Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/ribafish

Marketing

37 godina, 0 dana, par sati, iliti kako donijeti sudbonosne odluke na dan svog rođendana...


Kad sam imo 17, reko sam da ću se ubit s 25 jer ću bit prestar.
Onda sam pročito Živi pijesak od Krilića, prvi put se kvalitetno zapio i produžio rok na tridesetu.
Nakon tridesete već počneš cijenit što si živ kad skužiš kako ti frendovi i poznanici kapaju od rakova, leukemija, embolija, igli, jurećih automobila i drugih sranja, pa slaviš svakog rođu ko da je osamnaesti.

Kojeg u biti nisi slavio, al je tak, simboličan.

Pa da bi se u biti trebao jako veselit kaj još opće ikak funkcioniram u ovim poznim godinama a uz to i imam najljepšeg Juniora Univerzuma!
Free Image Hosting at www.ImageShack.us


Anatomski bi to zgledalo otprilike ovako nekako


Počnimo od glave:

Kosa rijetka, skalp proziran ko more oko Biševa.

Ostatak lica kosmat ko u druga predsjednika.
Moram svakotjedno čupat pokoju dlačicu ispod očiju, tu i tamo i one s bočne strane ušesa.
Čupanje nosnih je ko u Red Dwarfu...

Obrve (od dvadeset i neke) spojene ko kad dijete crta galeba, sa strana sežu i prijete prema zulufima.
Odozada imam stazicu par centi u vidu nastavka kose koja mi se nonstop plete u lančić.

Lijevo oko razvaljeno od gumene fudbalske lopte Tigar Pirot 1987, (opće nisam poznavao škvadru s kojom sam igrao, bez veze...) zbog koje kroz potrganu staklovinu i dalje vidim magličasto ko kroz sipin dim.
Vid na desno zeleno okce inače savršen.

Lijevo uho polusjebato od ispaljivanja granata u JNA 1990, negdje na kosovsko-makedonskoj granici.
Zna mi se zakrčit i krkljat kad stavim mjuzu u autu iznad 26.
Desno sjajno, osim već spomenutih dlačica koje koljem pincetom.

Nos potrgan od saobraćajke 1978, kad je stari na putu za Križevce zakočio pred izbezumljenom purom, a ja opizdio sa stražnjeg preko prednjeg sjedala facom u šajbu prastare folcike.
Hrskavica ode pa-pa, a ja nikad nakon operacije nisam skonto kako pet sterilnog metara zavoja stane u tako malu rupicu kao što je moja nosnica.

Svaki dan to provjeravam jel zaraslo.
Ne zato jer volim kopat nos, kaj vam je...

Kad smo kod kljuke - ili je pri operaciji zaostala neka koščica (uz često spominjanje majke doktora Cvetnića koji me rezo, a možda uopće nije kriv), ili me ubija alergija (mačja dlaka, prašina, narodnjaci), pa često znam curit.

Prištevi.
Da.
U trisosmoj!
Nevjerojatno.
Do kad!?
Al dobro, to mi je dokaz da sam još u pubertetu!

Usna šupljina u jako dobrom stanju.
Svi zubi na broju osim umnjaka koji nisu nikad našli razlog za izlazak.
Zašto se opće zovu umnjaci?

Gornji red skoro pa savršen, idealan za barenje. Nakon prvog dejta sam znao po par sati držat facu u jogurtu da omekša zbog silnog kešenja.
Donji red ko ručna pila.
Ona velika, s rupom ko slovo D.
Vješto ga skrivam.
Starci mi nedavno prošli kroz paradontozu, a čuo sam da je naslijedno.
Dragi Lastane, jel da brinem?

Pola zuba plombirano u bijelo (snubio sam majku pederu koji mi je maznuo četkicu prvi dan terena na straži iznad Uroševca), ostali zdravi.
Samo jedan spoj ne funkcionira pa za ruperdu veličine mehunastog mufa rabim zubni konac.
Nađe se prilikom čišćenja papice nađe i za cijeli zalogaj.
Zašto se ljudi gledaju u ogledalo kad končaju zube? Bljak...
Pogotovo ima zaostataka nakon janka.
Ribafish ovim putem poziva radne ljude i građanine da ga zovu kad okreću janje jer isti mladić fantastično te apsolutno pozitivno gata iz kostiju.
Nakon kile, odma tri sina vidim!

Na donjoj usni s unutarnje strane ožiljak od zuba nastao sljubljivanjem vaterpolo lopte udarene šraubom nekog konja tijekom jedne tekme u djetinjstvu.
Nisam mu vratio.

Udovi

Lijeva ruka dvaput lomljena u zglobu.
Jednom na košarci (zakucavanje s odrazom od odbačenog frižidera, promatračima, navdno, vrlo smiješan prizor), drugi put kad sam se poskliznuo na mostu tehnicirajuć vaterpolo loptom i pao na dupe te dočeko na zglob.
Ne guzni.

Desna ruka sjebata malo u laktu od plivanja, više u ramenu od vaterpola.

Svi prsti osim jednog (pitaj boga koji više) slomljeni ili iščašeni zbog deset godina odbojke.
Kad se ujutro protežem, zbog krckanja susjed uvijek izbezumljen trči do svoje makete ajfelovog tornja od šibica...

Na obje ruke imam rupe u venama od dvogodišnjeg davanja plazme i onih drugih zrnaca nekofeinskih za koje se dobivalo 130 kuna.
Ovom prilikom javno priznajem da sam pri vađenju bio zaljubljen u sestru prezimena Mramor.

Desna noga ima ožiljak na tabanu od gašenja požara na Korčuli u Boroletama i napuknuti bedreni mišić na prvoj službenoj utakmici Hrvatske Mense na nogometnom turniru Kutije Šibica.
Parket mi nikad oprostiti neće.
Takav antitalent se rijetko sreće.
Kako sam opizdio na pod, a sam ko duh.
Čak mi se i onaj čiča sa sprejom smijo...

Lijeva noga ima šest šavova na koljenu od pada s meje (suhozid) pri branju mindula (bedemi) iako sam skoro i sam počeo vjerovat u laž da sam pogođen harpunom iz podvodne puške, te desetak puta uganut i dva puta slomljen skočni zglob.
Ima li neki klub za odbojku na pijesku pa da me primu?
To mi je zakon sport, sam kaj je teren ko Rusija...
Strgano što od košarke, što od odbojke, što od upucavanja prekrasnoj brucošici na Sljemenu na prvoj godini faksa.

Palac još zateže jer mi je mama prije tjedan dana na Korčuli rekla da obučem natikače jer se na terasi skliže.
Dvaput.
Naravno da sam opizdio...


Nastavlja se...



PS. Najljeniji Portugalac iz prošlog posta je Rui (Džabale)Baroš. Loši ste...
Na mini maratonu (dionica od 1750 metara + dvije podle stijene na putu) sam bio drugi u kategoriji veterana, zajebo me Zoki za koju stotinku. Stotinku na entu...
Inače deveti od 56 natjecatelja, većinom djece i turista željnih dokazivanja... Ribo, Borute!!!

Post je objavljen 13.08.2007. u 08:24 sati.