Marketing
MOJE MALO SUNCE
7. rujna 1998. godine.
Bio je to jedan lijep i sunan ponedjeljak, tonije, prvi dan kole. Toliko razigrane djece, uzbuene to e napokon krenuti u kolu, to e upoznati nove prijatelje i doivjeti neka nova i nepoznata iskustva. Imali smo svi neku malu tremu, kako e to sve izgledati, kako e nas prihvatiti druga djeca i hoe li nam se sve to uope sviati. Upoznali smo svoju uiteljicu i krenuli prema naoj prvoj uionici. Veselo sam skakutala kraj svoje mame i odjednom me jedna djevojica upitala kako se zovem. Bila mi je odmah jako simpatina i mislila sam kako sam ve nala jednu prijateljicu. Zvala se Antonela. Bila je malo nia od mene, imala plavu kosicu i plave slatke okice. Odmah smo poele razgovarati i smijati se. Bila su to ona osnovna pitanja: koliko ima godina, gdje ivi, ima li se sestru ili brata... Bilo nam je smijeno to ivimo tako blizu. Odmah smo zajedno sjele u klupu i stalno se gledale i smjekale. Dani su prolazili, a mi smo se sve bolje slagale. Ile smo zajedno u kolu, sjedile zajedno u klupi, igrale se zajedno poslije kole... Bile smo nerazdvojive.
Prola je prva godina, a nije dolo ni jednom do neke svae. U meuvremenu su nam se i roditelji upoznali i postali prijatelji. Svaki dan sam jedva ekala da odem u kolu jer sam znala da u je vidjeti. Kada se ilo na izlete uope nije bilo pitanja s kim u sjediti, Antonela i ja smo to odmah znale. Prole su 4 godine i rastali smo se od svoje uiteljice. Slijedilo je opet novo razdoblje. Razdoblje u kojem dolazi do prve djeje ljubavi. Nismo se nikada posvaale oko nekog deka, ako je jedna zaljubljena u nekoga, druga ne smije uope pomiljati da joj se isti taj deko svia. Poele smo puno vie razgovarati, razgovarati o ozbiljnijim stvarima. Odavale smo si svakakve tajne, neke stvari samo nas dvije znamo. Ona je osoba koja je prihvatila svaku moju manu, svaku moju lou naviku, osoba koja me jednostavno prihvatila ovakvu kakva jesam.
Nekako, to god smo starile, nae prijateljstvo je postajalo vre. esto smo u godini razdvojene nekoliko tisua kilometara, ali nita ne moe unititi nae prijateljstvo. Nikad nije dolo do nekakve velike svae. Do malih naravno je, ali nakon 5 minuta je sve kao da nita nije ni bilo. Jednostavno se slaemo kao malo ljudi na ovom svijetu. Nekad je dolazilo do faza kada se nismo ba mogle podnositi najbolje, ile smo si malo na ivce, ali kao i svaka druga faza, i ta je ubrzo zavrila.
Prije godinu dana krenule smo u srednju kolu. Dolo je do nekoliko problema: razliit razred i to je jo gore, razliita smjena. Mislile smo da emo se udaljiti, da emo se prestati druiti. Ni jedno od toga se, naravno, nije dogodilo. Vidimo se skoro svaki dan u meusmjeni i ujemo se redovito telefonom. Vikende pokuavamo provesti to vie zajedno.
Danas je na dan prijateljstva. Prije tono 9 godina smo se upoznale i od prvog se dana jako dobro slaemo. Nadam se da emo tako i nastaviti. Jo kad smo bile male, obeale smo si da emo biti vjenane kume i jednog dana ii zajedno u etnje sa svojom djecom.
Ain't no valley low enough
Ain't no river wide enough
To keep me from getting to you babe
A sada za tebe, Antonela:
Ti si neto najbolje i najljepe to mi se ikada u ivotu dogodilo. Ne mogu si jednostavno zamisliti ivot bez tvog smijeha, bez tvojih gluposti i bez tvojih zagrljaja. Za mene si kao sestra koju nikad nisam imala, smatram te stvarno kao dijelom svoje obitelji. Nitko ne razumije one nae glupe fore. Ljudi se udno pogledavaju, a ti i ja crkavamo od smijeha. Volim one nae duge razgovore kada spavamo jedna kod druge, iskrene i duge razgovore. Mislim da nae prijateljstvo ne bi bilo ovako vrsto i trajalo tako dugo da nismo iskrene jedna prema drugoj. Svaku godinu vie shvaam koliko te volim i koliko si dobra osoba. Uvijek si tu za mene i uvijek ima neki dobar savjet, a nadam se da ti ja isto tim nainom i tom mjerom uzvraam. Hvala Ti to postoji i hvala Ti to si moja najbolja prijateljica!
Voli te puno tvoja Sandra!
Post je objavljen 07.09.2007. u 01:30 sati.