p.s. Al meni se svidio jesen u njujorku, psihički me pripremio za sve one Danijele Stil nediljom kad je dida umro a baba ovladala daljinskim..
by: Rastislav Željković von Wolfe
Zagreb. Taj predivni grad prepun posrnulih djeva koje očevi poslaše da se školuju u najboljim faxevima koje ova država može ponuditi. Mo'š mislit…
Djeve su tamo da uberu što je moguće više para od neznatne gospode sa novim, bijesnim i nadasve skupim pilama o kojima običan svijet (pa tako niti naši junaci) ne mogu niti sanjati. One rijetke, nazovimo-dobre curice, su toliko poštene da ih često zaobilazimo na ulici (da, časne sestre se zovu). Mislim, nemojte krivo shvatiti, ima ih i dobrih, ali stvarno dobrih (kunem se, nisu časne sestre…dobro, barem nisu u odorama), ali su česte jednako tako kao što je i Sava čista. One gore, codename „sponzorusha“, su krema od kreme. Ali, kakva krema, stari moj! Te imaju čitavu liniju Gucci torbica, Paciotti šuze, Lacoste majice i Diesel hlače, a u torbicama najjeftiniji labello, 2 kune i kutija štek-cigara, sa preostala 2 nikotinska štapića. „Još ako su hercegovke, tu nema priče. Najveće zlo koje hoda ovim krajevima“, rekao bi jedan moj frend (ali nije Arachidus, vi zli jezici).
Anyway, i naša pričica započinje jednim Hercegovcem. Tako se jednog sunčanog popodneva Arachidus našao na Trgu ray bana Jožefa (pod dragim Bogom) Jebačića. Čekajući dolazak Rastislava i brata mu Tommyja, načeo je treću kutiju Larga (čitaj – štek-cigare), i pripalio. Pogledavši na enormni sat, izrešetiran sa svih strana golubljim drekom, opsuje.
- Jebemu, pa di su do sad? 6 i 20 je, a trebali su biti tu u 6, nervozno je prokomentirao Arachidus.
Na njegovu sreću, u tom trenutku je iz trem ilevna izašao Tommy.
- Joj, sorry, stari, malo su me cimeri zadržali…, počeo je sa poprilično lošim opravdanjem.
- Daj, ne seri! Kladim se da si igrao PES ili se šminkao u wc-u po ure!, odbrusio je Arachidus.
U tom trenutku je stigao i Rastislav.
- Ajd', za njega mi je jasno da kasni (upre prstom u Tommyja), ali di si ti dosad?, upitao je Arachidus, ne dajući Rastislavu vremena da izmisli ispriku. Rastislav se brže-bolje snašao i odgovorio:
- Zar je bitno? Sad sam tu… dakle, koji je plan?
Tommy pripali cigaru, pogleda na zasrani sat, i reče:
- Imamo dosta vremena. 'Ajmo u Tkalčićevu, do Baze na krušovice. Koncert ne počinje do 10.
- Kakav koncert?, upitao je Arachidus sumnjičavo.
- Ma, kaže Hercegovac da je neki domaći „ful kul“ rocker večeras u Hard rocku, tako da bi mogli tamo svratiti i sliniti po starijim kokama.
Rastislav je sumnjičavo pogledao Tommyja.
- Šta je?, upitao je Tommy.
- Ne znam baš…znaš kakav je Hercegovac sa stvarima koje su „odlične“., skeptično je dodao Rastislav.
- Da…a tek oni njegovi „dobri filmovi“…kad ono, ispadnu smeće kakvog nema. Radije bih gledao trulu lešinu kako se raspada, nego opet s njime „Jesen u New Yorku“, a taj ne bih preporučio niti gluhonijemima. A kad pomislim, navukao me na foru da idemo gledati „6. dan“. I, kakav je to 6. dan bio. Da vjerujem u Boga, pitao bih ga zašto me je tako kaznio, ubacio je Arachidus.
- Ja ga mogu pitati za tebe, reče Rastislav.
- Jebiga, ionako nemamo šta izgubiti. Osim, naravno, ako vas dvojica imate neki plan., presjekao je Tommy ovu dvojicu i njihove semitske spikice. Ova dvojica su samo negativno odbrusili sebi u bradu i nadali se da nisu pogriješili što su uzeli samo u obzir Hercegovanjčev prijedlog.
Stigavši pred Bazu, sjednu vanka i naruče crne krušovice od pola litre, i to 6 komada. Konobar ih je čudno pogledao i na kraju se oglasio.
- To je sve za vas?
- Ne, tri su za nas, jedna je za Frenkija koji sjedi ovom frajeru s desne (pokaže na Tommyja), druga je za moj ego, a treća za Rastislavovu Lukreciju, koja je umrla, ali je prisutna duhom., cinično je dodao Arachidus.
- Naravno da su za nas. Nije valjda da ne možeš zapamtiti narudžbu?, pridružio se Rastislav.
