Marketing
Excedo inferi (3. ep. : Ill.)
Mogući nepoznati pojam:
Sluga/slugan - tako sam prevela 'minion', iako bi se moglo prevesti i posilni ili podređeni. To su najčešće vampiri koji su vrlo mladi i/ili nasamostalni i zato slušaju starijeg (jačeg) vampira i/ili vampira gospodara. Za razliku od posluge u ljudskom svijetu (ili pomoći) oni slušaju zbog straha i nesigurnosti, a ne zbog plaće :) S druge strane možda im Trick daje i plaću. Inače i 'dijete' je dužno slušati sirea, ali se ne smatra slugom.
-obsidian - takozvano 'vulkansko staklo'.Crne boje, čvrsto, neprozirno i sjajno, ali sa prozirnim komadićima u sebi
Excedo inferi
by Philip S.
3. ep. : Novi prijatelji, novi neprijatelji, novi problemi
7. dio
«Svejedno mislim da je to glupa ideja, G-man.» Faith je zabila ruke u džepove mršteći se. Giles je uzdahnuo. Stvarno joj je želio pomoći, ali mu nije nimalo olakšavala.
«Faith, da i ne govorim što mislim o onoj sobi, motel nije privatni dom. Vampiri mogu ući kad hoće bez poziva. Ako te Kakistos traži...»
«Kopčam, ok?» Gilesu nije promaknuo njen izraz kad god bi spomenuo ime starog vampira. Po onome što je rekla ne bi se trebala bojati Kakistosa. Činilo se da ga je gotovo pobjedila. Njeno ponašanje se nije slagalo s tim.
Giles je pokucao na vrata i otvorila mu je Joyce Summers.
«G. Giles.» Pogledala je djevojku do njega. «Ti si vjerojatno Faith.»
«Da, vjerojatno,» Faith je odvratila ne vadeći ruke iz džepova.
Joyce se pomakla ustranu i Giles je primjetio da ih nije verbalno pozvala u kuću. Izgleda da ju je njena kćer već uspjela naučiti osnovama preživljavanja u Sunnydaleu.
Faith je ušla u dnevni boravak gledajući oko sebe.
«Dobra gajba.»
«Faith, pripremila sam gostinjsku sobu za tebe,» Joyce joj se nasmiješila. Pogledavši torbu koju je Faith nosila preko ramena dodala je, «Tamo imaš ormar za odjeću.»
«Mislim da neću toliko ostati. Samo nekoliko dana.»
Joyce je razmjenila pogled sa Gilesom iza Faithinih leđa i Čuvar je digao obrve. Očito neće ići lako i bilo mu je drago što ne ovisi o njemu.
«Idem sad, Faith,» rekao je Giles. «Sastat ćemo se u knjižnici u devet, u redu?»
«Pet kroz pet!»
Giles je pokušao odgonetnuti izraz pa zaključio da je to nešto kao 'može' i otišao ostavljajući Joyce i Faith u prilično napetoj tišini.
«Onda vi ste mama od B.?» Faith ju je pogledala.
«Da, ja...»
«Je li ona sada ovdje?» dodala je gledajući oko sebe. «Nije mi izgledala kao jedna od onih koji žive s starcima.»
«I ne živi,» Joyce je uzdahnula. «Ona... koliko ti rekla o tome što joj se dogodilo?»
Joyce je znala da joj Buffy zasad ne govori o Angelu što je uključivalo promjene zbog njegove krvi. Razmišljajući o tome došlo joj je da se nasmije, zvučalo je tako smiješno nemoguće. Samo što nije bilo.
«Znam da je bila usisana u pakao,» lakoća s kojom je Faith to dobacila je nestala kad je vidjela Joycin izraz. «Oprostite... uvijek tako nešto izvalim. Nemojte to krivo shvatiti.»
«U redu je,» odgovorila je Joyce. «Još se uvijek... navikavam na sve to. Nije lako.»
Nije bila sigurna, ali činilo joj se da je Faith promrmljala «Pričaj mi o tome.»
