Marketing
Na rubu kraja
Osjeate li ikad bijes, ali ne bilo kakav. To nije onaj bijes kad ste ljuti na sve oko sebe, kad vam drugi ide na ivce i kad sve mrzite. Priam o osjeaju koji vas tjera da se sami sebi gadite. Ne prezirete druge, ve svoje ponaanje.
A trudite se sa svima biti u dobrima odnosima, no jednostavno odjednom vas va um prestane sluati.
Tako se ja sad osjeam. A vi?
Jeste li sad, u ovom trenutku, ne gledajui dogaaje koji su se dogodili danas, jeste li sad sretni?
elim da jeste. Da se ne osjeate prokleto usamljeno i potiteno.
Da se ne osjeate kao ja.
Jeste li se u svom ivotu ikad zapitali kako izgleda kraj?
Ili jo bolje: kako ete izgledati vi kada doe va kraj?
Hoete li biti sretni svojim ivotom i onim to ste od njega napravili, ili ete nestati a da drugi nee ni primijetiti jer im za ivota niste nita znaili?
Bojim se kako e mene moji pamtiti. Umrem li prije njih kakvu e me pamtiti? Hoe li me se uope sjetiti i hou li im nedostajati?
elim se promijeniti. Biti bolja.
Pokazati svima da mogu napraviti to hou. I pokazati im da mogu uspjeti. I hou.
Uspjet u zbog svih onih koji nemaju
povjerenja u mene,
uspjet u u inat onima koji
ele moj potop,
uspjet u da pokaem svoju ustrajnost
onima koji su me napustili,
a najvanije od svega
-uspjet u da se sebi dokaem .
Ovih dana osjeala sam se kao da se naputaju svi do kojih mi je stalo i koje elim kraj sebe. Izgubila sam jedinu osobu koja je uvijek bila spremna pomoi ne pitajui razlog mojeg stanja. Ne znam kako u dalje bez tih utjeha. Voljela bih da mi bar na blogu bude jo uvijek podrka. Traim nemogue.
Ovih dana dotaknula ne Tama svojim paklenim rukama, tijelo mi obuzela ljubomora, neposlunost i depresija. Umom mi carovao bijes i ljutnja.
Mijenjala sam se na gore.
Nisam vidjela put za povratak. Odlutao daleko od mene spas i nada za bolje dane..
Bojala sam se propasti. I spoznaje da u izgubiti sebe. Ljutila sam se to drugi na shvaaju moje osjeaje.
Oajniki mi je trebala ruka pomoi i rije podrke.
Mislei da je kraj prueno mi je suosjeanje.
Pogodite od koga sam ga dobila.
Od samo sebe.
Bolesno ha?
Pa i nije.
U jednom trenu samo sam rekla: usuditi se, to je cijena napretka.
Zar bih trebala prestati s pisanjem jer mi blog ita mama? Ili zbog toga to mi sestra neprestano zabada oi u nedovrene tekstove i pjesme koje ne elim drugima pokazati?
Pa nije to kraj svijeta. Toliko toga goreg se moe svakome od nas dogoditi, i zato se ne usuditi? Izdrat u ja to.
Ugl. htjela sam samo svima poruiti da svijetlo uvijek postoji.
Mi ga pokuavamo ugasiti i ne elimo ga vidjeti jer se bojimo spasa. U naim trenucima Tame, ne elimo opaziti Sunce, gledamo samo sivu sliku dananjice bez putova koji vode u mogunost.
O nama samima ovisi kako emo zavriti i koliko emo sami sebi dopustiti da potonemo.
Nemojte tratiti ivot na gluposti. U 24 sata koliko dan traje, bar 2 sata radite ono to VI HOETE.
Ne zato to se to mora, ne zato to to radite svaki dan, ne zato to to drugi kau. Radite to jer VI to volite i jer vi to elite.
Rekao mi je jedan prijatelj: NIKAD NEMOJTE ODUSTATI OD SEBE.
Obeala sam sebi da neu. Priznajem da nije lako, i nije uvijek tako jednostavno kao to se ini. No ja jo nisam odustala. A vi?
Post je objavljen 15.07.2007. u 10:11 sati.