Tipkao: Rastislav
Svima vama koji ste pobjegli u oblake. Pazite da ne padnete…
U određenom periodu svačijeg života postoji trenutak u kojem čovjek odluči sagraditi kuću u oblacima. Za takav pothvat mu je potrebna iznimna potpora odgovarajućih stupova. To nisu bilo kakvi stupovi. Baziraju se na iznimnoj čvrstoći, odupiru se najvećim silama torzije, tenzije, uvijanja, loma i ostalih mehaničkih veličina (sila puta krak, Jowa), a istovremeno su blagi i nježni, gotovo posve krhki. Ljudi im je ime, čovjek i žena, po biblijskoj podjeli (ili kojoj već). Omogućavaju ti lagodan život, ako si voljan isto učiniti za njih. Poznajem nekoliko osoba koje su dorasle tom zadatku, ukoliko se i ja odlučim za takav pothvat.
Prva osoba je moj brat. Izniman karakter, sa čvrstim stavom i mišljenjem, uvijek argumentira sve i nikad ne ide u bitku nespreman. Ipak, nedostaje mu samopouzdanja, ali to će se popraviti, jednom kad nauči pravila igre (nitko ih ne zna do kraja, ali i ovo malo što znamo pomaže). Otkad znam za sebe, pružao mi je enormnu potporu i njega, radi toga, stavljam kao glavni oslonac. Stup broj jedan.
Zatim, tu je Bruno. Vjerojatno najbolji prijatelj kojeg sam ikad imao. Uz brata, čovjek koji mi je pružao potporu i uvijek mi donosio olakšanje u teškim trenutcima. Brat koji to nije. Hvala mu na tome. Stup broj dva.
Ivana, Brunina (nadam se) žena. Stara prijateljica sa dobrim savjetima. Pomalo ljuta bez razloga, ali u velikoj većini trenutaka iznimno vesela osoba, koja je jedna od onih „must have“ prijatelja/-ica. Puno mladenačkih dilema mi je riješila svojim, prijeko potrebnim, „ženskim“ savjetima.
Druga Ivana, moja „seka“, vesela slavonka koja ti u trenutku uljepša dan samom svojom pojavom. Markantna ličnost, iako se to ne bi reklo iz prvog dojma. Pružila mi je ruku u više navrata kad je trebalo, i zbog toga joj hvala.
Sanja, srednjoškolska kolegica, polako prerasla u prijateljicu čije je društvo obavezno ukoliko se želim osjećati ugodno među starim društvom. Dijeli besplatne savjete, osmjeh i onaj „feel good“ efekt koji mi je često prijeko potreban. Bez nje se ne valja niti opijati.
Zatim je tu Tomo, purger bez čije pomoći se ne bih nikad mogao lako asimilirati u ovom šugavom gradu. U više navrata pomogao kad je bilo teško, pogotovo kad nemaš s kime popiti piće. Uvijek na raspolaganju. Ima jak osjećaj za pravdu, možda čak i veći od bratovog.
Kao zadnju ću navesti nju, jer mi je okrenula sve što sam dosad znao naopako. Pomalo manipulativna, ali krajnje osjećajna, i dan danas me strese struja po tijelu kad ju ugledam. Volio sam ju, jako (ne usudim se reći da ju i dalje volim. Bojim se kakva bi reakcija mog tijela bila na sami spomen toga). Uspjela je u meni probuditi sasvim novu osobu, osjećajnog blesana koji je radio gluposti (a često i zajebao gore navedene radi nje) i rado se upuštao u stvari kojih se inače bojao. S njom sam pobijedio svoj najveći strah, zmije. One of a kind, moglo bi se reći. Iako svi tvrde da ona nije bila najbolji izbor, i da mi je poklonila goleme količine boli (a ljubav itekako boli), ja se volim prisjećati onih trenutaka kad smo bili kao jedno i kad ništa drugo nije bilo bitno. Ona je ona prava...bar sam tako mislio…ili mislim. Posljednji stup.
Kad je već sve određeno, vrijeme je za izgradnju. Dugotrajan i mukotrpan proces zaokružen hrpom trnja, krivudavih putova, znoja, suza, krvi i malaksalog osjećaja unutar kostiju, ali svakako vrijedan truda. Jedino se postavlja pitanje gdje sam ja u toj zbrci? I, jesam li na samom cilju, ili kaskam za kornjačom koja me jebe u zdrav mozak dva metra ispred cilja?
Vi prosudite.
Fin… (tu bi kontinjud)
Post je objavljen 27.09.2007. u 23:34 sati.