Svaka pjesma me rasplae, svaki pogled onoga koga sam nekada voljela uini me nemirnom, svaki jebeni dan je isti, sve se ponavlja...
Malo sam sretna, malo tuna, pa mi je dosadno, pa se zabavljam...
Kako sam trenutno...? Pa... Malo nostalgino, zamiljeno, tuno, sretno, veselo. Nikako. Svakako.
Ne znam jel mi u glavi nije dobro il kaj...??
Jako sam zbunjena, nekako mi svi fale... Jako mi fale ljudi koje volim, svi su negdje... Nema ih tu.
Al bit e, jo malo... Najbitnije je da e biti tu...
Svi e bit, al netko nee. Netko nikada vie nee bit tu. Znam to. Netko tko mi je bio drag, tko mi je jo uvijek drag... A laem da nije. Netko tko od nikoga nije voljen i netko tko je svima neto skrivio. Netko tko je prema meni bio dobar i predobar i onda se promijenio. Ma ustvari, nije se promijenio, bio je uvijek takav. Samo se pretvarao, ali meni je tad bilo lijepo. Njega vie nikada neu dotaknuti. Nema veze. ivot ide dalje. (Opet laem - ima veze...)
I opet netko drugi tko nikada nee biti tu. A za to sam si prvenstveno sama kriva, i ao mi je.
Htjela bih upoznati nekoga tko me nee razoarati, nekoga tko e bit ono to je. Nekoga tko je toliko dobar da me ne povrijedi...