«Hoćeš li nešto pojesti?»
*
To je bilo blago rečeno čudni doživljaj za Faith.
Odgovaralo joj je kad je Giles rekao da želi da odsjedne kod njegove prijateljice umjesto u motelu. Mrzila je ružni, ljigavi motel, ali bez para nije imala puno izbora.
Onda je saznala da je prijateljica zapravo majka od druge Ubojice, Buffy (kakvo je to uopće glupo ime). Faith nije bila sigurna što da misli o tome što je Buffy tu. Nije puno znala o plavuši, ali ono što je saznala ju je zadivilo. Ne da bi to ikad ikome priznala.
To je bila Ubojica koja je ubila na stotine zvjerčica, uključujući i najstarijeg vampira i spriječila da dođe do kraja svijeta. Dvaput. Drugi put tako što je ubila muškarca kojeg je voljela.
«Želiš li još?» Joycin glas ju je trgnuo od misli. Buffyina mama joj je napravila večeru kakvu nije jela tjednima. Kad bolje razmisli općenito nije puno jela od... one noći.
«Da, molim.» Pokušavala je biti pristojna. Što joj se događa?
Nije očekivala da će Buffyina majka biti takva. Sigurno nije bila kao njena majka koju nije vidjela već šest mjeseci. Ni prije ju nije često vidjela jer je doma dolazila samo da dopuni zalihu cuge ili da se presvuče u drugu droljastu haljinu.
Joyce uopće nije bila takva. Faith se ona činila kao majka iz serija iz pedesetih, onih koje su govorile o sretnom životu u američkom predgrađu. Ljubazna, suosjećajna, uvijek sa smiješkom.
Samo što je smiješak ponekad djelovao malo lažno, pogotovo kad je govorila o Buffy. O kćeri koja više nije živjela s njom. Faith nije puno znala, ali shvatila je da je to bolna tema za Joyce. I tako je to izbjegavala spominjati iz neuobičajene pažljivosti.
Zapravo nije znala zašto. Možda zato jer joj se Joyce sviđala. Iskreno govoreći i to joj se rijetko događalo.
«G. Giles mi je rekao da si iz Bostona,» Joyce je počela razgovor.
«Aha, odrasla sam tamo. Nisam ni išla dalje od njega. Bar ne dok nisam postala Ubojica, nakon toga... pa, sve se promjenilo.»
Joyce je zakimala. «Kad je Buffy postala Ubojica sve se promjenilo i za nju iako to onda nisam primjetila. Kad se sjetim toga ne znam kako nisam vidjela. Stalno je bila tako tužna.»
«Zašto tužna?» Faith je bila zbunjena. «Najbolja stvar u životu mi je što sam postala Ubojica. Prije toga sam...»
Joyce ju je pogledala kad je zastala.
«Što je bilo prije, Faith?»
Faith stvarno nije htjela govoriti o tome. Bilo je najbolje izbjegavati sve što se dogodilo u Bostonu, prije i nakon što je postala Ubojica. Da može obrisati sjećanje učinila bi to u tren oka.
Možda bi onda prestalo toliko boljeti.
Ali iz nekog razloga usta joj nisu slušala mozak. Riječi su potekle iz nje i vidjela je da Joyce sluša, zaista sluša sve što govori.
A to je bilo još nešto što se rijetko događalo Faith.
*
«Pa ja... nisam imala baš super obitelj, gđo S. Moj otac je pustio crtu kad mi je dvanaest i ostavio me s mamom koja...»
Ponovo je zastala, ali kad je vidjela bol u njenim očima Joyce je bez problema mogla dovršiti rečenicu. Bože, ta djevojka je bila ista Buffy. Ili kakva je Buffy mogla biti da je bila u drukčijim uvjetima.
«Je li te krivila što je otišao?»
Faith je iznenađeno digla pogled pa nastavila gledati u pod. «Aha, ona... pa nakon toga mi se nije dalo biti kući. Stalno sam bila vani. Upadala sam u nevolje. Svakakve nevolje.»
