tek prije dvadeset i četiri sata iako se više tako ne zove, pa ću se samo skupiti u jedan kut i čekati sljedeću borbu. I sljedeću.
Došao sam do vrata kad me Wesley pronašao. I on me uvijek pronađe i nikad nije imao smisla za pravo vrijeme. Pravim se da samo prolazim uz grobnicu. Sramim se priznati da sam spao na ovo.
Pita me što radim, zašto tako izgledam. Uspijevam ga uvjeriti da ćemo razgovarati sutra (sutra, sutra i sutra) i požurim dalje. Kada se došuljam natrag jedva prije izlaska sunca ni njega više nema.
Zaglavim vrata da sunce ne može ući i legnem u kut. Nema znaka da tu živim. Imam malo svojina, zapravo samo odjeću na sebi i mač kojeg odložim uz sebe kad spavam. Kada se mač slomi ili kad mi ga oduzmu ostat će mi samo gole šake. Sada putujem sa manje prtljage. Goli kamen mi grubo pritišće meso. I to je nešto čega imam manje. Znam da sam izgladnjen i sigurno će mi prije ili kasnije to reći Buffy, Wesley ili netko drugi, ali bit će svejedno. Općenito malo jedem. Štakor tu i tamo kad više ne mogu izdržati glad. Pa neću umrijeti od gladi, zar ne? Ali to donosi druge probleme.
Dignem majicu da pregledam stomak i prsi. Naravno, puno sam mršaviji nego nekad, ali ni ne zacijeljujem dobro. Te razderotine su tu već nekoliko tjedana. Neće do kraja zacijeliti dok se ne nahranim. To znači da ću morati nešto ubiti jer jednom kad se počnem hraniti neću moći stati. Osjećam još razderotina od pandži na leđima, ali ne mogu ih vidjeti, a pošto ni za njih ne mogu ništa učiniti, nema smisla brinuti se o tome.
Spustim majicu i u gotovo potpunoj tami pokušavam pregledati ruke. Čini se da to često radim u zadnje vrijeme. Dugo vremena sam na njima tražio krv koju sam tu osjećao, ali sada tražim nešto drugo.
Nakon nekog vremena izvadim iz džepa jedino što imam osim odjeće i mača. To je knjiga. Ne, ne štampana knjiga. Izgubio sam ih, sve one koje sam imao. To je neka vrsta bilježaka. Ne dnevnik, to ne bi mogao podnijeti. Nepovezana mješavina izvadaka, djelovi tekstova, onoga čega se sjećam, ali više nemam uz sebe. Stvari koje mi žare dušu. Ubrzo nađem dio koji sam tražio. Radi se o sutrašnjici. Ne mogu pročitati prva dva retka, ne nakon što sam vidio Buffy, pa ih preskačem.
“Sutra, i sutra, i sutra se šulja,
u malim koracima od dana do dana,
Do zadnjeg sloga zapamćenog vremena;
I sva naša jučer su budalama osvijetlila put
Do prašne smrti. Ugasi se, ugasi kratka svijećo!
Život je tek sjenka; jadan glumac,
Što šepireći se troši svoj sat na pozornici,
I onda nestane zauvijek: to je priča
Koju pripovjeda idiot, puna buke i bijesa,
Ne označavajući ništa.”
Ne po prvi put se pitam je li Machbet možda imao pravo. Život ne znači ništa. Sve što sam učinio, svo zlo, svi mali protuutezi dobra, znače li išta? Životi mojih voljenih? I ne po prvi put se pitam bi li bi to mogao upitati Wesleya kad ga vidim.
Padam u nemiran san i imam noćne more o ljudima koje sam volio. Znači, ništa novo. I duhovi prošlosti me posjećuju kao i svaki dan. Ne mogu to podnijeti. Nakon svog tog vremena još to nisam naučio podnositi.
***
Sjedi dok se njegove noge njišu u brzacu i razmišlja što bi još mogao učiniti. Radi toliko dugo na tom zadatku, ali nikako da ga privede kraju. Ne čuje pridošlicu, ali zna da se netko približio. Osjeti ruku na ramenu.