- Ne obaziri se, vole to raditi., dodao je Tommy, tješeći konobara, koji je, već poprilično zbunjen, htio zgrabiti susjedni stol i izlupati ih na način kako tuče svoju trogodišnju kćerkicu i krhku ženicu kad se vrati s posla. Primirio se, unatoč eksplozivnom mjerama koje su kolale njegovim živcima, ali se utješio tako što će večeras opet izlupati ženu i guziti onog klinca s kojim običava dijeliti ćeliju kad ga panduri pokupe, te otišao po narudžbu. To je bio zadnji put da su ga naši protagonisti vidjeli. Niti mjesec dana poslije, Rastislav je čuo da se ovaj objesio zato što su ga „neka dvojica zajebavala da je glup, a žena mu nije dala već 2 godine!“ Od tada se više nisu pojavili u Bazi, iako je pivo bilo kraljevskog okusa.
Enivej, iskapili su prvu rundu i prešli na drugu. Tako su cugali i kampirali do dugo u noć, povremeno gledajući prema paradi kokoši koje su se vukle brzinom mačke koja je ispucala svih 9 života, ispuštajući komentare tipa „ne bih ju niti hrđavom žicom preko interneta (hik!)“ ili „uuuu, ova je mnogo, mnogo dobra! Zaradio si klik!“, ili, još bolje, onu poznatu Rastislavovu „SISE!“, kad god bi se u blizini pojavio neki dekolte veći od broja 3.
Nakon 5 runda piva, 2 tekile, 2 viskija (nečime moraš presijeći), 2 litre mokraće u obližnjem wc-u (i nešto malo u susjednom dvorištu) i jedne poveće mrlje u istom tom dvorištu, a koja je bila produkt alkohola, solnih kiselina i odličnog kebapa, a vlasništvo Rastislavove nutrine (ipak je on bio najslabiji organizam tamo), naši vrli junaci su se zaputili k svome željenom cilju. Bilo je oko 11 i pol. Bagra koja je već poprimala Žakove proporcije, a koju su tvorili klinci alternativci koji su, sudeći po datumu proizvodnje, već odavno trebali spavati (pa, pobogu, crtići su odavno prošli!), je vrištala neku glupu emo pjesmu, još lošijeg benda (koji je čak lošiji i od samoga Fantasme). Trojku je već pomalo zaboljela glava. Tada se Arachidus sjetio svojih dvaju kuna u džepu, ali ga je Rastislav ubrzo odgovorio od te ideje („Sjeti se šta je bilo prošli put“). Ovaj put se činilo da nema pomoći njihovoj glavobolji. Nadali su se da će ona proći kad se napokon pojave u Hard rocku, u zagrljaju puno starijih pijanih djeva, koje bi se čak ponudile platiti pivo (ili su tako čuli. Ipak, da cura plati cugu…mmmm…to je urbani mit u metropoli, veći od samoga grada).
- Mislim da smo stigli., napokon je izustio Rastislav, da bi se razočarao. Ušli su u dvorište arheološkog muzeja, koji je nekim čudom, ostao otvoren. Arachidus je već svojom muškošću ciljao jedan mramorni dorski stup iz tko zna kojeg stoljeća i počeo obilježavati teritorij.
- Dobra ideja!, dodao je Tommy, te je i on naciljao nekog „kopljonošu“ ili „bacača diska“ ili tako neku skulpturu (k'o da ga je bila briga, glavno da ima di pišat'). Rastislav se začudio kako mladi budući pravnik već krši zakon (zagrijava se za posao), „uništavajući“ javnu imovinu. „Da bi znao kako biti dobar pravnik, moraš najprije prekršiti zakon koji put“, govorio je uvijek Laf, Rastislavov i Tommyjev staaaari, voljeni ujak, također iz pravničke klase. Valjda se ovaj ugledao na njega. Kad su obavili i taj dio dnevnog zadatka, zaputili su se u Rock, ovaj puta bez greške. Ušli su u dvorište i ugledali Hercegovca, koji se trudio uletiti nekom akrapu iz prošlog stoljeća, koja je bila ogavnija od njega samoga. Sline su joj curile niz vrat (a nisu bile njegove), nos također, dok je izgovarala nekakve nerazgovjetne rečenice. Kosa joj je stršila na sve strane, kao da se igrala sa utičnicom prije par sati. Hercegovac, sav zbunjen, trudio se odgonetnuti njene riječi. Rastislav, Arachidus i Tommy su se suzdržavali od smijeha dok ga se ova trudila odkantati na što blaži način. Shvativši da to neće ići tako, vrisnula je neku psovku, koja je više sličila bojnom pokliču barbara iz 7. stoljeća, lupila Hercegovca koljenom u najbolnije mjesto muškarca i zbrisala petama vjetra. Dok se trio trudio doći do zraka od silnog smijanja, Hercegovac se previjao u agoniji na ledenom cementnom podu pred ulazom u birc.
Naposljetku su došli do Hercegovca i ponudili mu pomoć.
- Vidim, još jedan uspješan ulov, jel'da Hercegovanjce?, započeo je podmuklo Arachidus.
- Pa, dobro, Herc, šta ti bi? Ja sam mislio da si ipak malo bolji u tim uletima otkad si došao ovdje., dodao je Tommy, i dalje se blago smijući.