Smiješak se pojavio na Faithinom licu.
«Onda su jedne noći baš ispred naše kuće ti ružni tipovi napali bus pun religioznih hodočasnika ili nešto takvo i nekako... Ne znam kako, ali znala sam da se moram boriti protiv njih. Znala sam da se mogu boriti. Nisam znala da su vampiri, ali nekako sam znala kako ih ubiti. I ljudi su mi... zahvalili. Nazvali su me svojim anđelom.»
Faith se tada široko osmjehnula i Joyce je uzvratila. Faith je bila zaista bila lijepa kad bi se stvarno osmjehnula umjesto onog uobičajenog lažnog smiješka.
«Onda me našla Joanna. Mislim, gđa Clearly, ali nikad je nisam tako zvala. To ju je ispočetka živciralo. Rekla mi je da sam odabrana. Da sam Ubojica čija je sudbina spasiti svijet od zla.»
Sad je bilo jasno, mislila je Joyce. Jedna velika razlika između Buffy i Faith. Za Buffy je to što je postala Ubojica bio teret. Nešto što ju je istrglo iz svijeta navijačica i najnovijih modnih časopisa. Nije tako bilo za Faith. Ne, toj djevojci uopće nije smetalo da je istrgnu iz njenog prijašnjeg života.
Faith je gledala dolje držeći stisnute šake. «To su bili odlični mjeseci,» promrmljala je, «dok...»
«G. Giles mi je rekao da je gđa Cleary umrla,» Joyce je nastavila kad je Faith utihnula.
«Bio je... došao je novi vampir u grad,» rekla je tiho nakon kratke stanke. «Dotad nisam srela vampira kojeg nisam mogla srediti u par minuta i mislila sam da mi ni on neće biti problem. Samo još jedna pijavica za vrh mog kolca.»
Suza joj se skliznula niz obraz.
«Ali nije bilo tako. Mislila sam da se mogu boriti s njim...»
Joyce je vidjela da Faith želi reći nekome. Izreći užas koji joj se dogodio. Samo je trebala nekoga tko će joj reći da je u redu. Nekoga tko će slušati bez predrasuda.
Joyce se digla, otišla do Faith i zagrlila ju rukom oko ramena, maknuvši kosu koja joj je pala preko lica.
«Faith, što se dogodilo u Bostonu?»
Tamnokosa djevojka je digla pogled sa tako izgubljenim i beznadnim izrazom da su Joyce zamalo navrle suze. Što ju je toliko povrijedilo?
«Ubio ju je,» prošaptala je Faith. «Pokušala sam ga zaustaviti, ali... ali nisam mogla. Bio je tako jak, samo me... odgurnuo ustranu i...»
Giles je rekao Joyce što mu je Faith rekla da se dogodilo. Kako je vampir Kakistos ubio njenu Čuvaricu, a Faith ga je unakazila i otjerala kad se vratila.
Izgleda to nije bila istina.
«Ubio ju je ispred mene. Što joj je učinio, on je... Bože, on...» Faith je sad plakala i Joyce ju je zagrlila kao da je malo dijete. I to je zapravo i bila. Malo dijete samo u svijetu punom čudovišta.
Bila je i usamljenija od Buffy, shvatila je Joyce.
«Nisam je mogla spasiti,» jecala je Faith. «Pokušala sam, ali nisam bila dovoljno jaka, dovoljno dobra. Samo gubitnica kao što su svi uvijek govorili.»
«Nisi gubitnica, Faith,» rekla je Joyce. «Sumnjam da je Joanna to mislila i ne smiješ ni ti.»
«Ali... nisam je mogla spasiti. Pouzdavala se u moju zaštitu i nisam uspjela. Ja sam Ubojica, trebala bi zaštititi ljude od čudovišta.»
«Ne možeš zaštititi svih,» rekla je Joyce sjetivši da je i ona nedavno naučila tu lekciju.