“Hej, Gabe.”
“Zdravo, Az. Nisam te vidio ovdje skoro sto godina.”
“Ne. Sto godina je sigurno prošlo. Znaš kako je, imao sam posla. Šef me baš poslao ovdje.”
“Znači, ovdje si poslovno?”
“Nisam! Znao sam da si ovdje pa sam svratio da vidim kako si,” Az ima prekrižene prste iza leđa dok govori.
“Pazim na vampira,” Gabe nije siguran koliko da kaže svom starom prijatelju… protivniku… nije siguran kako da ga nazove. Svejedno, svakako se odavno poznaju. Toliko se dobro poznaju da kategoriziranje više ne vrijedi.
“Ah! Angel.”
“Kako znaš?”
“Priča se. Kako je?”
“Bolje nego što bi očekivao, ali nije dobro. Izdržao je duže nego što je itko mislio. Sada ide nizbrdo. Osobno mislim da će uskoro doći do točke bez povratka. Nije daleko - možda još par dana. Imam naredbe što učiniti ako se to dogodi…”
Az tiho opsuje ispod glasa.
“Hoćeš mi reći što se događa? Ako ne želiš, razumjet ću. Znam da nisam uključen u ovo.” Opet prekriži prste iako ne zna zašto. Kvragu, ne može se od nekoga poput njega očekivati da govori istinu, zar ne? Sjedne uz prijatelja i sam stavi noge u brzac uživajući u osjećaju žustre struje.To mu je stvarno nedostajalo. Ako stvari ne krenu kako treba možda to nikad više neće osjetiti. Ali neće biti tako što se njega tiče.
Gabe ga pogleda i suze na njegovom licu se zasjaje pod jakim suncem.
“Nikad nema ni trenutka mira. Čini se da je na njemu isprobana svaka neslana šala i prljavi trik i to već toliko dugo traje. Ne razumijem. Zaista ne razumijem zašto Sile natrpavaju sve to na njega kad on samo pokušava učiniti ono što je ispravno. Čini se tako nepravedno. Tako nepošteno. Zašto to rade?”
Možda unatoč svom zdravom razumu, Az mu odgovori.
***
Opet je noć i lovim. Stvari se mjenjaju, vremena se mijenjaju, ali uvijek ima demona za loviti. Faith dolazi preko groblja prema meni. I ona me prilično često posjećuje.
“Hej, momčino.”
Odgovaram gunđanjem. Ne izgleda uvrijeđeno.
“Ne krećeš se najbolje. Još te smetaju te rane?”
Izgleda da više zna što mi se sada događa od Buffy. Ne znam zašto me to iznenađuje. Nakon što je Buffy ostala u Rimu, Faith i ja smo neko vrijeme bili zajedno. Nije funkcioniralo i nije dugo trajalo, ali bar je nakratko bilo bolje od samoće. Ali isto je pošlo po zlu. Trebao sam znati da će biti tako.
Ona se opušteno nasloni na visoki nadgrobni kamenom sa malo nakrivljenim ustima u neodobravanju.
“Slušaj, stvarno se moraš sabrati. B. te ne želi vidjeti takvog.”
Šteta. Jer sada je tako. U tom trenutku me demon udari sa leđa. Trebao sam ga osjetiti, trebao sam ga namirisati. Trebao sam *znati*. Ali nije se dogodilo ništa od toga. Faith skoči na njega, ali on je odgurne kao da je samo sjena. Uspjevam ga ubiti, ali sada imam mač protjeran kroz stomak i ta će rana morati zacijeliti. Udaljavam se od Faith jer osjećam da se moj nagon za hranjenjem otima kontroli. Možda je vrijeme za štakora. Tako slab. Uvijek sam tako slab.
