Zapravo ona ne nestane dok je osoba, prema kojoj je nada usmjerena ,ziva. Nasa nada da ce osoba prezivjeti gusi se u tome da covjek ne prezivi. I mozda nam gusenje te nade nanosi toliku bol. Toliku bol, koja nam je nova, drugacija od obicnih boli i zato rane koje su nastale zbog smrti bliske osobe i dozivljavamo tako bolnima.
Negdje duboko u srcu ta bol ostane zarezana. I nikada ne zacjeli do kraja. Do kraja nase duse.
Jednu preljepu posvetu napisao je moj predragi prijatelj.

Bol
Prolost je neizbrisiva,
neki trenutci ostaju
zauvjek urezani.
Ispod zvijezda,
teku sjajne suze.
Moda zbog snova,
zbog uspomena,
zbog osjeaja,
zbog ivota.
I teku,
dok ne nestane i zadnja zvijezda,
dok ne nestane nase nebo,
i kad nestane nada jednostavno znamo da je ...
...kraj.
EDIT
Idem sutra na more. Samo da javim da me vjerojatno nece bit do jeseni.Idem uzivat na Pag. ( mozda napisem koji post u internet cafe-u)


Papa :*


Post je objavljen 06.07.2007. u 23:25 sati.