Uvijek je pokušava zaštititi Buffy od svega lošeg sve dok joj kćer nije postala razmaženo derište. Onda se sve promjenilo. Promjenilo se na gore, ali ne sasvim. G. Giles bio u pravu u nečemu što joj je rekao.
*Pokušajte vidjeti osobu koja jest, divnu djevojku koju ste odgojili!*
Buffy je postajući Ubojica postala bolja, suosjećajna i odgovorna osoba iako to Joyce ispočetka nije vidjela. Ta sudbina joj je omogućila da se razvije u divno ljudsko biće koje je bila i nakon svega.
Osoba koju je Joyce još voljela cijelim srcem bez obzira na njene promjene.
«Ne možeš zaštititi svih,» ponovila je Joyce grleći uplakanu Faith. «Ponekad ne možeš zaštititi ni ljude koje najviše voliš i to je najteže. Možeš samo dati sve od sebe i ne odustati čak ni kad shvatiš da tvoje najbolje nije bilo dovoljno dobro taj put.»
Željela je reći još mnogo toga, željela je reći Faith da će se bol ublažiti s vremenom, ali nije ništa više rekla. Samo ju je grlila pokazujući joj da nije sama u tom mračnom svijetu, da ima ljudi kojima je stalo. Koji vjeruju.
Podignuvši pogled Joyce je ugledala Buffy kako stoji vani ispred kuhinjskih vrata.
Iznenadila se kad je vidjela prvi potpuno iskren osmijeh na licu svoje kćeri otkad se vratila.
8. dio
Činilo se kao rupa u njemu, hladna praznina gdje bi trebalo biti nešto drago i toplo. Bože, nije očekivao da će biti tako teško.
Ali opet kako može biti drukčije? Nakon toliko godina neprekidnog zajedništva i kratka razdvojenost će biti teška, čak i bolna. Pitao se je li Buffy bolno koliko i njemu. Možda i bolnije? Napokon fizičke potrebe koje su ih su vezivale su bile jednostrane. Angel je mogao nabaviti krv za sebe bilo gdje, a Buffy je odgovarala jedino njegova.
Nije važno. Krv je bila najmanje važna iako je bila dio njihove povezanosti i morao je priznati da mu je svinjska krv bila vrlo bljutava nakon trideset godina postojanja isključivo na krvi Ubojice.
Ali to mu nije najviše nedostajalo. Nedostajala mu je toplina koja je zračila iz njene kože i onaj titraj koji je osjećao u svom mrtvom srcu kad je bila u blizini. Titraj koji je sad smatrao svojim bilom, bilo koje mu je vratila.
Angel je odmahnuo glavom. Sad nije vrijeme da razmišlja o svojoj potrebitosti. Imao je posla.
Willy se nije promjenio. - Ništa čudno s obzirom da je na Zemlji prošlo samo nekoliko mjeseci otkad sam bio ovdje - podsjetio se. Nije bio siguran kad je to bilo. Kad ga je Kendra napala? Ne, jednom je bio tu i kao Angelus, vrbovao je sluge za čuvanje buđenja Acathle.
Što je značilo da Willy vjerojatno misli da je on još Angelus. To bi moglo biti korisno.
Bar je bio gotovo prazan kad je ušao; većina mušterija je bila vani u to doba noći radeći što god su demoni radili nakon zalaska sunca.
Jedan ga je prepoznao i dahnuo.
«Zdravo, Willy,» pozdravio je barmena.
Willy se ukočio leđima okrenut Angelu i čaša koju je čistio je pala razbijajući se na podu. Gledao je zrcalo ispred sebe koje mu je pokazivalo samo praznu barsku stolicu.
Polako se okrenuo sa vrlo uplašenim smiješkom na licu.
«A-Angele, stari prijatelju. Drago mi je što te vidim.»
Smrad straha koji se širio iz njega je potvrdio Angelovu pretpostavku. Što se tiče demonske zajednice u Sunnydaleu još je bio Angelus. Willy je prije uvijek bio oprezan uz njega, ali nije ga se bojao. To je počelo tek kad je izgubio dušu.