Ne zaustavljam se na štakoru. Stvarno sam htio, ali rekao sam vam. Kad se jednom počnem hraniti ne mogu stati. Bar se uspijem zaustaviti nakon par pasa lutalica. Gadim se sam sebi. Nekad su govorili da dobri umiru mladi da se ne pokvare, a zli žive dugo da se mogu iskupiti. Ja sam se iskupljivao. Iskupljivao sam se na svaki način kojeg sam se sjetio i svejedno nije dovoljno. Sigurno sam se iskupljivao više nego itko na zemlji i više ne mogu.
Kada dođem do grobnice brzo uđem prije nego me Wesley nađe. Neko vrijeme opet gledam ruke. Ponekad se brinem da mi nokti postaju duži i tvrđi i sjetim se Gospodara i Kakistosa. Hoću li početi izgledati poput njih? Naravno, to je taština, možda zadnji trag oholosti koji mi je ostao. Zaslužujem izgledati kao ono što jesam. Ipak mislim da bi mi to bilo previše i tako svaku noć pogledam za svaki slučaj.
Kad završim sa noćašnjim pregledom, ponovo zaspem sa nepodnošljivim duhovima prošlosti i sa duhom Machbeta u džepu.
***
“OKL…mmph…?”
Az čvrsto drži ruku preko Gabeovih usta dok nije siguran da će biti tiho. Napokon se njegov prijatelj smiri i Az ga pusti. Gabe otvori usta da progovori i Az stavi prst preko svojih usta u univerzalnom znaku za šutnju. Gabe ustima oblikuje riječ.
“OKLADA?”
Sjedi u zaprepaštenoj šutnji i prođe dosta vremena dok opet ne progovori. I tada je to tek šapat.
“Kako misliš, oklada?”
Az jače zamahne nogom kroz brzac uznemirivši nepoznata stvorenja u dubini. Na kraju malo slegne ramenima. Tiho odgovara.
“Pa, znaš kako to ide. Prave se frajeri, jedno vodi k drugom i onda počne igra. Počelo je s jednom dušom protiv druge, onda duplo ili ništa i nakon toliko toga je jedna apokalipsa protiv druge. Nakon nekog vremena je bilo o dominaciji nad svemirima i sad je otišlo tako daleko da je došlo do uništenja cijelog svemira. Svačiji Sudnji dan odjednom.”
“Ali…ali, mislim, kako ja nisam saznao za sve to?”
“Valjda si bio zauzet ovdje.”
Gabe razmišlja o tome i izgleda da mu se ne sviđa. Dobro je, misli Az. Mogu raditi s tim.
“Ali u čemu je zapravo oklada? Mislim iskušavan je do krajnjih granica, ali samo radim što mi kažu. Ja sam samo glasnik, znaš,” reče to malo živčano. Gabe je glasnik već dugo vremena. Očekivao je da će dotad biti unaprijeđen.
“Pa mijenjala se sa vremenom, ovisno o situaciji. Sada je o tome hoće li puknuti ili ne. Zadnje je da će se ubiti prije nego nađe djevojku.”
“Oh. Tko pobjeđuje?”
“Izgleda mi. Moj Šef je dobio zadnju okladu da će izdržati sve probleme koje bace na njega i tvoj Šef se vraš…vrlo potrudio da ga sredi. Sada tvoj Šef kaže da Angel sve može podnijeti, a moj Šef kaže da će se sprašiti. Što ti misliš?”
“Mislim da vi pobjeđujute.”
“Da pogledamo izbliza?”
“Misliš da će to pomoći?”
“Nemoj biti tako pesimističan, Gabrijele. Sigurno jedva čekaš Sudnji dan? Znam da mi čekamo.” Az opet ima prekrižene prste. Tko dovraga želi sve uništeno? Kako je to zabavno? Njegov Šef je bio ozbiljno zabrinut da će dobiti okladu. Zato je poslao Aza. Gabriel je uzdahnuo.
“Dobro, Azazele. Pogledajmo izbliza.”
Arhanđeo i demon skliznu u hladnu struju zraka i pođu na vjetrovima oko Zemlje.
