Prije dvije godine, kad sam se uselila u svoj stan, obavijestila sam svoje roditelje kako je moj bojler u čudnom stanju, te da pokazuje znakove umiranja. Oni su se smijali i rekli mi da sam paranoična.
Nekoliko mjeseci kasnije sam opet napomenula kako moj bojler pušta čudne zvukove. Opet su se smijali.
Nekoliko mjeseci kasnije sam rekla kako mi je vruća voda narančasta. Opet, ja paranoik.
Ove zime je moj bojler umro.
Onda je bilo, a otkud to??
Naravno, napomenula sam da sam im to čitavo vrijeme govorila, tako da to meni nije bilo iznenađenje. Ono što je bilo iznenađenje je da im je trebalo nekoliko dana da kupe novi bojler, a za to vrijeme sam se ja, usred zime, tuširala ledenom vodom. Svejedno, nitko nije htio priznati da sam bila u pravu.
Inače, ispostavilo se da je bojler imao ogromnu rupu na kotlu, koja je tamo bila dosta dugo, i sve se moglo spriječiti da je netko mene poslušao, otvorio šugavi bojler, i zakrpao to. Ne bi došlo do potpune smrti.
Ali, naravno, mene, jedno nadobudno žensko koje živi samo u stanu nitko ne sluša, jer ona najvjerojatnije halucinira. To inače rade usidjelice koje žive same. Jer nemaju muško uz sebe.
Nakon starog bojlera je došao novi. Uspjeli su mi polupati i nove pločice pri postavljanju. To bi se izbjeglo da me se poslušalo, kao i ona žuta fleka nepokrečenog zida (ostatak je zelen) na mjestu koje je prekrivao stari, veći bojler, ali pustimo to sad.
Novi bojler se od samih početaka čudno glasao. Ako bih ga gasila preko dana, kada bih ga palila, jako je lupao. Iste je zvukove proizvodio i kada sam se tuširala. I to nije bilo ono klasično rastezanje lima, nego nešto malo bučnije. I tupim o tome starcima već mjesecima, ali ne. Ma što bih ja znala o bojlerima, o bojleru kojeg slušam svaki dan?
Danas, kad sam se vratila iz grada, otišla sam obrijati noge i oprati se jer sam išla doktoru.
Pustila sam vodu.
Bojler je počeo bućkati. Da, bućkati. Kao kad okrenete bocu s vodom i pustite ju da curi. Bućkao je.
Onda je krenula voda. Ne, ne bih to mogla nazvati vodom. Bilo je...malo previše...nalik...NARANČASTOM PIJESKU!!
Hladna voda je sasvim normalna, ne mogu okriviti cijevi.
Tada sam nazvala svoje. Opet čuđenje i opet nevjerica. Začinjeno s "ali, nov je!" primjedbom. Nisam znala da to što je nešto novo odmah znači da se neće pokvariti. Valjda neki novi kozmički zakon.
I tako sam se ja oprala u ledenoj vodi, noge nisam mogla brijati, dokazala sam da ipak žena zna kada joj bojler ne radi, i opet ću čekati nekoliko dana da se bojler popravi.
I da, sada sam ljuta. Čak niti nakon što se prvi put onako završilo nisu mi vjerovali, već su mislili da sam paranoična. Vlastita mater mi ne vjeruje, i ne vjeruje u moje sposobnosti mijenjanja žarulja, osigurača, rastavljanja kompjutera i prepoznavanja kada će koji kućanski aparat otegnuti papke.
I jako mi se ne sviđa to što u startu svi tipovi, a i žene oko mene, misle kako žena nije u stanju promijeniti žarulju, nego će ju udariti struja. Nije to baš toliko riskantno. A i da me udari, šta onda? Ni prvi ni zadnji put. Ako sam preživjela prst u potrganom štekeru gdje sam jako lijepo zatvorila strujni krug, preživjeti ću i eventualni ispad jednog lustera.
Isto tako, zašto se misli da ne znam natočiti gorivo, promijeniti gumu, staviti lance ili razliku između dizela i benzinca na brdu? Znam. Dobro, ne znam promijeniti gumu. Ali znam da to mogu brzo naučiti, samo mi se treba pokazati.
Pa nisam maloumna i ne nedostaje mi dio mozga zadužen za stvari koje uključuju čekić i šarafciger zato što sam žensko!
A isto tako ne volim ovisiti o ljubaznosti neznanca iz susjedstva ili na autocesti. Zašto bih morala glumiti djevu u nevolji? Zašto bih sjedila sama u nekom tornju i dosađivala se kad mogu odrezati kosu, zavezati za prozor i spustiti se po njoj u vrt? A ne da me neki princ koji većinu vremena provodi bolesno vezan za svog konja i mač dođe spašavati i počupa me toliko da me tjeme boli sljedeća tri dana.
Gluposti.
Iako, kao što sam već rekla u jednom postu ranije, cijenim kada mi muškarac otvori vrata, ili pruži ruku kada nadobudna skačem s nekog prozora. Takve stvari, za razliku nekih žena koje malo pogrešno tumače feminizam, ne držim pokazivanjem nemoći.
Niti to što neka žena ne zna promijeniti gumu ne držim iskazom nemoći.
Ali bitno je napomenuti kako želim mogućnost da naučim stvari koje su "rezervirane za muškarce", želim da mi se ostavi mogućnost da legnem ispod auta i izvučem se u potpunosti zamuljana uljem, želim da mi se ne smije kada pokušavam tipa u HgSpotu uvjeriti da moj komp ima čudan miris, da nije samo prašina, i da ga treba pogledati jer će se nešto pokvariti, a ne da mjesec dana kasnije pokrećem ventilator od napajanja šarafcigerom da mi matična ne izgori iako sam bila uvjeravana da je posrijedi samo prašina (paranoično žensko).
Zar je tako puno tražiti od tipova u "muškim" zanimanjima da me ne pokušavaju prevariti i da me ne tretiraju kao nekoga tko jedva zna kako se nešto zove? Uz sav napredak, još uvijek se misli da neću primiti čekić i čavao u ruke da ne slomim nokat. I da nikada ne bih mogla sama održavati svoj stan, njegove instalacije i kućanske aparate.
Sve što želim jest malo manje podcjenjivanja. Od strane muškaraca i od strane žena.
Sve što želim jest da mi majka ne govori da ne mijenjam žarulju da me ne bi struja udarila. Sve što želim jest odgovaranje na pitanje o motoru u onim terminima koji nisu rezervirani za jednogodišnju djecu.
Pa ne tražim tako puno!
Post je objavljen 03.10.2007. u 17:38 sati.