«Iznenađen si što me vidiš?» Angel je imao Angelusov patentirani zlobni smiješak u sebi zgađen kako je lako.
«Aha, mislim... mislim svi su govorili da si mrtav. Da te Ubojica...»
«Izgleda da su izvještaji o mojoj smrti bili pretjerani, Willy. Kao što vidiš sasvim sam... pa ne živ, ali znaš što želim reći, zar ne?»
«N-Naravno."
«Odlično! Onda, Willy, kladim se da možeš pogoditi zašto sam došao.»
Ljigavi barmen ga je gledao, očito zbunjen i vrlo uplašen.
«Po informacije,» objasnio je Angel kad je postalo jasno da Willy neće progovoriti. «Što? Mislio si da sam došao na piće?»
«Informacije? O, informacije, naravno, imam toga na bacanje. Što te zanima, Angel?»
Vampir se nagnuo preko šanka sa izrazom nekoga tko čavrlja sa starim prijateljem. Znao je da će to još više prepasti Willya. Angelus je bio najopasniji kad se ponašao prijateljski.
«Čuo sam ružne glasine. Da netko drugi želi položiti pravo na naš lijepi grad. Netko moćan.»
Ni glas nije izašao iz Willyjevih otvorenih usta koja su se činila suha kao pustinja, ali Angel je odmah primjetio kako je malo raširio oči. Uhvatio ga je za ovratnik i privukao ga k sebi.
«Gdje je Kakistos?»
*
Ulazna vrata motelske sobe su iskočila iz šarki od siline udarca i desetak vampira su nahrupili unutra ne trebajući poziv. Trick je ušao iza njih sa svježom krvi upravitelja motela na ustima. Gdje je zametnuo onu maramicu?
«Nema nikog, šefe,» rekao je jedan od sluga.
«Naravno da nema nikoga,» odgovorio je Trick zvučeći kao da se dosađuje. «Noć je. Ubojica vjerojatno negdje lovi.»
Plan je bio da je tu čekaju kad se vrati umorna od lova. Onda će joj prirediti dobrodošlicu koju neće zaboraviti. Bio je to jednostavan plan, a Trick je volio jednostavne planove. Tako je bilo manje šansi da nešto pođe po zlu.
«Sumnjam da će se vratiti,» drugi slugan je pokazao prazni ormar i jednako prazne ladice. Pregledavanje kupaonice je polučilo iste rezultate.
«Odselila se?»
«Nije mi zanimljivo, Trick.» Kakistos je ušao u sobu, njegovo golemo tijelo ispunjavajući cijeli dovratak. «Rekao si da je ovdje.»
«Tako nam je rekao naš doušnik,» rekao je Trick pazeći da zvuči samopouzdano. «Zavarala ga je ili...»
Kakistos je duboko udahnuo i mali smiješak mu se razvukao na licu. «Bila je nedavno ovdje. Prepoznao bi taj slatki miris bilo gdje.»
Trick je izvukao mobitel.
«Da, ovdje Trick,» rekao je slugi na drugom kraju veze. «Postavi naše na autobusnoj stanici, zračnoj luci i bilo gdje odakle bi netko tko nema auto mogao otići iz grada. Ubojica možda pokušava pobjeći.»
«Neće mi pobjeći ovaj put,» Kakistos je zarežao. «Nađi je i to brzo! Gubim strpljenje.»
Otišao je bez i jedne daljnje riječi ostavljajući gorak okus u Trickovim ustima. I nije bio u pitanju prilično bljutav upravitelj.
*
Angel je gledao iz sjene kako vampiri odlaze. Willyeve infomacije su bile točne, stari vampir je došao u motel gdje je Faith bila do prije nekoliko sati. Izgleda da Buffyina ideja da se preseli k njenoj majci bila dobra iz više razloga.
