18.04.2007.
Gospodin Stazić mi je danas malo digao živac svojom izjavom da ne postoje dvije pravde... iako vjerujem da je mislio kako ne bi smjele postojati dvije pravde.... no on je političar pa mora paziti što piše, a ja se imam pravo raspigati kad političar napiše tako nešto.
Sada ću vam pisati istinitu priču... koja će biti duga. Učinit ću to zato da budete oprezniji i da vidite kako možete proći u vlastitoj zemlji ako ste naivni i neoprepezni... da shvatite da vas nitko neće zaštititi jer pravda ne vrijedi za sve isto.
1995. godine suprug i ja prodali smo stan u Zagrebu, a isto tako je stan prodala i moja majka. Odlučili smo preseliti na selo. Našli smo zgodno mjestašce pored šume... sa započetom gradnjom kuće... bili su tu temelji i zidovi koji su tako stajali dugi niz godina... pa je to izgledalo malo otužno... ali svidjela nam se lokacija. Mužev rođak nas je upoznao sa starijim gospodinom Ivanom Sever koji je prodavao zemljište u ime svog zeta Rajka Popovića iz Siska. Zemljište koje smo odlučili kupiti nalazi se na čudnom mjestu. Gruntovno spada u Sisak, katastarski u Veliku Goricu, nalazi se u zagrebačkoj županiji, župno je tada pripadalo Kravarskom. Gospodin Sever nam je predstavljen kao pošten i častan seljak iz tog sela.... hvalio se svojim zetom Rajkom koji je navodno sposoban odvjetnik iz Siska. Papiri svi čisti.... lagao je da je voda do sela stigla i pokazao nam hidrant... tek smo kasnije skužili da nije premošten neki potok i da je to tek bila priprema... nema veze... Dona je i to sredila pa je vodica nama i cijelom selu stigla brzo. Gospodin Sever je pljuvao u ruku prije rukovanja jer navodno tako rade pošteni muži kad sklapaju posao. Isplatili smo mu dogovoreni iznos od 70.000,00 kuna u cijelosti. Zemlja je glasila na njegovu kći Popović Mariju. Napravili smo kupoprodajni ugovor (27. srpnja 1995.), ovjerili ga kod javnog bilježnika, izašla je u roku komisija iz Siska na teren i platili smo porez u zakonskom roku Poreznoj upravi – Ispostava Sisak. Odmah smo krenuli na posao jer smo se privremeno smjestili kod svekra i svekrve.
Uzeli sm građevinsko poduzeće da nam izgradi kuću (imamo sve račune i ugovor s tim poduzećem). Platili smo sve priključke... koji su svi na naše ime, prijavili se svi na toj adresi bez ikakvih problema, a temeljem kupoprodajnog ugovora. Prebacili smo zemljište u katastru na sebe, a gospodin Sever je rekao da u Sisak ne moramo ići jer će to srediti njegov zet koji je ionako svakog dana po sudovima, općini i tako to. I prolazilo je vrijeme... mi smo živjeli normalno, u međuvremenu je moj muž otvorio obrt na toj lokaciji, ima zaposlena tri radnika, uredno plaća državi porez, radnicima plaće.... Popović se nije javljao oko papira iz gruntovnice pa smo 13. prosinca 2000. godine krenuli u Sisak srediti i taj neobavljeni detalj.
Tamo saznajemo strahovito vijest. Ne možemo se uknjižiti na svoje – pošteno plaćeno zemljište jer se već uknjižila Obrtnička zadruga iz Siska kod koje je Popović digao kredit 1997. (dvije godine nakon što je nama prodao zemljište), a žena mu je bila jamac. Kredit nije vraćao i zadruga se lijepo uknjižila na zemljište.
Uznevjereni tražimo prvog odvjetnika u Sisku... i vidimo tablu... ulazimo kod mlade odvjetnice.... koja nam objašnjava da će se nesporazum lako srediti i neka se smirimo jer nema nikakve frke... ČISTI NESPORAZUM!
Ulažemo prigovor kao treća osoba... koji je rješenjem Općinskog suda u Sisku od 17.1.2003. odbijen kao neosnovan.... s obrazloženjem da se vlasništvo stječe uknjižbom prava, a mi smo to propustili učiniti.
11.2.2003. podnosimo žalbu protiv tog rješenja Županijskom sudu u Sisku... koji Rješenjem od 18. lipnja 2003. odbija našu žalbu i potvrđuje odluku Općinskog suda.
Tim rješenjem povrijeđena su dva ustavna prava nas kao građana. Prvo... radi se o načelu ustavnosti i zakonitosti iz članka 5. Ustava i zaštita prava vlasništva iz članka 48. Ustava RH.
Tada angažiramo odvjetnika Ivu Farčića.
3.11.2003. Podnosimo Dražavnom odvjetništvu RH prijedlog radi podizanja zahtjeva za zaštitu zakonitosti, a Ustavnom sudu istog dana podnosimo Tužbu za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Otpili su nas jedni i drugi... Ustavna tužba je neosnovana, a Državno odvjetništvo nenadležno.... nakon toga dovedeni smo u situaciju da moramo tužiti majku domovinu na međunarodni sud... a to smo i učinili 28.3.2006.
Ovo je bio najkraći opis koji sam mogla napisati kako je tekao taj formalni dio te priče.... a sad ću otvoriti novu temu u kojoj ću vam pisati onaj drugi dio....