***
Kad se probudim još je sredina dana. Ukočen sam i vrat me boli od čudnog položaja koji sam zauzeo u snu. Buffy je ovdje. Uvijek me nađe. Nadao sam se da neće. Čak i kad je krivnja bila najgora i davao sam sve od sebe da se iskupim nikad nisam vjerovao da je otrcana odjeća nešto dobro. Imao sam najbolju odjeću koju sam mogao naći ili katkad ukrasti. Sve je trebalo značiti nešto. Još grijeha. Nikad nisam mogao prestati griješiti, iako više ne znam što sam zadnje pogriješio. Trbuh me boli i košulja mi je zalijepljena na napola zaraslu ranu. Ona vidi da sam se trznuo i prilazi bliže. Pitam se hoće li ponuditi pomoć, ali ne nudi. Drago mi je.
Ništa ne govori, samo stoji i namršteno me gleda kao da je nezadovoljna s nečim. Pitam se je li možda nezadovoljna što nisam mrtav.
Kada dođe uvijek se trudim ne gledati je, ne zuriti, ne željeti je kao što sam je uvijek želio, toplu i živu u svom zagrljaju. Ali danas gledam. Ne izgleda puno drukčije od one djevojke koju sam prvi put vidio kako se sjaji na suncu. Izgleda mlađe nego što je bila dugo vremena. Kad je sad vidim pitam se koja je bila svrha što su me izvukli iz jarka prije svih tih godina. Bez toga bi danas bio istinski mrtav i mislim da bi to rado dočekao.
Ona i dalje šuti razgledavajući gdje živim. Kad se konačno opet okrene prema meni, prijekor je jasan u njenim mladim-starim očima. Izađe kroz vrata i nestane u svjetlu gdje je ne mogu slijediti. Bar ne još. Znam da više neću moći zaspati pa izvadim svoju knjigu iz džepa i okrenem na poznatu stranicu.
“Jučer sam volio, danas patim, sutra ću umrijeti: ipak drago mi je misliti, danas i sutra, o jučer.”
Lessing, neki manje poznati njemački pisac drama iz 18. st je znao neke stvari kad je to napisao. Ipak nije znao sve. Da, i dalje mi je drago misliti o prijašnjoj ljubavi. Kako mi ne bi bilo? Unatoč svim mojim pogreškama, unatoč lošem ishodu za svih nas, kako da je još uvijek ne volim? A što se tiče ostalog, bolje je patiti nego umrijeti? Ne više. Ne nakon sveg ovog vremena. Možda je vrijeme za sutra.
***
Gabriel i Azazel su se smjestili na vrh crkvenog zvonika. To je najviše mjesto u blizini. Az gleda grad oko sebe, taj ne-Sunnydale u koji se vampir vratio. Postoje neke sličnosti sa orginalnim Sunnydaleom, ali i velike razlike. Sada je svugdje sve drukčije.
“Koliko je prošlo?”
“Otkad su Kalderaši ukrali njegovu dušu iz čistilišta?”
Az kimne i zajedno ga sa Gabrijelom prođe drhtaj. Romi su se gadno varali ako su očekivali da takva ludost neće biti primjećena. Ako su mislili da su duše čija sudbina još nije odlučena manje primjetljive ili beznačajnije, jako su pogriješili. Sile su bile vrlo bijesne. Obje strane.
“Dvije tisuće i četristo sedamdeset i tri godine, devetnaest dana i šest sati.”
Az gleda neraspoloženo u zemlju.
“Puno se toga dogodilo otad. Skoro-apokalipse, padovi civilizacija i slično.”
“Da, velike promjene.” Gabrijel nostalgično gleda po gradu koji se prostire oko njih. “Ovo nije najljepše mjesto na Zemlji, ali je sigurno puno bolje od ništavila. Zar nije čudno da kad god se civilizacija razvije na ovom kontinentu, opet se vrate na ono kako je otprilike bilo u 20. stoljeću? Pitam se zašto?”
Zato jer mi se to stoljeće najviše sviđa, misli Azazel, pa ih stalno gurkam u tom smjeru. I to je prilično težak posao. Ali ne kaže ništa Gabeu.
“Onda, mogu li pitati što si radio sa vampirom?”
