kratka.. samo zbog vas, dragi čitatelji i romantične dušice..
švrlja: Arachidus
"Imala si pravo, nije loš ovaj sladoled sa čokoladnim preljevom", rekao sam joj, kimnula je glavom u znak potvrde i nasmiješila mi se. Divan je to bio dan, još uvijek toplo sunce je sjalo po pločnicima prekrivenim lišćem rađajuće jeseni. Divan listopad kakvog čovjek u mojim krajevima može samo poželjeti, ljeto je u zraku još uvijek polako nestajalo, a svijet se ispunio toplim jesenjim bojama, kiša se činila toliko apstraktno, kao i sivilo koje donosi. A njen smiješak i vedro plave oči, činile su mi taj dan još ljepšim, dok smo polagano jeli svaki svoj sladoled, zaštićeni od svijeta u separeu okupanom sunčevim zrakama.
Već smo se neko vrijeme bili igrali mačke i miša, poput osnovnoškolaca koji mic po mic ganjaju svoje dječje simpatije. Čudno je to, znao sam da ona ima puno iskustva, imao sam ga i ja, možda čak i više, no kraj nje, osjećah se ponovno kao nevini dječaćić koji svoje društvo za nogomet napušta kako bi išao brati prve proljetne tratinčice sa svojom simpatijom. Osjećao sam se jako bedasto dok sam ju promatram kako mi se smiješi i jede svoj sladoled, njene plave oči kako me ovlaš utope u svojoj dubini. Bedasto i sretno. Ah..
"Kako se ljubiš?", upitao sam ju, ni sam neznajući zašto. Zarumenila se, učinila se još lijepšom, a plavetnilo njenih prozora u svijet još dublje u kontrastu sa rumenilom koje se prelilo preko njenog smiješka, šireći joj se po glatkim obrazima. "Budalo!", vrištao sam u sebi, "napraviš korak naprijed pa onda nešto izlaneš i posrneš dva koraka natrag..". Nije se naljutila, nespretno mi je odgovorila kako nezna kako bi mi to opisala, te me, dok ju je rumenilo napuštalo, značajno pogledala. Ja to nisam odmah primjetio, jer sam bio previše zabavljen vlastitom glupošću, a i kad sam primjetio, pomislih kako mi se to samo učinilo, iz velike želje. Baš sam budalast.
Bio je zaista divan dan, prošetali smo gradom. Nije više bilo turista, ali dojmao mi se vraški živim, dok sam koračao kraj nje, pričajući lovačke priče i lupajući mnoštvo beznačajnih činjenica poput enciklopedije, razmečući se svojim znanjem, mora da sam izgledao strašno budalasto dok sam ju pokušavao zadiviti. A ona je samo gutala moja lupetanja svojim velikim vedrim očima, smiješeći mi se.
Sjeli smo na klupicu i razgovarali.. o vremenu, ljudima, društvu, školi, budućnosti, iskustvima. Njena ljepota je tako gorjela užgana sunčevim zrakama. Pričala mi je o mnogim stvarima, uglavnom lupetala poput mene, ne sjećam se više, gledao sam ju kao zaljubljeno tele i pritom sam sebe uvjeravao da i ona mene tako ponekad gleda i da i ona, poput mene, osjeća da smo stvoreni jedno za drugo.
"Moram ići.", rekla mi je dok sam joj pjevušio neku romantičnu pjesmu na jeziku kojeg ne razumije.
"Dobro.", odgovorio sam joj.
Crveno je blještilo na semaforu raskrižja gdje su nam se putovi razdvajali. Došlo je, pa otišlo zeleno svjetlo dok smo se nevoljko opraštali jedan od drugoga, utjehu pronalazeći u činjenici da ćemo se vidjeti u ponedjeljak. Opet je zasjalo zeleno, i ona se posljednji put nasmiješila u znak pozdrava. Kada se okrenula i zakoračila na pješački, zgrabio sam joj nadlakticu, privukao k sebi i poprilično nespretno poljubio. Crveno je opet došlo i prošlo, zarumenjevši joj obraze. Pustio sam ju da mi klizne iz zagrljaja. Zaljubljeno me pogledala i onda ekstatično pretrčala preko zebre. Još sam ju tren gledao kako zračeći nekim čarobnim sjajem odmiče svojim putem, a zatim se okrenuo i treperavog srca krenuo svojim, pritom se osječajući strašno budalasto.
Kraj
p.s. I onda je Plizno zamotao čokoladu i dijaspora ad astra, a nakon toga.. khm.. odvratan sam, jadan i gadim se.. heh.. ali i kopun u guzicu je korak naprijed, zar ne?! >:-)