Problemi s godišnjim odmorom mogu se podijeliti na nekoliko dijelova.
Zanemarit ćemo one o kratkoći istog i nemogućnosti uzimanja više od dva tjedna u komadu (kad se sjetim da sam 4 godine radio u školi, šmrc, buaaa) i zaustavit se tek na onima koji se tiču remećenja svakodnevnog ciklusa.
Kako ne spadam u onu populaciju koja po difoltu krvari jednom mjesečno, a kako isto tako znate da na Barba Ribinom blogu uglavnom čitate o govnima i seksu - danas eto pričamo o kakici...
Komentar:
Nepoznata; E, seljačino, zašto mi moramo čitat o tvojoj stolici?
Ribafish; E, šatro moralna - ne morate. Zaustavi se ovdje. Hvala.
Upozoreni ste.
Dakle, odlaskom na odmor i putovanjem od preko nekoliko sati do najljepšeg mora na svijetu, poremeti se i moj ciklus istovarivanja tijelu nepotrebnih sastojaka koji su sažvakani prenoćili u crijevima.
Dugotrajnim te temeljitim pridržavanjem doručkastog mljackanja prokletog mueslija pojačanog mekinjama, lanom, sezamom i općenito svime čime se hrane konji i stoka pokvarenog zuba, dogurao sam do fantastičnog rezultata – kakanja cca sat i pol nakon buđenja ili čak i prije u slučaju kavice s dva smeđa šećera.
Pitanje: što je nastalo prije – kokoš ili jaje? Ili, u ovom slučaju – jel serem od kave, mlijeka ili šećera?
Osim što se stalnom uporabom tih pretežno konjskih sirovina ponekad uz katastrofalnu glad i prazninu u želucu osjećam baš poput tih plemenitih životinja, još malo pa ću nakon druge-treće pive počet jest šećer iz ruke i repom tjerat zunzare. Njiiiihihihihi...
Čak mi se čini da mi i zubi malo ronaldinjasto rastu ko nekom Zimzelenu...
Zašto ti retardirani bogatuni daju svojim konjima tako glupa imena?
Ste primijetili?
Anyway, ritual kakanja se svodi na obavljanje istog
doma (kad kasnim s fushevima pa se zbudim ranije ujutro i vrijeme provodim cijedeć đus, praveć kavu i čitajuć Larsona na školjci) ili na
poslu.
Doma je doma, tu se nema što za dodat, sve ti je blizu, ne moraš pazit što ti se gaće vuku po podu, možeš šalicu ostavit na dohvat ruke na vešmašini, pričat na mobitel, pjevušit, stenjat kad je u igri Tvrdoje Kobasičasti, kulturno se uzdizat literaturom, pa čak i uz malo napora gledat telku.
Poso je već nešto sasvim drugo.
Kao prvo, nadam se da moj otac neće čitati ovaj post jer bi s pravom mogao likovati do kraja života pošto i nisam bio neko uredno dijete koje izvršava obaveze – so, OBRISO BI WC DASKU S FACOM ONOG RETARDA KOJI PIŠA PO NJOJ!
Ili ne očetka za sobom.
Pa nabijem sve vas seljačine bez kućnog odgoja skupa na ovaj tvrdi hrvatski izdanak.
Višekratno.
Zbog takvih se debila na javnom mjestu, koje je dovoljno higijenski dotjerano da se usudiš na nj stavit svoju dlakavu kraljicu guzu, netom prije istovara radi sljedeće:
Pusti se voda.
Pusti se još jednom.
S 8 papira se pomno obriše daska.
Papir se s gnušanjem baci u školjku, oprezno i precizno na samu sredinu.
Centriranje odbačenog papira se vrši da prilikom nužde ne bi koja kap uzgonski izletila i poprskala rčma u slučaju tvrđih manjih brabonjaka (hvala Bikiju za savjet).
Radi se daščana košuljica od tri po tri papira sa sve četiri strane i još jednim rezervnim kod kraja guze.
U slučaju kenje visokog rizika, to jest sraćke u fazi E+ (10 po Richteru), može se izbjeći prednjak – sloj papira koji se meće na sam početak daske i sprječava slučajno lupanje pimpekom po istoj (iako sam sklon vjerovati jednom prijatelju koji je tvrdio na nakon desetak feferona umočenih u Wasabe priloženih uz kraljevski pakleni Chilli – lupanje penisom o dasku ipak malo ublažuje bol pri tom izbacivanju utrobe na manju rupu).
Kaka se.
Čita se ili sms-a.
Obriše se.
Granični slučajevi (muškarci, stres, alkohol, sendviči 30 +) nakon dizanja skupe guzu da im se hemersoni vrate na mjesto, te šljivice naše male, koje nas svugdje prate, mamuvamjeb...
Pokupi se ostatak podguzne celuloze s daske (zbog koje jedna bukva ostane bez grančice) i hiti u školjku, povuče voda, očetka, čeka da se smiri, provjeri da se nije smećko zloćko zavuko tam ispod, nanovo očetka, opere ruke i mirna Bosna.