“Pa, premještam ga kad mi kažu - bilo ga je teško dovesti u ovu novu verziju Sunnydalea jer stvarno nije želio doći. Bilo je potrebno nekoliko prometnih nesreća, policijski lov na ubojicu i bomba u vlaku.”
“Ti si stvorio trag leševa? Ti?” Az daje sve od sebe da ne pokaže svoju zapanjenost.
“Nisam više znao što ću.”
“Oh.”
“Pobrinuo sam se da sretne djevojku u svakoj inkarnaciji. Problem je što uvijek misli da nije stvarna. Nisam ih uspio spojiti ni jednom od onog prvog puta.”
“Zašto bi mislio da nije stvarna?”
“Vjerojatno zato jer ga svi oni stalno progone.”
“Što?”
“Svake minute svakog dana ga progone prikaze iz prošlosti. To je bila stalna uputa. Pokušao je opet steći prijatelje, znaš, više puta, ali nitko nije imao ono što je imala ona prva skupina. Nije pokušavao već tisuću i pol godina. Još uvijek misli da je kriv što su umrli. Naravno, krivi se za smrt i svih ostalih… Buffy mu najteže pada pa nju vidi najčešće.”
“*Proganja* ga izgubljena ljubav već dvije tisuće godina? *Dvije tisuće godina*? I nije imao ni jednog prijatelja na svijetu tisuću i pol?” Jadnik. Čudim se da ne udara glavom o zid. Ili je prašina. Ovo prestaje. Odmah.
Gabe izgleda posramljeno.
“Samo sam slijedio naredbe,” promrmlja. Az to ignorira.
“Ok, odlučimo što ćemo poduzeti u vezi s tim. Odmah.”
“Ali… ali mi smo na *suprotnim* stranama! Ako je to što si rekao istina, ja se moram pobrinuti da ostane živ, a ti da se spraši. I sad se ne mogu se sjetiti, da li ga ovaj put moram držati podalje od djevojke ili ne?”
Az uzdahne. Gabe je u redu - za arhanđela, naravno - ali stvarno ponekad zna biti tupast. Zašto se uvijek čini da dobrota smanjuje broj moždanih stanica? Možda jednostavno nemaju gene za prepredenost ili podmuklost. Ponovo prekriži prste spreman da izrekne sljedeću laž. Njegov Šef mu je dao slobodne ruke da završi ovu igru tako da svemir ostane netaknut, ali ako Gabe to osjeti zbog časti će to morati prijaviti svom Šefu i onda će sve propasti. Az se nada da početni položaj nije ništavilo.
“Slušaj Gabe, nemoj da ovo čuje netko s moje strane jer nije baš u timskom duhu, ali stvarno ne želim da svijet bude uništen. A ti?”
Gabe ga oprezno gleda.
“Pa kao što si prije rekao svi mi bismo se trebali radovati Sudnjem danu. Znaš, ispunjenje naših sudbina i sve to.”
Gleda naokolo i udiše povjetarac koji donosi blagi miris limuna. Pogleda u Azovo naizgled nedužno lice. Az nikad nije izdao što su pričali među sobom.
“Ne,” nastavi tužno. “Posebno mi se sviđa ovaj planet. Ne želim ništavilo. Prestar sam za novi početak.”
“Onda idemo nešto izvesti zajedno. Igra završava kad djevojka i on prevaziđu sve prepreke i ostanu zajedno, zauvijek. Što imaš planirano za danas?”
Gabe mu kaže.
***
Buffy je opet ovdje. Sklupčana je uz mene i glavom mi zamalo dodiruje rame. Zamalo.
“Što čitaš, Angele?”
Pokažem joj stranicu. Hamletovo razmišljanje o smrti.
