Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/juznaamerika

Marketing

Bolivija – bijeg iz "ralja globalizacije"

Piše: Ante Raić
Centar za politološka istraživanja, Zagreb
Studeni 2006.


Južna Amerika, naročito njen sjeverni dio, u zadnjih je godinu dana privukao veliku pozornost svjetskih medija. Uz već uobičajene poteze venecuelanskog predsjednika Huga Chaveza, jednog od najvećih protivnika administracije američkog predsjednika Busha, svijet s velikim zanimanjem prati događanja u Boliviji, otkad je u siječnju za predsjednika izabran Juan Evo Morales Ayma.
1. Bolivija jučer
Morales je na veliku scenu stupio na predsjedničkim izborima u lipnju 2002. godine. Bivši predsjednik Gonzalo Sánchez de Lozada dobio je 22,5% glasova, a u drugi krug se plasirao i Morales "odvjetnik koke i vođa autohtonog stanovništva", čelnik Pokreta prema socijalizmu (MAS), sa samo 700 glasova više od populista Manfreda Reyesa Ville.
Kako bi shvatili okolnosti u trenutku kada je Morales preuzeo vlast, u siječnju, moramo se vratiti malo unatrag, barem jedan mandat. Najvažniji potez predsjednika Lozade bila je "kapitalizacija", koja je značila da su strani investitori kupovali 50-postotni vlasnički udio i kontrolu nad javnim poduzećima – naftnim korporacijama, telekomunikacijskim tvrtkama, avioprijevoznicima, željeznicama i elektroenergetskim sustavom – a zauzvrat su bili dužni ulagati u zemlju.
No, četiri godine recesije, napeta fiskalna situacija i raširena korupcija unutar vlade uzrokovale su proteste, te se Lozada povlači s mjesta predsjednika i odlazi u kvazi-azil u SAD. Naslijedio ga je potpredsjednik Carlos Mesa, koji je obećao raspisivanje referenduma o izvozu bolivijskog prirodnog plina. Obećanje je ispunio, a narod se odlučio za razvoj sustava za iskorištavanje prirodnih bogatstava i porez od 51% na iskorištavanje plina. Iako Mesini planovi nisu bili loši, pratili su ga problemi s kojima se suočavala svaka vlada - podijeljenost u društvu, radikalna opozicija predana izvan parlamentarnim načinima borbe i rastući fiskalni deficit.
Kada se 6. lipnja 2005. okupilo 80 tisuća ljudi koji su tražili nacionalizaciju plinovoda i ravnopravnu zastupljenost autohtonog stanovništva (trećina ukupnog stanovništva) u vlasti, Mesa je odstupio. Prosvjednici su blokirali ceste prijeteći da će sve "corbaterose" (ljude u odijelima i kravatama) izbaciti iz zemlje. Do građanskog rata ipak nije došlo. Predsjednikom je postao predsjednik vrhovnog suda koji je obećao nove izbore.
2. Danas
Na predsjedničkim izborima u prosincu 2005. narod Bolivije se odlučio za Juana Eva Moralesa, i to s najuvjerljivijom većinom (54%) u povijesti. Prije službene inauguracije, prošao je indijanski ritual zakletve na arheološkom nalazištu Tiawanaku i tamo najavio "kraj pola tisućljeća kolonijalizma i početak nove ere nezavisnosti". Razlog nadmoćnoj pobjedi bila su obećanja o smjeni tradicionalne političke klase u zemlji i jačanje siromašne većine.
Dosada je proveo dvije od tri svoje velike inicijative. Nakon što je u ožujku proglasio 50-postotno povećanje minimalne plaće (sada iznosi oko 67 eura), u svibnju je nacionalizirao kompletan energetski sustav, što bi trebalo udvostručiti godišnje prihode države. Učinio je to tako što je istovremeno poslao vojsku na 56 plinskih postrojenja u zemlji, kao i u dvije rafinerije u vlasništvu kompanije Petrobras. Sve strane tvrtke su dobile rok od 180 dana da potpišu nove ugovore s vladom prema kojima predaju većinski vlasnički udio i 82% (!?) profita vladi. Rok je istekao, a sve su tvrtke ugovore i potpisale.
Najveći problem pred Moralesom leži u tome što Brazil uvozi dvije trećine prirodnog plina iz Bolivije kroz skupi plinovod koji je u rukama polu-privatnog Petrobrasa, proizvođač i kupac su jako povezani. Petrobras najavljuje povećanje proizvodnje u Brazilu, tako da do 2011. više neće imati potrebu za plinom iz Bolivije. Olakotna okolnost za Moralesa leži u činjenici da su prirodni izvori danas na puno većoj cijeni nego za vrijeme prijašnjih nacionalizacija.
Drugi dio plana je ostvaren u kolovozu, kada je Morales osnovao ustavotvornu skupštinu sa zadaćom izrade novog ustava, koji će osigurati veća prava za autohtono stanovništvo. Treći dio njegovog velikog plana je legalizacija uzgoja koke, koju mnogi Bolivijci smatraju integralnim dijelom svoje kulture. Morales obećava borbu protiv kokaina, ali i promicanje legalnog tržišta lišća koke i izvoz legalnih proizvoda od koke. Od preuzimanja vlasti, njegove kontroverzne strategije potaknule su rasne i gospodarske tenzije između ameroindijanskog stanovništva sa zapadu Anda i neautohtone populacije iz istočnih nizina. Politika u vezi s uzgojem koke, planovi o ograničavanju inozemnih ulaganja i povezivanje s ljevičarskim vladama Venecuele i Kube osigurale su mu nadimak "najveće noćne more SAD-a".