Odmah se lakše dela...
Dolazimo polako i do biti današnjeg posta.
Zahvaljujući blogu upoznao sam par stvarno sjajnih ljudi, pa sam tako na proputovanju do Korčule i uletio nepozvan kod dide66 i njegove familije.
Suprotno očekivanjima (kužiš, ono, more, Split, Bače), ubio sam se od čevapa u kombinaciji s fantastičnom triljskom šalšom od prirodnih Poma (DMJ, pati), ruzmarina i čega sve ne, izgubio 4:3 na četverce iako mi je protivnik igro s astigmatizmom i preko nekoliko piva u sebi, poharao O'Haru i obećao gazdi da ću dovest bar 1000 ljudi iz Zagreba na koncert Živog Blata 25.08., pogledao treću tekmu u životu na Poljudu (Varteks 2:0; Gi Gotu 3:0; Budućnost 1:0), ljudi mi se smijali zbog džempera (Dida: Uzmi vestu, biće hladno), popio brdo pive i bevandi, prošao skuterom pola Splita i još se noćno kupao oko pola tri kod POŠK-a bez da sam opizdio tintarom u mrkintu...
Ukratko, Dida, fala za sve! kad mi ozdravi rame, pucamo četverce na Jarunu!
Ujutro me Dida iskipao skuterom na rivu gdje se dogodilo to.
Naime, na godišnjem sam i ne jedem mueslije nego sendvičine, mesne doručke i općenito – sve što je fino a ne valja.
Što se osim na mojim obraščićima ispoljava i na mojoj guzi koja je zatvorila okno ko što bi se stisla blenda na starom Nikonu.
No go.
Dakle, od subote, kad sam krenuo na morje, pa do četvrtka iskako sam tek omanju blijedu količinu tvrdog glinamola koju svaki omanji brgljez izbaci nakon doručka.
Onda sam u četvrtak odsro prošlu subotu (cca 20 deka – bijeda... Ni za šaku...), i tada je na splitskoj Rivi kucnuo čas za naplatu.
Crevca su prozborila nešto kao «Grglj», prolomio se nekakav šuplji jecaj (kao kad prvi put bariš komada pa završi strana ploče a tebi ruka taman na grudnjaku i nema Boga da se digneš pa nenadani izdajnički želučani kruljaj ubije atmosferu...), sav sam se presavinuo i lagano problijedio.
Popocatepetl!!
Uglavnom, nova Riva je zanimljiva, konobari su i dalje nadrkani, kava je fina, a ja sam totalno zanemarujuć te činjenice praćen čeonim graškama znoja veličine nosa Mirjane Hrge uletio u prvi zahod koji je garantirao da neću dobit sifilis ni preko papirne košuljice.
Košuljica brzinska, gaće dole i brambadadadadadam prolj puć flopppp oink nhhh...
U prvom sam begovskom naletu izbacio nedjelju, ponedjeljak i pol srijede (do one odvratne nektarine).
Umjesto da po planu uslijedi onaj drugi, kraći i manje obilan izlet, nakon pauzice (dva sms-a), tada se desilo sranje...
Nestade struje.
Apsolutni mrak.
Čak je i ventilacija zamrla.
A tako potrebna...
Serem naslijepo.
I nije neki gušt.
Pogotovo kad ti neko pokuša uć.
Mrzim zahode bez ključa di se štitiš koljenom...
Najčešće bezuspješno.
Srećom, ovaj je imao ključ, ali ne i rezervni izvor energije pa sam se nakon par minuta iščekivanja i lagane prpe poslužio odokativnom metodom.
Svjetlost mobitela nije bila od neke pomoći, ali mi se vlastiti Pišo Trovač tako omilio u tom mraku pod slabašnim plavkastim svjetlom Nokije.
Ko one ušatice onomad u Modroj Špilji.
Da ne skrećem, ovlaš se obrisah, višekratno oznojih i prokleh i birc F-1 i osoblje i sve živo.
Al što te ne ubije...
Još dva – tri dana i vratio sam se u kalup.
Valjda.
Vela Luka.
Stari speko brancina samoubojicu veličine omanje tranzicijske države, stara spremila kupus na lešo...
Butković, Bakalović i Barbieri (be be be!) se mogu ić igrat u pješčanik i pokrit kanticom po glavi.
Takvih delicija nema u restoranima...
Slijedi večernje satiranje u Plafa, jedinom bircu u Hrvatskoj di je pola litre Erdingera i dalje 16 kuna.
Manje od makijata na trgu u Hvaru, serem ti na hrvatsku pohlepu, bahatost i glupost.
Nedjelja Proizd, ponedjeljak pravac Kukljica.
Brzo ide ovo...
PS. Moja stopostotna podrška Radi Maleviću i odbojkašima. Ratne profitere i hadezeove ulizice u logore i na krampove da ceste grade! I dajte sport sportašima a ne mafijašima!
Post je objavljen 05.08.2007. u 19:34 sati.