Pregled posta

Wc papir u Pragu, ili zašto ići na putovanja sam

Da, vratila sam se iz Praga prije gotovo tjedan dana, ali nekako mi se sve poklopilo da jedva stižem disati, a kamoli svratiti na blog i natipkati nešto. A isto tako sam imala i dosta posla s razmišljanjem o tome što sam saznala i naučila tokom boravka u Pragu. Tako sam odlučila da ću napisati dva posta o mom putovanju, jedan koji će se ticati mojih dojmova i dogodovština, a drugi koji će se ticati samog Praga, ljudi, običaja i svega ostaloga.
Ovaj post je o mojim doživljajima.

Kao što možete primijetiti iz naslova, nisam baš najbolje prošla izborom suputnica. Svađale smo se gotovo čitavo vrijeme, nikako se nismo mogle složiti i bila je prisutna stalna napetost. Tome naravno nisam niti ja pomagala, jer sam bila jako razočarana svime od samog početka, tako da se sve samo slagalo jedno na drugo. No, da krenemo.

Dogovorile smo se da ćemo se naći u 8 na kolodvoru, jer autobus ide u 9. Znala sam da će malo kasniti, pa sam im radije rekla da ranije dođu. No, nisam očekivala jako kašnjenje, ono što jesam očekivala jest da iskažu barem mrvicu nekakvog poštovanja ili odgovornosti, s obzirom da sam sama sve organizirala, i da su došle na gotovu stvar, ali ne. Jedna je kasnila oko 25 minuta, a druga više od pola sata. Naravno, obje su imale neku ispriku, ali s obzirom da jedna od njih uvijek, ali uvijek, kasni, nije me baš udobrovoljilo. Možda će te misliti da sam cjepidlaka, ali zar je to bilo tako teško napraviti? Samo se pojaviti na vrijeme!
Ona koja uvijek kasni me svaki put naljuti jer mi je to prvi znak nečije neodgovornosti. I ja znam nekada kasniti, ali ona to radi uvijek. Uvijek!

No dobro, ušle mi u bus i dovezle se u Prag drugo jutro. O pojedinostima vožnje busom u drugom postu.
O u samom busu se između mene i te djevojke koja kasni, nazovimo ju N., razvila i prilično žustra rasprava o nekim stvarima, ali je sve bilo u nekim granicama.
Nakon dolaska u Prag smo uzele taksi, otišle u hostel kojim smo se oduševile, jedino nas je začudilo to što je wc papri jednoslojan i gotovo proziran, a kasnije otišle u grad.

Željela bih napomenuti da sam malo nakon dolaska u hostel upoznala jednog japanca koji je bio prilično začuđen time što sam mu mogla izgovoriti ime, a kako je odlazio taj dan, nakon minute-dvije poznanstva, mi je dao malu juhu u vrećici i tri vrećice čaja, sve japansko i interesantno :) . I jako lijepo od njega, baš me udobrovoljio.

No, nakon dosta duge šetnje gradom, kada smo sjele u neki kafić, došlo je do prve malo žešće svađe. O čemu se radilo? O dečkima. Postavila sam pitanje- ako ti dođe dečko koji ti se sviđa, ako dobiješ priliku da nestaneš s njim u mraku, što ćeš napraviti? Tek toliko, da znam što da očekujem, a i da one znaju. Sve bi bilo u redu da spomenuta N. nije nakon konstatacije da neće napraviti ništa, nastavila s pričom kako je to njoj jadno, kako ona to ne bi nikad, kako je to glupo etc. S obzirom da je dotična djevojka jako dobro znala da je moje mišljenje suprotno, i da time što govori da je to glupo zapravo vrijeđa mene nije bilo lako prijeći preko toga, a i rekla sam da takve stvari više neću raditi. Iako, nisam pokrenula svađu. Samo sam joj se lijepo zahvalila, a njene pokušaju da pokrene nešto sam ignorirala i rekla da ne želim svađu. No, samo to što mi je priredila je bilo sasvim dovoljno da mi u potpunosti uništi čitav dan, a skoro i ostalo. Da nisam samoj sebi rekla da joj neću dopustiti da mi uništi ono što je bila moja želja, bilo bi čak i gore.
Naravno, postavlja se i pitanje zašto sam toliko pukla na to. Zato što je do takvih stvari dolazilo i ranije. Zato što, nakon što sam joj jednom rekla da sam u depresiji, da se s tim borim godinama, i da, kad mi je kriza, sam jako blizu toga da sletim s balkona, iako to prisebna nikad ne bih napravila, ona mene niti jednom nije pitala kako sam. Ne, ja sam rješavala uporno njene probleme, s time da je uvijek nalazila prigovore na to što joj pomažem i uvijek je prigovarala tome kako ju ja ne znam slušati. Ali, bila sam nesebična i glupa, mislila sam da to trebam trpiti i da je to ono kako bi stvari trebale funkcionirati. Onda sam otkrila da baš i nije. Upoznala sam neke nove ljude koji su mi pokazali da je ponekada biti sebičan sasvim u redu, i da mi ne treba to. I da postoje ljudi koji će mi pomoći čak i kada ih ne preklinjem.
Tada sam prekinula komunikaciju s njom, a taj prekid je bio aktualan do dogovora za Prag. Nekako sam pomislila da je u tih gotovo godinu dana i ona sazrela, jer sam jako puno toga proživjela i promijenila se, pa sam se uvjeravala da je i ona. Ali, kada samo se čule i pričale, ona se još uvijek bavila istim temama kojima se bavila godinama ranije. Pomisla sam, možda mi se samo čini, možda je ipak promjena dublja, i ne tako primjetna. Je, vraga.