Vidio je mrtvog upravitelja; nažalost došao je prekasno da spasi jadnog čovjeka. Tako je ostao sakriven stapajući se sa tamom s vještinom koju je usavršio na mjestu koje je bilo stoput opasnije od grada punog vampira. Promatrao je kako Kakistos i vampiri sluge odlaze kući.
Neprimjetno ih je pratio i vidio da ulaze u skladište. Zgrada je doslovno zaudarala na nemrtve. Koncetrirao se i osjetio bar desetak vampira unutra, iako ni jedan nije bio ni približno snažan kao Kakistos. Zapravo jedini koji nije bio obični novak je bio crni vampir u odijelu. Dijete u usporedbi sa Kakistosom, ali općenito među vampirima prilično moćan.
Angel neće to moći obaviti sam i ne samo zato jer ih je toliko.
Nakon svega što je vidio i što mu je Buffy rekla znao je da će Faith morati biti dio bilo kojeg oblika borbe protiv Kakistosa. Tamnokosa Ubojica je trebala vidjeti kako umire inače će do kraja života bježati od njega bez obzira je li on prašina ili ne.
Još je malo promatrao zgradu da bude siguran da će vampiri ostati tu. Onda se tiho povukao hitro se uputivši prema školskoj knjižnici. Zasad nije bio najbolji trenutak da Faith sazna za njega. Neka Giles prenese novosti.
9. dio
Giles je digao pogled sa svoje najnovije knjige kad su se otvorila vrata knjižnice. Kako gotovo nitko nije dolazio tu osim male grupe ljudi nije se osobito iznenadio kad je ugledao Faith sa Buffy iza sebe.
«G-man?»
Već je mrzio taj nadimak, ali kad je vidio njen izraz odlučio je da nije vrijeme za raspravu o tome.
«Da, Faith?»
«Pa... nešto je... nešto ti moram reći.»
Buffy ga je sinoć nazvala i rekla mu što se dogodilo u kući Summers između Joyce i Faith. Ipak oboje su smatrali da je važno da mu to Faith osobno ispriča i tako ju je samo pogledao sa znatiželjnim izrazom.
«Kad sam rekla... o onome što se dogodilo u Bostonu... nisam baš rekla sasvim istinu.»
Suzio je oči namještajući blago sumnjičav izraz.
«U kojem smislu?»
Još trljajući ruke zajedno prišla je stolu i spustila se na stolicu. Giles ju je slijedio i sjeo s druge strane stola.
«Joanna... mislim gđa Cleary... bila je još živa te noći. Mislim, kad sam došla.»
Kimnuo je potičući je da nastavi.
«Kakistos me čekao. Gđa Cleary... viknula je da bježim, da pobjegnem od njega, ali nisam slušala. Bila sam sigurna... da ga mogu lako srediti. Imao je dvoje sluga koji su držali Joannu, ali nisu me napali.»
Stisla je šake pokušavajući potisnuti sjećanja koja su navirala nepozvana.
«Nije trebao njihovu pomoć,» prošaptala je Faith. «Pokušala sam se boriti s njim, ali... bio je tako jak.»
Giles je strpljivo čekao da se malo sabere, samo je gledajući bez traga ljutnje ili razočaranja.
«Izmlatio me u roku dvije minute.» Faith je ustala hodajući naprijed-natrag ispred stola. «Onda je rekao svojim pomagačima da me drže dok je on... on...»
Zastala je i naslonila se dlanovima na stol kao da je ostala bez snage.
«Ubio ju je,» prošaptala je i jedna suza joj je sklizla niz obraz. «Nije se žurio i...»
«Razumijem, Faith,» rekao je Giles tiho da mu ne mora pričati detalje.
«Nisam sigurna što se onda dogodilo,» Faith je opet sjela naslonivši laktove na stol i glavu na dlanove. «Nekako sam se oslobodila. Našla sam nož i kad se Kakistos okrenuo prema meni zamahnula sam i posjekla ga po licu. Onda sam pobjegla. Kvragu, mislim da sam trčala satima prije nego sam usporila.»