“Zaspati: usnuti;
Ništa više; i da sa snom završavamo
Svu bol i stotine prirodnih šokova
Što sa tijelom dolaze, takav kraj
Ono je što bismo željeli…”
Ali ona ne čita. Nikad je nisu zanimale moje knjige. Možda bi bilo drukčije da smo imali vremena zajedno kad je bila starija. Ali to mi nikad nije smetalo. Gleda me i izgleda gotovo stvarno. Ponekad se gotovo bojim za svoj zdrav razum je ponekad izgleda da je *zaista* stvarna. Ugledam je kako hoda niz ulicu ili pije kavu u kafiću. Jednom mi se činilo da je vidim kako vodi ljude u preuzimanju grada od korumpiranih vojskovođa. To je bilo u jednom od periodičnih padova civilizacije. Kad izgleda stvarno moram pobjeći. U prošlosti sam se često nadao da je Buffy vraćena u život, ali nije, naravno. Ona je u raju gdje pripada.
Uglavnom me muči kad vidim duhove iz prošlosti, ali ne danas. Drago mi je što mi ona dolazi tako često otkad sam se vratio ovdje. Toliko sam se trudio da to ne učinim, ali sve je bilo protiv mene kao da me nešto tjeralo ovdje. Ali drago mi je što sam je toliko često vidio. O, znam da je ona - i ostali - samo duhovi, halucinacije, ali oni su moje stalno, jedino društvo. I sad sam im se odlučio pridružiti ako mi bude dopušteno. Toliko sam pokušavao i više ne mogu ovako. I tako ću se noćas zadnji put boriti i onda ću ići dočekati sunce. Jednostavno ću se izložiti svjetlu i raspršiti se, prozirniji nego jutarnja magla. Ako mi ne bude dopušteno da im se pridružim, možda ću bar dobiti uništenje. Sutra ću biti samo jedan od duhova sutrašnjice.
***
“Onda jesmo se složili? Sutra ćemo se pobrinuti da ugleda djevojku. Koliko sada ima godina?”
“Petnaest i pol.”
“To bi trebalo biti dobro."
“Misliš da će ovo upaliti, Az?”
“Sto posto, Gabe.”
“Ne misliš da će nas uhvatiti? Znaš što moj Šef radi onima koji ne slušaju?” Gabe se strese misleći na ishod prošle pobune. Az ga potapše po ramenu unatoč vlastitom drhtaju na neugodne uspomene.
“Ako nešto pođe po zlu, reći ću da sam sve ja kriv i da sam namjerno zaribao ono što si radio. Ne može mi učiniti gore nego što je već učinio.”
Gabe ga zahvalno pogleda.
“Hvala ti, stari prijatelju.”
“Nema problema,” kaže Az malo promuklo.
***
Ubio sam jedinog demona kojeg sam uspio naći noćas i idem prema crkvi. Tamo ću to učiniti, u crkvi sv. Michaela. Michael, arhanđeo ratnik. Bio sam ratnik više od dva milenija. Ako postoji takav arhanđeo, možda će se zauzeti za mene. Osim toga, stepenice su okrenute prema istoku.
Još uvijek drže komplinsku misu gdje ljudi mogu moliti i iskupiti se za male dnevne grijehe. Moji ne spadaju u tu kategoriju, ali ako sjednem u pozadinu možda ću moći imati sasvim privatnu ispovjed. I onda kad se crkva zatvori izaći ću na stepenice da dočekam jutarnje sunce. Noćas puše lijepi, blagi povjetarac. Sa malo sreće neće me morati ni pomesti.
***
“Ššš! Došla je! Brzo!”
Na Azazelove riječi, Gabriel požuri s druge strane crkvenog zvonika da se pridruži svojem partneru u zločinu. Malo se strese od veličine onoga što se sprema učiniti, ali onda se sabere i promrmlja par riječi. Kao glasniku mu je najdraže koristiti riječi da izazove stvari. Vampir koji žuri niz ulicu ‘slučajno’ pogleda u pokrajnju ulicu i zastane kao jelen pred farovima. Ugledao je djevojku kako hoda prema njemu.
Demon i arhanđeo vide osjećaje koji poigravaju na Angelovom licu - strah, ljubav, nevjerica i gola čežnja. Onda se okrene prema izlogu ostavljući joj mnogo mjesta da prođe uz njega neprimjećena.