Prvu večer smo ostale u hostelu, spavale smo jer smo bile mrtve umorne.
Drugi dan je došlo do drugog problema. Naime, dotična N. je došla u Prag s dosta malo novaca, tako da je pri svakom ulazu u muzeje tri puta razmislila i vrlo često odustajala. S obzirom da sam došla tamo da prođem Prag uzduž i poprijeko, da posjetim sve što mogu i stignem, to mi se nije svidjelo. Ne mogu curi zamjeriti što nije imala novca, naravno, ali opet...I tako smo se dogovorile da ćemo se razdvojiti. Naravno, i taj dan je bilo razmirica, ali se to nekako izgubilo u svemu što se događalo.
Taj dan je ustanovljeno sa sigurnošću da se druga djevojka, nazovimo ju M. ne zna nikako snalaziti u prostoru. Ali, nikako. Inače, meni to ide prilično dobro. I dolazilo je do malih nesporazuma jer ta cura svuda svijetom hoda ko muha bez glave, ni na što ne obraća pažnju u potpunosti, donosi zaključke o stvarima bez da ih dovoljno promotri, i uopće se ne trudi nešto promijeniti. Znate, kada osoba shvati da nakon tri dana prolaska kroz istu ulicu istim raskrižjem, još uvijek ne može zapamtiti da treba skrenuti, a ne ići ravno, obično se potrudi, pa zapamti skretanje po nekim znakovima ili detaljima, trudi se na sve načine orijentirati se. Ona nije, ne. Niti zadnji dan nije znala gdje je i zašto.
Da je u pitanju bila samo njezina nesposobnost nesnalaženja u novom prostoru, dobro. Ali nije, ovdje je bila u pitanju rezignacija i izostanak bilo kakvog truda. I, da, to me naljutilo. Jako.
U početku sam se još trudila pojasniti joj stvari, kada bi vrištala i vikala na nešto, jer nije pročitala rečenicu do kraja, već je zaključila na temelju prve dvije riječi, ali na kraju je i to moje objašnjavanje postalo prilično ljutito. Bila sam na kraju sa živcima i onda smo samo siktale jedna na drugu. Trebala sam šutjeti, ali nisam mogla.

Iskreno, sada se više ne sjećam što smo radile drugu večer. Mislim da smo samo bauljale gradom, i nismo nigdje bile. Lažem, bile smo u Meli melou. Neki afrički klub. Nije im se svidio jer nije bilo ljudi. Naravno da nije bilo kad smo došle u 10. Taman kad sam se počela zagrijavati i bila spremna skočiti na podij, objavile su da idemo dalje. Pa smo hodale. Hodale. Hodale. Završile u nekom disku Roxy, gdje je na jednom flooru bila neka komercijalna verzija tehnjave (neam pojma šta, to ne slušam), a na drugom žešći drum n bass (valjda se tako piše).
Prvo mi se nije svidjelo. Onda se nije njima svidjelo to što se meni nije svidjelo. Onda sam zaključila da nije dobro da mi se ne svidi ako se njima sviđa pa sam zaključila da mi se sviđa. I tek što sam počela plesati, nakon što sam se riješila nekog meksikanca mafijaškog izgleda koji mi se uvaljivao, one su zaključile da idemo. Ja sam zbunjena i tužne face trčakarala za njima s pitanjem zašto. One su bile umorne i njima je bilo dosadno. U tom je trenutku bilo prekasno da idemo nekud drugdje. već se išlo doma. Bilo je dva.
No, mislila sam da je to izdvojen događaj, stoga nisam puno gunđala.

Sljedeći dan smo išle na neki free tour, koji je bio super, hodale 4 sata bez prestanka, pa smo odlučile zabaviti se u pubu i ne izlaziti. To je još oke prošlo, upoznale smo jednog amera imenom Merlin i jednog australca, i s njima smo trebale ići van večer kasnije.