Giles je konačno ustao, otišao do Faith i stavio joj ruku na rame.
«Drago mi je da si mi rekla, Faith.»
«Žao mi je što sam lagala, ali...»
«Razumijem.»
I razumio je. Koliko puta se pitao zašto Ubojica mora biti mlada djevojka. Nijedno dijete ne bi trebalo biti prisiljeno gledati i činiti stvari koje su svakodnevnica Odabrane. Ni jedna šesnaestogodišnja djevojka ne bi trebala biti prisiljena gledati mučenje i ubijanje žene koja joj je bila najbliža majci.
Buffy ih je gledala sa vrata knjižnice. Bilo joj je drago što je Faith našla hrabrost da kaže istinu njenoj mami i sada Gilesu, što se odvažila podijeliti svoju bol s drugima. Ali dio nje je gorio od ljubomore. Bila je ljubomorna na bliskost koju je Faith sinoć podjelila s njenom majkom, nešto što je Buffy bila sigurna da nikad više neće imati. Ljubomora što je Giles je podržavao uplašenu djevojku kad je znala kako je prilično rezerviran prema svemu što se dogodilo između nje i Angela.
Bilo je nerazumno i potisla je to, kao što je potisla sinoć. Faith nije bila kriva za to. Trebala je nekoga da je podrži, očajnički je to trebala. Buffy je već imala nekog takvog. Netko tko će je podržati bez obzira što se dogodilo, bez obzira kako pogriješila. Trenutačno ga je dan spriječavao da bude uz nju, ali znala je da ondje.
To je bilo dovoljno.
«I rekla si mi baš u pravo vrijeme,» nastavio je Giles. «Baš sam čuo nešto o Kakistosu.»
Faith je digla pogled raširenih očiju.
«Je li...?»
«Da, u gradu je. Znamo gdje se skriva preko dana.»
Faith je u trenu bila na nogama ogledavajući se po prostoriji kao da će drevni vampir iskočiti iz sjene i napasti je isti čas.
«Onda moram otići,» brzo je izgovorila Faith, «Moram otići iz Sunnydalea. Traži samo mene. Kad odem neće vas više gnjaviti.»
Buffy je prišla i stavila joj ruke na oba ramena.
«Ne možeš vječno bježati od njega, Faith,» tiho je rekla.
Faith ju je gledala kao da nije razumijela ni jednu riječ koju je izgovorila. Bila je tako napeta da se činilo da se sprema eksplodirati.
«Moram...»
«Napast ćemo ga u skrovištu,» nastavila je Buffy. «Sa iznenađenjem i suncem na našoj strani ćemo ga poraziti i uništiti to čudovište zauvijek.»
Faith ju je ponovo iznenađeno pogledala i odmakla se od nje.
«Zar me niste čuli!» uzviknula je. «Prejak je. Ne mogu ga potući.»
«Možda jedna Ubojica ne može,» rekla joj je Buffy, «ali ovaj put će imati posla s dvije.»
- A i Angel će biti tamo - dodala je u sebi. Nema šanse da će je njen družbenik pustiti da ode u smrtnu opasnost bez njega. Znala je to jer bi ona postupila isto da je na njegovom mjestu. Ako sve prođe kako treba Faith ga neće vidjeti, ali bit će ondje.
Faith ju je kolebljivo gledala, ali onda je kimnula i nešto odlučnosti joj se vratilo u stav.
Buffy se nasmiješila. Faith je bila jaka samo što joj to nitko nije rekao. Jedina osoba koja ju je navela da vjeruje u sebe je užasno umrla i Faith se krivila za to smatrajući da je to dokaz njene nesposobnosti.
«Potući ćemo ga,» Buffy je potvrdila stisnuvši joj rame.
Ponekad su čak i najjači ratnici trebali ohrabrenje.