- E, pusti to…nije ni njemu više lako otkako je postao zagrepčanac, jel'da Herc? Mislim, ode na krstarenje s ćaćom po Jadranu, pa tamo pijan uletava tko zna kome…ovdje ti ne pali spika da imaš brod, znaš?, dodao je, kao šećer na kraju Rastislav.
Hercegovac, došavši k sebi, ustane (i dalje se držeći za bolnu točku).
- Jebite se sva trojica!, zareži svojim piskutavim tonom (zamislite mrcinu sa piskutavim tonom, hehehe)., Ja vas zovem na koncert mjeseca, a vi meni ovako!
- Smiri se!, presječe ga Tommy, Šalimo se. Otkad si ti tako uvrjedljiv? I, tko je uopće ta zvijezda koja svira večeras?
- Ma, sigurno ste čuli za njega…Mladen Burnač., dodao je Hercegovac, ne skrivajući ponos na licu što poznaje tog lika.
- Razočarat ću te, nikad čuo…, reče Rastislav.
- kakvu mjuzu svira?, upitao je Arachidus.
- A, ono…pop-rock., odgovori Hercegovac, i dalje ponosan što je (čak) dobio cd sa potpisom od Mladena osobno!
U tom trenutku su se Rastislav i Arachidus pogledali. Kroz glave im je prošla ista misao „UUUU, al' smo ga najebali večeras…“ Tada se oglasio Tommy:
- Nadam se da je dobar. Inače…, nije završio misao, ali se podrazumijevalo na što se misli.
Koncert je počeo. Po pretpostavci, jedini način kako zaustaviti glavobolju koju je proizvodio kreštavi glas zagrebačkog Dejana Bakića, bio je šankenjarenje. Dok su slušali očajne pjesme, svirane i pjevane na plejbeku (kojeg koriste samo još naši estradnjaci, koji, kao što već znamo, pojma nemaju pjevati uživo), i očajne solaže (isto svirane na plejbeku), liječili su glavobolju s par šuteva tekile. Onda, u jednoj pauzi, koja je došla kao blagoslov s neba (za Arachidusa, k'o naručena, jer ne vjeruje u Boga i nebesa), Arachidus odvuče Rastislava sa strane.
- Imam jako dijaboličan plan kako da se odužimo Hercegovanjcu za ovu predivnu i nadasve bajnu večer, ujedno i provod mog života., reče Arachidus, sa svojim dijabolično podmuklim smjehom.
- Čekaj, šta ti nije više fešta u onom stanu prije par mjeseci najbolji provod?, upitao je Rastislav, ne shvaćajući odjednom promjenu mišljenja.
- Daj, začepi i slušaj!, presjekao je Arachidus i izveo svoj plan…
Nakon pomnog planiranja, Rastislav se dovukao do šanka, na kojem je Tommy kampirao uz neku, vidno stariju, ljepoticu i pripremao se za ulet. Taman prije no što je počeo, Rastislav ga zgrabi za podlakticu i povuče u stranu.
- Koji ti je kurac?! Taman sam se spremao uletiti…, bijesno je vrisnuo Tommy.
- Daj, ušuti i slušaj!, presjekao ga je Rastislav i iznijeo Arachidusov plan.
- Kao Tamburixa, a? hehehehe, sviđa mi se…, rekao je Tommy, podmuklo se smiješeći, ne skrivajući oduševljenje.
- Ok, znači, riješeno je. Sad, jedini posao do kraja koncerta ti je taj da radiš isto što i do sad, što, kao što vidim, neće biti problem. Nakon koncerta se nađemo pred ulazom., Reče Rastislav.
Nakon još 5 gej 0.25 piva, šuta tekile i viskija, koncert je završio. Hercegovac se, prije nego je krenuo van, odlučio pozdraviti s Burnačem i, po 10-i put, uzeti njegov autogram (pod isprikom da je „ovaj za moju curu“), te je krenuo vanka. Ono zadnje pivo je uzelo danak, te se odlučio ispišati vani, ispred golemog hrasta, što je rastao u dvorištu zgrade, kao jedino biljno raslinje u krugu od 500 metara kvadratnih. Kao naručeno. Izvadio je svoj ponos i započeo. U tom trenutku su mu se približile 3 mračne, zamaskirane figure. Usrao se od straha, a još je pišao. Jedna od njih, ona najviša i najmršavija, ga je lupila po zatiljku. Klonuo je. Primili su ga za ruke i naslonili za stablo. Najniži je ugrabio stari, hrđavi lanac i omotao oko stabla i jadnog Hercegovca. Zatim je onaj srednji, malo popunjeniji, uzeo dakt paur tejp (čitaj – izolirka iz američkih filmova), i, da bude siguran da ovaj neće progovoriti niti vrištati upomoć dok ga netko ne pokupi ujutro, napravio dva đira oko njegovih usta, prekrivajući pola face. Kao šećer na kraju, najvišem se pripišalo, pa je olakšao dušu na jadniku. „Još jedna večer je propala, ali, hej, bar smo se zabavili na račun drugih…opet!“, prošlo je svoj trojici kroz glavu.
END
Post je objavljen 14.09.2007. u 15:23 sati.