Dan kasnije smo se dogovorile da će one doći tu večer ranije, jer smo se taj dan razdvojile, kako bi otišle do puba, pokupile društvo, i onda išle van. Također sam prilično glasno rekla kako se nadam da se nećemo opet u dva vratiti. Kasnije mi je bilo rečeno kako su one to shvatile kao prijetnju i kako sam ih zastrašila.
Ja sam došla ranije, one nisu. Naravno. U 8 smo trebale krenuti, u 8 su se tek pojavile. Krenule smo kasno, dečki su već otišli, a mi smo otišle u grad i hodale. I hodale. I hodale.
Završile smo u nekom Cross clubu, jako alternativnom mjestu, uređenim prerađenim metalnim otpadom, ma nemam riječi, super sređen klub. Tri floora. Na jednom- drum n bass. Na drugom- neki blagi, tihi rock. Na trećem, blaža verzija onog drum n bassa.
Nije bio moj tip glazbe. Uopće. Nikad nisam na to plesala. Ali, reko, ajmo se zabaviti. Tako sam ja plesala na taj drum n bass. I plesala. I bilo mi je super.
One su stajale i tužno gledale oko sebe. Ma da su se uopće potrudile plesati! Ne, one su zaključile kako nikako ne može biti dobro, stoga se nisu trudile. Pokupile su se u hostel oko 2, s mojim odobrenjem, ali nisu pokazale baš neku nakanu da ostanu ako ih ja zamolim, a ja sam ostala sama hopsati uokolo, na nepoznatom mjestu, s nepoznatim ljudima. No, moram priznati da mi je bilo sasvim oke. Oko pola 4 sam se uputila natrag u hostel. Dobro pa je bio udaljen samo 15 min pješke.

Zadnja noć, ista priča. Dođemo na neka mjesta koje su primijetile danju. Nisam bila baš najsretnija, ne zbog mjesta, već zbog toga što smo opet hodale i znala sam kako će to završiti. Nisu se mogle pomiriti s tima da nema rock kluba u Pragu, bar nekog aktivnog. Našle su jazz club, koji je bio dupkom ispunjen ljudima od 40+. Nije mi se baš ostajalo, ne volim jazz uopće, a ona glazba koju sam čula mi se nikako nije dopala. No, da su htjele ostati, ostale bismo, i ja bih stvorila svoj film koji bih vrtila, i nakon nekog vremena bi mi bilo super. Poznajem se, sposobna sam za to. Naravno, i alkohol bi imao udio u tome, ali šta sad.
No, otišle smo. I hodale. I hodale. I hodale.
Završile u cross clubu. tada mi je bilo rečeno kako smo tamo zato da bih ja bila sretna. Jer, ako sam ja nesretna, svi su. Nije lijep osjećaj kada vam netko tako nešto kaže. Nakon sučeljavanja je ispalo da mlate praznu slamu i da je to sve njihovo predbacivanje meni da sam party pooper zapravo njihov način mirenja sa situacijom da se ne mogu zabavljati ako sve nije savršeno.

Kako je tu večer bila večer raga (neka vrst reggaea-ak se tak piše), i one su malo zaplesale. Pokupile se oko 2, opet. Ja ostala do 5. Vrlo znojna sam se uputila kući i dan kasnije se probudila sa jako gadnom glavoboljom i prehladom.

Zadnji dan smo obilazile zadnja mjesta koja nismo obišle, pokupovale absintha, malo se svađale...Na kraju dana pokisle, sjele u bus i vratile se natrag.

Zaključak? Prag je prekrasan. Prag je ogroman. Želim natrag. Sama.

Još sam prvi dan uočila da bih se sasvim dobro snašla i prikrpala ljudima, da bismo izlazili i zabavljali se i da bih bila manje usamljena nego ovako. Jer sam bila strašno usamljena. Već se dugo tako nisam osjećala. Tako izgubljeno, ostavljeno i bespomoćno u stranoj zemlji i bez ikog poznatog. One su mi to priuštile.
Da sam bila sama, mogla sam upravljati time što ću i kako raditi. Ovako sam osjećala obavezu prema njima i nisam ih mogla samo ostaviti i otići s nekim drugim. Iako to njima očito nije bio problem.

Da, odsada idem sama. A s njima ne želim ostati u nekom kontaktu. S N. se namjeravam vratiti na onu nekomunikaciju, iako je to cura koja mi je nekada bila najbolja prijateljica. S M. nisam nikada bila tako dobra, tako da niti ovo utišavanje odnosa neće biti tako primijećeno.

A s Pragom ću se družiti još bolje drugi put.

(u sljedećem vas postu očekuju dojmovi o češkoj i fotke. ako skužim kako ih staviti najlakše)

Pozdrav

Post je objavljen 20.10.2007. u 00:34 sati.