U temi ispod opisala sam vam kako je krenula moja priča. Ali nisam pisala onaj drugi dio.
Kako vidite to traje već cijelo desetljeće. Neću vam pisati kroz kakva psihička i emotivna stanja sam prolazila, nego ću pisati nešto drugo.
U čemu je problem?
O.K. mi smo se propustili uknjižiti ODMAH! To je bilo nepromišljeno. Vjerovali smo nekom tipu na riječ. No nismo prekršili zakon.
Kad smo saznali da se Obrtnička zadruga uknjižila odmah sam nazvala njihovog direktora Ivana Marića i objasnila mu naivno da se radi o nesporazumu... da smo mi to zemljište kupili dvije godine prije no što je on Popoviću dao kredit... pričala sam mu o bolesnom svekru, o malenoj dječici, plakala sam mu na telefon, pričala sam mu o tome da smo sve što smo imali uložili u tu kuću i radionu... da to više nije samo zemljšte... nego naša kuća, naš dom... koju smo MI izgradili svojim novcem... a on znači našu očevinu i našu ušteđevinu. Rekao mi je doslovno ovako: „Boli me kurac za tvog svekra, za tvoju djecu i za lovu koju si uložila. Ko ti kriv što se nisi uknjižila! Sve ću vam uzeti!“
I ostao je čovjek ustrajan u tome.
Kasnije saznajem da su Marić i Popović frendovi, da često zajedno piju kavu. Dečki su vrtili lovu od obnove i tu su im nastali neki problemi. Lova je državi nestala pa je nekako treba „oprati“... uffff... kako je im je dobro legla naivna Dona.... kad ih netko pita gdje je lova, a oni samo kažu: „Evo... vodimo sudski spor!“ A Dona i njena obitelj nemaju pravo u svojoj zemlji, pred njenim pravosuđem dokazati da su oni to kupili, da tamo žive, da su tamo uložili. Kažu: „Vi ne postojite!“ Kako su nam onda naplatili porez?! Kako su dozvolili mužu da otvori obrt i uredno mu naplaćuju porez? Kako nas nađu i znaju gdje smo kad treba plaćati svoje obaveze prema državi? Popović ima tvornicu-pilanu u Sisku... prepisao ju je na sina. U međuvremenu je kupio kćeri stan u Zagrebu, ali sve je prepisao na djecu i on nema ništa pa ne može vratiti svoje dugove. I nema veze što ja nemam veze s njegovim dugovima, nema veze što mu nisam ni jamčila... tko mi kriv što ne razmišljam kao kriminalac pa nisam stigla predvidjeti što bi mi kauboji mogli učiniti... tko mi kriv što nisam bila svjesna da me država neće htjeti ni saslušati kad me se mafijaši dolove. Koga briga gdje je lova od obnove!!!!? Koga briga za sve te priče oko Obrtničke zadruge u Sisku!!!! Svi prevareni vode neke svoje jadne parnice... koje gube.... a što se iza svega toga krije nikome nije važno.
Čak da imaju pravo na zemljište koje je tada vrijedilo 70.000,00 kuna, a sada je procjenjeno na 1.300.000,00 kuna s kojim pravom mogu dobiti sve što smo mi uložili? Rečeno mi je ako sve srušim (a to ću sasvim sigurno učiniti) da idem u zatvor. Pa kaj!!! Idem u zatvor. Ja samo znam da gospodin Marić koji ima bolove u spolovilu sasvim sigurno neće dobiti ono što smo stvorili. Spremna sam robijati do kraja života... ali ja ću sve to sravniti sa zemljom.
U međuvremenu su internetski anđeli pomogli da moja priča bude objavljena na naslovnici Vjesnika 21. listopada 2004. godine, a Tihomir Ladišić nas je pozvao u svoju emisiju na temu o ovrhama. Nakon toga bili su na ovrsi. Došla je sutkinja, došao je Marić sa bolnim spolovilom, došao je Popović i dva penzića koji sada uživaju neka prava u Obrtničkoj zadruzi. Sutkinja je za zapisnik rekla: „Gospodine Mariću nije u redu da dovodite treće osobe, jer ovo je ljudima ipak dom.“ Ali jebiga... oni su došli pa ih nitko nije ni otjerao. Tada sam im opet nudila da ću još jednom kupiti zemljište. Marić se pravio fin i rekao je da je to dobar temelj za pregovore... nakon čega nam je poslao dopis da mu uplatimo 700.000,00 kuna pa će završiti spor.
I sada je prošlo već puno vremena.... svi spavaju.... a mi živimo, radimo, sadimo cvijeće i čekamo.... Do sada smo potrošili nešto preko 60.000,00 kuna na troškove sudovanja.... drugi ljudi od svog rada idu na ljetovanja, zimovanja... a mi eto vodimo svoje bitke. Moram i štedjeti jer sve to neću moći srušiti golim rukama... moram štedjeti za bager koji će mi pomoći u rušenju.
I eto tako... nikada u životu nisam dobila ni jednu opomenu za neplaćeni račun. Spadam u one tupave i savjesne građane koji su svjesni da država može funkcionirati samo ako svi poštujemo svoje obveze... ali to nije dovoljno... ja za svoju državu ne postojim kada mi je potrebna zaštita.... ma, nema veze možda se netko na međunarodnom sudu odluči pročitati moj debeli spis....
Eto toliko o pravdi koja vrijedi isto za sve....
Post je objavljen 28.08.2007. u 16:01 sati.