Marketing
Jesper Juul
Jesper Juul je poznati obiteljski terapeut s trudesetogodišnjim iskustvom, te autor nekoliko utjecajnih knjiga iz područja roditeljstva. Knjiga "Vaše kompetentno dijete" prevedena je na 13 jezika i prodana u više od 250.000 primjeraka.
Od 1979. do 2004. bio je ravnatelj danskog centra Kempler instituta Skandinavije, centra za poslijediplomsko obrazovanje. Radio je u mnogim europskim zemljama, između ostalog u Hrvatskoj kao volonter u radu s prognanicima i u edukaciji stručnjaka za rad s prognanima. Godine 1995. postao je počasni član hrvatskog Društva za psihološku pomoć. Od 2004. direktor je međunarodne organizacije FamLab koja se bavi obrazovanjem i savjetovanjem roditelja u nekoliko europskih zemalja.
evo da ne bi bio blog sastavljen od fotki i slikica, stavljam malo i eduaktivnog materijala. Trenutno čitam 'kompetentno dijete', pa evo dio intervjua na tu temu.. 
Kritizerstvo, autohtono hrvatsko nasilje
U Hrvatskoj postoje sve vrste nasilja prema djeci koje susrećem i drugdje, dakle i verbalno i fizičko i emocionalno nasilje, ali postoji i jedno specifično nasilje koje je jače izraženo, a mogli bismo ga generalno nazvati "kritizerstvo". Kritizerstvo kao oblik nasilja pogađa djecu u ovoj zemlji tek nakon navršenog petnaestog mjeseca starosti, jer su kod vas djeca do te dobi praktički obožavana na svim razinama društva: njih se tretira kraljevski i neprestano ih se komplimentira, fotografira, čak i oslovljava kao prinčeve i princeze. No nakon adoracije, od druge godine nadalje, počinje proces kada se djecu oštro, surovo, nemilice kritizira za stvari koje ne rade "onako kako bi trebala" i ne biraju se sredstava da ih se navede na "ispravno" ponašanje. Kritiziranje nije odgojna strategija jer degradira djecu, a ne nudi im nikakav protumodel ponašanja. Što je opet povezano s kulturom odraslih, s time da se ovdje većina ljudi neprestano žali i prigovara, neprestano se općenito kritizira sustav, ali malo je tko u stanju nešto zbilja promijeniti, to jest preuzeti odgovornost za svijet u kojem živi. To se vidi već i po tome koliko malo ljudi u Hrvatskoj poduzimaju protiv nepravde koju prepoznaju i o kojoj zapravo stalno raspravljaju, ali na kritizerski način.
Odgovornost i empatija
Osim odgovornosti, što je s onom drugom vrlinom koja nam svima civilizacijski nedostaje, s empatijom?
- Relaciona psihologija uči nas da su djeca empatična, ako im roditelji ne unište tu sposobnost. Djeca imaju velike moći emocionalnog uživljavanja, kao i velike mimetičke moći. Jedna moja studentica sa sobom na predavanja dovodi bebu koja sada ima sedam mjeseci i koja je toliko kooperativna s mamom da se "obraća" ostalim studentima kad god nije užasno gladna, jer ne želi smetati mami koja je očito vrlo zauzeta. Zamislite kakva je to moć empatije! Kao roditelji, mi dječju empatiju najčešće uništavamo tako što je ne primjećujemo, ili tako što pokušavamo djecu "naučiti" nekom našem shvaćanju altruizma, što je za njih zbilja uvredljivo. Mogao bih to usporediti s čovjekom koji svaki dan ide na posao i uistinu predano i prekovremeno radi, samo da bi od nekakva šefa neprestano slušao kritike kako ne radi dovoljno dobro i dovoljno mnogo. Mi djecu uništavamo negativnim porukama ("nemoj..."), uništavamo ih nepovjerenjem i negativnim očekivanjima, dok su djeca sama po sebi maksimalno, potpuno kooperativna i empatična.
Kako razgovarate s djecom?
- Jednako kao što razgovaram i s odraslima.
Može i bez nasilja
U Hrvatskoj me istinski šokira, smatram to nasilnim, što roditelji traže od svoje djece da poljube potpuno nepoznatu osobu - to se smatra normalnim načinom ponašanja za djecu. Što se mene tiče, komunikacija ne smije uključivati nikakvu prisilu. A ako netko ne želi govoriti, ako je blokiran, ako dođe k meni po pomoć, spreman sam zauvijek čekati da progovori, bez forsiranja. U svim zemljama u kojima radim jako mi smeta kada roditelji odgovaraju umjesto djece. Postoji jedno razdoblje, u kojem dijete još nije počelo govoriti, ali mnogo toga razumije, i tada nužno u njezino ili njegovo ime imenovati svijet, posuditi djetetu "svoj" jezik, ali i tada u formulaciji koja otprilike glasi: "Ja mislim da XY zapravo želi reći..."; nikada ne u formi "Ma, ona je htjela reći...", dakle ne u formi u kojoj dijete ne stigne samo odreagirati na pitanja koja mu se postavljaju i nikada ne u apodiktičkom obliku.
Cijeli intervju: http://www.zarez.hr/117/zariste3.htm
Post je objavljen 25.09.2007. u 15:40 sati.