“O ne!” Gabe se snebiva. Učinio je to toliko puta i nikad nije pošlo kako treba. “Opet nije pošlo kako treba! Što ćemo?”
Az se suzdržava od uzdaha frustacije i ne troši vrijeme na razmišljanje o Gabeovim neupotrebljenim moždanim stanicama.
“Bit će dobro ovaj put. Sigurno si sve dobro izveo. Vrlo suptilno.”
Skrivećki zamaše prstima. To je najdraže njemu. Jedna djevojčina smiješno visoka peta zapne u pukotini u pločniku baš dok prolazi uz vampira koji gleda u izlog. Posrne naglavce prema prilici u crnom i sadržaj njene torbe se raspe po pločniku. Dok ona pada on nagonski otvori ruke za nju i ona ga povlači na tlo sa sobom gdje ostanu sjediti okruženi ruževima, češljevima, četkama i drugim ženskim stvarima. Tu je i malo plišano prase.
Eto, misli Az. Porekni to, ako možeš; ne vjeruj da si upravo imao pune ruke Buffy.
“Joj! O, pogledaj to! Peta mi se slomila. I joj opet. Mislim da sam slomila gležanj.”
Pokušava ustati do kraja, ali ne može. Vampir izgleda ošamućeno. Ponovo se spusti na tlo do njega i stavi mu ruku na rame.
“Jeste li dobro? Izgledate ozlijeđeno. Žao mi je, baš sam nespretna.”
Zastane kad ga bolje pogleda.
“Hej, znam li te? Ja sam Buffy. Jesi li sigurno dobro? Izgledaš kao da si dobio infarkt…”
I misli da ga je dobio u simboličkom smislu riječi. Kada progovori glas mu je hrapav, promukao od duge neuporabe. Ne sjeća se kad je zadnji put izrekao cijelu riječ. I glas mu zapinje od čvora u prsima.
“Ne… ne… ja… dobro sam. Ja.. sam… hmm… Angel. Da vidim taj gležanj.”
Nježno opipa gležanj i testira pokretljivost.
“Mislim da je samo uganut. Onda da pokupimo, ovaj, tvoje stvari s pločnika…”
Digne plišano prase i pruži joj ga.
“O, jadni g. Gordo. Nema veze, oprat će se. Izgleda da si se i ti zaprljao zbog mene - nikad dovoljno ne čiste ulice, zar ne? I vidi, poderala sam ti kaput. Žao mi je… Već smo se sreli, zar ne? Znam da jesmo. Gdje? Žao mi je, ne mogu se sjetiti…”
Prekida je, glas mu je tih od nevjerice, boli i samo malo čuđenja. Nema mjesta za nadu, još ne. Možda će to doći poslije.
“Nije važno. Slušaj, idemo te dignuti pa ću te odvesti u bolnicu da ti pogledaju taj gležanj. Ako te pridržim misliš da ćeš moći hodati, hm, skakutati do tamo?”
Uzvrati mu zaslijepljujućim osmijehom.
Az odahne sa olakšanjem gledajući ih sa svog povišenog mjesta, ali prekine ga Gabeova ublažena psovka. Čak i ublažena psovka je iznenađenje kad dolazi od arhanđela.
“O, k vrapcu!”
Kad se Az okrene prema njemu, vidi da je Gabe problijedio.
“Zaboravio sam na proklestvo! To je bio tako odličan potez, mislili smo da ga tvoj Šef nikad neće moći uzvratiti, ali ne znam kako da to zaobiđemo. Što da radimo? Svi smo osuđeni na propast!”
“Ne brini stari prijatelju. Pazit ćemo na njih i siguran sam da će sve biti u redu. Ima još vremena dok proklestvo ne postane problem, a dotad će nešto već iskrsnuti.”