3. Prekjučer - pogled unatrag
Bolivija je u sličnoj situaciji bila i prije pola stoljeća, 1952. godine, kada prva prva politička stranka, ljevičarska Movimiento Nacionalista Revolucionario (MNR), pod vodstvom Victora Paza Estenssora dolazi na vlast. MNR je uspostavio snažne veze sa sindikatima u bolivijskim rudnicima, tada praktično jedinim izvorima nacionalnog blagostanja. Nakon dolaska na vlast, odmah je nacionalizirao velike poljoprivredne površine u središtu zemlje i podijelio ih Indijancima – i dao im pravo glasa. Također, nacionalizirao je rudnike kositra, s obzirom da su rudnici srebra već bili eksploatirani. No, s obzirom na to da su tri najveće tvrtke koje su se bavile iskopavanjem kositra imale prihod veći od države, jasno je koliko je taj potez bio značajan. MNR je punih 12 godina bio na vlasti, kada ga je zbacila vojna hunta.
Da revolucionarne metode u Boliviji nisu ništa novo, dokaz su i raniji događaji. Kako ne bismo išli sve do 1825. godine, oslobađanja od Španjolske vlasti pod vodstvom Simona Bolivara, vraćamo se samo do sredine šezdesetih, kada su se na vlasti (sve do 1985. i povratka Estenssora) smjenjivale vojne vlade. Život seljaka i radnika bio je toliko loš da je poznati revolucionar Ernesto Che Guevara odabrao upravo Boliviju kao zemlju kojoj je najpotrebnija revolucija. No, u 11 mjeseci, koliko je proveo u ovoj zemlji nije uspio napraviti mnogo, a tada ga vojska ranjava, a kasnije i strijelja.
Malo svježiji primjer datira iz proljeća 2000. godine, kada dolazi do protesta zbog privatizacije vodoopskrbnog sustava u pokrajini Cochabamba. Naime, tri godine ranije vlada je prodala vodoopskrbni sustav tvrtki Aguas del Tunari, konglomeratu na čijem je čelu bila korporacija Bechtel. Kako im je ugovor dopuštao da ulažu isključivo novac prikupljen naplatom, cijene vode su dramatično porasle. Zabranili su uzimanje vode iz javnih česmi, kao i – sakupljanje kišnice! Pobunjeni narod proteste je okončao preuzimanjem vlasti u gradu. Banzer šalje vojsku, a pobunjenicima se pridružuje policija, koja koristi priliku – za štrajk i traženje većih plaća. Vlada je na kraju popustila i poništila ugovor s Bechtelom.
4. Bijeg Bolivije iz "ralja globalizacije"
Globalizacija i neoliberalni gospodarski principi u Boliviji su odbačeni. Kako kaže Morales u intervjuu magazinu "Time", "to jednostavno nije bilo rješenje za naš narod" i navodi primjere Venecuele i Argentine, koje su u potpunosti protiv globalizacije, a njihove ekonomije svejedno rastu. "Globalizacija stvara ekonomsku politiku u kojoj nas transnacionalni gospodari preuzimaju, što rezultira siromaštvom i nezaposlenošću. Smatram da će se rezultati nacionalizacije u Boliviji uskoro biti očiti – a potom će svaka zemlja htjeti nacionalizirati svoje energetske resurse." – izjavio je Morales za "Time".
U svjetskim razmjerima, očito je nastojanje Moralesove vlade da se odmakne iz sfere utjecaja SAD-a, koji je tradicionalni "vladar" obiju Amerika. Osim regionalnog povezivanja s istomišljenicima, Juan Evo je "pokazao" zube SAD-u povezujući se s Kinom. Jedan od prvih poteza nakon dolaska na vlast bio je dvodnevni put u Peking – zbog dogovora o razvoju iskorištavanja plina. Naime, u Boliviji se nalazi druga najveća zaliha prirodnog plina u Južnoj Americi, a Kinezi su idealan partner. Jer, kineske potrebe su goleme (procjenjuje se da će u idućih četvrt stoljeća kineske potrebe porasti za 220%), a zasigurno će imati razumijevanja za nacionalizirani energetski sektor, a vjerojatno se neće miješati u unutarnju politiku – što se za SAD nikako ne bi moglo reći.
Ne radi se samo o plinu. Kada su ga novinari pitali kako će se suprotstaviti američkom nezadovoljstvu njegovim potezima, poput dekriminalizacije koke, Morales je kao iz topa odgovorio da postoje druge vlade koje su mu spremne pomoći. I kao primjer naveo Kinu. Kina je pomogla i susjednoj Argentini – koja izvozi soju u vrijednosti od 2,5 milijarde dolara godišnje. A to im je omogućilo da početkom 2006. godine vrate dug od 9 milijardi dolara Međunarodnom monetarnom fondu. A to im je pak omogućilo da se othrvaju diktatu MMF-a, u kojem najveći utjecaj ima – pogodili ste - SAD.
S obzirom na povijest prepunu državnih udara i protuudara, najvažniji Moralesov cilj je poboljšati uvjete života stanovništva. Povećavajući minimalnu plaću u tome je zasada uspio. No, ukoliko se Bolivija zadrži na iskorištavanju rudnih bogatstava i ne počne razvijati modernije grane gospodarstva, teško da može računati na dugoročniji prosperitet. A takav scenarij, s obzirom da većinu stanovništva sačinjava relativno slabo obrazovano autohtono stanovništvo, teško je očekivati.

Post je objavljen 08.10.2007. u 13:10 sati.