Marketing
I've never felt this way before. . .
Nedjelja naveer... Sjedim u svojoj sobi, daleko od svih, i razmiljam. Sama sa sobom. Teko mi je. Opet... Da, opet se osjeam bezveze.
Sjeanja naviru i ine me uznemirenom i preplaenom, nostalginom... Osjeam se kao da sam izgubila ono to nikada nisam ni imala. Kao da me pregazio vlak koji nikada nije vozio putnike, koji je uvijek bio prazan... Bez igdje ikoga.
Sjetim se svoje Sandre... I svega to e mi faliti u narednih mjesec i par dana... Naih fora koje nitko, osim nas ne shvaa... Sjetim se svakog prolog dana provedenog u njezinom drutvu. Svake suze i svakog osmjeha. Falit e mi...
Vrtim film u glavi pa zastanem na jednom mjestu... Nije bilo tako davno, zato se svega dobro sjeam... U detalje. Pomislim na lijepe trenutke provedene s odreenom osobom, i na lijepe rijei, osmjehe, dodire... Uhvati me tuga. Zamislim se i ponem plakati. ... Ponestane mi inspiracije i poinjem pisati besmislene stvari.
elim neto, a ne znam to. Treba mi neto, a ne znam to.
Jo uvijek plaem, to u zadnje vrijeme esto radim. Postaje neka rutina. Zato ne mogu biti sretna... To nije pitanje. Pitanje ima odgovor, a ovo to ja piem ga nikada nee imati. Mislim.
Jo uvijek razmiljam o toj osobi. Samo o njoj. Ma ne... Ne samo o njoj, postoji jo netko. To je i najtee. To me najvie mui. Ne da mi mira. Trebala bih krenuti dalje, ali ja to ne mogu. Moram krenuti dalje, moram poeti ivjeti sadanjost, misliti na budunost. I zaboraviti prolost.
Ipak, trudim se.
Ne mogu vie pisati. Ne znam.
Post je objavljen 08.07.2007. u 22:49 sati.