*
Siva ravnica je konačno završila postupno prepuštajući svoje mjesto polumočvarnom zemljištu. Zemlja je vlažno šljapkala pod njihovim nogama. Buffy je bilo prilično drago što su uspjeli naći način pravljenja cipele od kože nekih manjih demona. Nakon godina hodanja po teškom terenu čak su se i Angelove čvrste gležnjače brzo raspale, a ona je potrošila već nekoliko čizama od demonske kože.
«Ako se dobro sjećam uskoro ćemo doći do rijeke Stiks,» rekao joj je Angel.
«Odlično, još jedna vožnja brodom.»
Buffy je dotad naučila napamet Danteov Pakao ili bar one djelove kojih se Angel sjećao. Rijeka Stiks je tekla na rubu petog kruga gdje su bili zatočeni gnjevni, oni koji su dopustili da im postupcima i životom upravljaju bijes i ljutnja. Negdje na obali bi trebao biti crni toranj sa vatrom na vrhu uz pomoć kojeg bi mogli signalizirati Plegiasu. On je prebacivao duše preko rijeke slično kao Haron preko Aherona.
Dante je napisao još nešto o Stiksu u što su se mogli osobnu uvjeriti kad su ugledali rijeku.
Rijeka je bila tamna, crna poput noći. Poput ulja je lijeno tekla pred njima, obsidijanski valići se ljeskajući vječnim crvenkastim osvjetljenjem polumraka pakla. Zemlja pod njima je bila natopljena crnom tekućinom stvarajući lokvice pod svakim korakom.
Ali Buffy nije zbog crne vode ili blata zadrhtala unatoč sparini. Nije to bilo ni zbog sukljanja plamena negdje daleko niz obalu Stiksa iako je to nije ni umirilo.
Bilo je to zbog ljudi. Vidjela ih je uz sam rub rijeke gdje je blato prelazilo u crnu vodu. Tisuće njih, gole i potpuno prekrivene crnim blatom, jedva sličeći ljudskim bićima.
Borili su se jedan protiv drugog, borili su se bez razloga, bez ikakve koristi. Nije bilo saveznika, nitko nije radio zajedno osim posve slučajno. Nije bilo strategije, ničega osim bezumnog nasilja dok su stvorenja koja su nekad bila ljudska bića napadala jedno dugo sa golim rukama i nogama, noktima i zubima. Lica skrivena pod slojevima crnog blata su bila iskrivljena u bijesu, u očima se sjajila ludost i mahnitost. Nastavljali su se boriti sa slomljenim nogama, naciknutim lubanjama, ustajali čak i kad im se mozak cijedio na tlo.Već su bili mrtvi i rane su im uvijek zarastale iako polako.
Rijeka bi se s vremenom na vrijeme podigla, široki valovi prelazeći lijeno preko obala i povlačeći na desetine, ponekad stotine boraca sa sobom. Kad bi se voda smirila opet bi se uspeli na obalu istovremeno napadajući one koje su bili otplavljeni s njima. Nije bilo stanke ni predaha.
Nastavit će se vječno boriti.
Buffy i Angel su gledali prizor izvan dosega opasnosti. Borbe nikad nisu prelazile nevidljivu granicu nekih trideset metara od rijeke. Bili su zatočeni na obali crne rijeke. Zauvijek.
Ni Ubojica ni vampir nisu rekli ništa, samo su se uhvatili za ruke da pruže sigurnost jedno drugom. Sigurnost da su još uvijek zdrava razuma u toj ludosti, još uvijek spremni podržati jedno drugo. Buffy je vidjela da se Angel boji koliko i ona, da također sumnja u njihovu sposobnost da prođu taj krug i nastave ići kroz ono što ih je čekalo iza. On je to samo bolje skrivao. Ali davno je prošlo vrijeme kad su mogli zavarati jedno drugo.
«Tamo je toranj,» Angel je konačno rekao pokazajući s desna crnu točku u daljini.
«Idemo onda,» Buffy je rekla stegnuvši mu ruku. Nisu trebali ništa drugo reći. Dok su bili zajedno oboje će imati dovoljno snage da idu dalje.
***
Post je objavljen 25.08.2007. u 01:09 sati.