Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/ribafish

Marketing

Napuknuće veze

Tko kaže da muškarci ne pamte godišnjice...

Pred godinu dana majka mog djeteta je nakon više nesporazuma, svađa, međusobnih laži i ružnih riječi rekla da više ne mogu živjeti s njom i našim sinom u njezinom stanu.

To je bila samo jedna u nizu prepirki dvoje umornih ljudi od kojih je najmanje koristi imao Rok koji bi se jadan skroz rasplakao svaki put kad bi se mi naurlavali.

Taj sam put ipak pokupio stvari i otišao u svoj stan.

Starci su taman otišli na Korčulu čuvat bolesnu baku i počeo je život raka samca bez moruzgve i onog njenog lijepog klobuka.

Život se pretvorio u gadnu, šugavu melasu.

Pretvorio se u zasranu i zariganu zahodsku školjku nakon tuluma sa 200 ljudi.
Ponekad sam je uspješno prikrivao bajkama na blogu, kojima ste i sami bili svjedoci, ponekad sam neumjereno sipao žuć i gorčinu povrijeđen životnom nepravdom i besmislicama.

Ispričavam se svima što sam nekad bespotrebno vrijeđao, pljuvao i rigao okolo.

Obećavam da više neću.

Nisam se oporavio, niti ću ikad do kraja, jebat ga, nije dijete bicikl, ali što te ne ubije – sjebe te za bar 50%.

Moja uža škvadra je strpljivo slušala kroz koja sam sranja prolazio i zbog toga sam im, kao i zbog toga što su me gurnuli nazad iz alkoholizma - zahvalan do smrti.

Daleko od toga da smatram kako su prijatelji ispred obitelji, ali kad nema obitelji, ostaju ti...

U toj godini smo Miha i ja kao dvoje inteligentnih odraslih ljudi, koji se uopće nisu ponašali kao inteligentni i odrasli ljudi nego kao par retardiranih razmaženih tinejdžera (moj tata ima veći pištolj od tvog tate i sl.), zaključili (više Miha nego ja) kako nemamo više ama baš ništa zajedničko osim obožavanja našeg sina, da je zdravlje i sreća Juniora najbitnija stavka u svemu te se dogovorili da ga ja mogu vidjeti i posjećivati u svakom trenutku.

Tu svađe nisu u potpunosti prestale i još smo se više udaljili jedno od drugog, da bi ljeto prošlo, kako bi rekao Stokuća - ko film braće Lummiere - ima slike, nema tona.

Godina dana odvojenosti od djeteta je jako zajebana i bolna stvar.

I ne bi je nikom preporučio.

Ni neprijatelju.

Life sucks, but goes on.

Rok je najljepše i najbolje dijete na svijetu i imat će najboljeg tatu na istom (kad već nemrem bit najljepši, ne...), spavao ja naslonjen na njega ili negdje pet kilometara zapadno.

Nije li bolje da dijete umjesto nadrkanih faca, durećih izdrkavanja po kompjuteru (moj blog vs. njen forum roda) dvije nesretne osobe koje umjesto da vode ljubav kad klinac zaspi sipanjem uvreda i gutanjem istih talože čir i hemeroide – za roditelje ima dvoje prijatelja, partnera u ''poslu'' od ogromnog značaja koji će dati apsolutno sve od sebe da taj, grubo i glupo ga nazovimo „posao“ ispadne savršeno uspješan?

Ona tvrdi da je, ja naravno da nije, ali mislim da je to najviše što se može napraviti u ovom trenutku.

Kako bi rekao pjesnik - kontam da je Freud u pravu...



Molim vas da ovo ne komentirate jer nije umjesno i nisam to napisao zato da komentirate.

Imate moj mail, pitajte ako vas kaj zanima. Hvala.

javascript: void(0);
Počinje dnevnik toki-voki tate iliti dnevnik tate na daljinu.



Ribafish : Moljci - 0:1

Izmilila stoka krilata preko noći.
Al sam im otkrio važno uporište u Mozart kugli iza regala.
Tamo je valjda još od dana dok je Wolfi bio živ...
Battle rages on!


Apdejt - dida99 bio na Zivom Blatu!!!!


Post je objavljen 28.08.2007. u 08:31 sati.