Az vrati pogled na mali prizor na ulici. Mala gužva koja se skupila se počinje razilaziti dok vampir pomaže budućoj Ubojici da ustane. Vidi kako mali trzaj prolazi kroz Angela kad je uhvati za ruku i Az shvati da Angel sada ne samo da za sigurno zna tko je ona, nego i tko će postati i koliko će joj pomoć dobro doći. Neće je napustiti. S druge strane ulice stoji mlada, tamnokosa žena kao sleđena. Onda kopa po svojoj torbici i izvadi vrlo staru fotografiju. On zna tko je na njoj. Angel. Ona je njegov as u rukavu.
To je oduzimalo toliko Azovog vremena u zadnjih nekoliko stoljeća. Generacijama je radio na preostalim članovima Kalderaškog plemena, bacajući na njih sve moguće pošasti i gnjavaže kojih se mogao sjetiti, ali bez previše smrtnih slučajeva. Čirevi, osipi, bolest ovaca, takve stvari. S vremenom su skopčali i otišli Sibyl po savjet. Nakon što je pojela magične gljive, poslao joj je obavezno zagonetnu poruku. Kalderaši moraju ispraviti zlo iz davnih dana, ako žele opet biti uspješni. Trebalo im je još nekoliko godina da otkriju grijeh i kako ga popraviti i tu mladu ženu su poslali da ukloni lošu karmu plemena. Sada je opazila svoj cilj. Stvari su dobro izgledale.
Začuje nervozni Gabrijelov glas uz sebe.
“Jesi li siguran da ćemo to uspjeti riješiti?”
“*Znam* da hoćemo. Ali što kažeš da ipak neko vrijeme pazimo na njega da se ne ubije? Stalno nadgledanje? Za svaki slučaj?”
Gabrijel kimne.
“Možemo li to zajedno?”
“Naravno, prijane, zašto ne? Odlično obavljeno. Stvarno si uspio ovaj put.”
Zajedno se spuste na razinu ulice i slijede par. Ona se naslanja na njegovu ruku, on ne može skinuti oči s nje dok ona šepa prema svom domu. Odbila je sve njegove pokušaje da je odvede u bolnicu. Ako misli da je čudno što netko u današnje doba nema robotski auto nije ništa rekla. Az osjeća da ih Ciganka slijedi iz daljine namjeravajući naučiti Angelove navike da bolje obavi svoj zadatak.
Noćni čuvar hoda ulicom, njegov glas jasan među tihim zvukovima noći.
“Devet je sati i sve je u redu sa svijetom…”
Kao da jest, misli demon. Kao da jest.
Kraj
28. studenog, 2004.
Napomene autorice:
Napisano za forum Blood Roses od Dark Star za njen izazov ‘Spirit’. Htjela je priču sa duhovima. U njoj mora biti neka vrsta duha/fantoma/prikaze i likovi možda mogu biti jako uplašeni s tim I mora biti sa Buffy/Angelom ili Buffy/Angelusom
1. U svom odličnom eseju ‘Idol Reflection’ Kita je napisala:
“…neimenovane Sile dobra i zla se stalno bore da ga dobiju na svoju stranu, njegovo postojanje i djela su predviđena u proročanstvima, a sudbina svijeta katkad ovisi s kim spava.”
To mi je dalo ideju. Zašto Angela sudbina uvijek mora zaribati? Hoće li doći na kraj snaga? Hvala, Kita.
2. Dva retka iz Machbeta koje Angel ne može pročitati?
“I zato je trebala umrijeti;
Postojalo je vrijeme za te riječi,”
3. Gabrijel je naravno arhanđeo, Božji glasnik
4. Azazel je pali anđeo. Po nekim izvorima Azazel je bio vođa grigorija ( još poznati kao “promatrači”) grupa među palim anđelima. Zanimljivo je da se Azazel spominje u Bibliji u Leviticusu 16:8 i 26, ali nije na popisu entiteta ili duhova. Prijevod njegovog imena je “žrtveno jare”. Žrtveno jare (azazel) je poslano da luta u pustinji noseći grijehove sa sobom dok je drugo jare žrtvovano Bogu (ne pitajte me što ovo zapravo znači – prevela sam, ali ni meni nije jasno.- op. prev.)
Post je objavljen 24.10.2007. u 09:33 sati.