Podne
Piva
Autocesta
Piva
Pišanje
Piva
Sljepljena Domaćica
Autocesta
Granica
Piva
Sendviči
Gužva
Piva
Inđija
Kolona
Pišanje u kukuruz i trka za autom koji je otišao naprijed
Vesela gomila
Ulaz
Masa
Nevjerica
Piva za kupit iz gepeka za sto dinara sumnjivog porijekla
Pljeskavica još sumnjivijeg porijekla
Piva
Probijanje naprijed
Probijanje naprijed
Probijanje naprijed
Nemreš dalje...
Iako sam preskočio pokoju pivu i pišanje, to je manje više bilo to.
Stajali smo stotinjak metara od stejdža, pričali stiješnjeni s domaćom ekipom o tome kako oni navijaju za Zadar protiv Cibone i kako je ovo uvjerljivo najveći koncert ikad na Balkanu, a onda je počela svirka.
Navodno najveći rnr bend na svijetu uz Stonese prvi put na ovim prostorima.
Red Hot Chili Peppers.
Koje sam obožavao za vrijeme Blood Sugar Sex Magica pa nakon njega preslušo i sve odprije uključujući i gledanje onog besmislenog teen filmića u kojem Pepersi glume plažni bend.
Nisu mi bili nikad broj jedan, ali su se slušali, pogotovo kad je izašao Californication, nakon čega slijedi komercijalizacija i veliki pad u mojim očima.
Svejedno, kad sam čuo kako blizu (šatro blizu, još me kosti bole od tandrkanja) dolaze, karta je kupljena, ekipa skupljena i eto Ribe na nekoj livadi i šljunčari par kilometara od nigdje usred ničeg s još škvadre kolko živi u cca Osijeku.
Kako smo kasnili, nažalost nisam vidio nit grada nit ljudi, iako nikad neću zaboravit Acu s kojim sam trulio u JNA davne 1990.
Prva pjesma skakanje.
Druga pjesma skakanje i slikanje.
Treća pjesma – vidim stejdž čestoćom ko Grubnić picu, pa se odlučujem povuć jer me gnječu.
Probijam se nazad dobrih 20 minuta i nigdje kraja ljudima.
Kakva gužva, koliko raje, zakonodavstvo!!!
Konačno pišanje.
Mirno gledanje sljedećih pol sata i debelo razočaranje odabirom sentiša i nebitnih stvari a zanemarivanje starih albuma (osim Higher ground) te forsiranjem zadnjeg koji mi nikako nije lego (deeejo, lalalala, seljoooo - halo!?).
Tako mi nisu svirali ni Soul to squeeze, ni Sicamicanico, ni Aeroplane, ni Knock me down… Uglavnom – sve koje obožavam.
Sve do bisa kad je pala Givrrraway i kad sam se raščagal, a to je bio i kraj.
Nisam razočaran, htio sam ih vidjet uživo, čuo sam da su dosta hladni (što i jesu), čuo sam i da sviraju preko kurca (što i sviraju, jebala vas solo ABBA) i da nemaju pojma di su – a ni to nije daleko od istine.
Profesionalno, bez duše, bez interesa.
Pitaj boga jel znaju u kojoj su državi i na kojem kontinentu bili.
To malo vrijeđa.
Velik koncert ali praznina u duši.
Deset minuta nakon kraja rastvara se nebo i tjera 60.000 ljudi na trk i ostalih 40.000 u aute i nevjerojatno retardiranu organizaciju usmjeravanja vozila koja je dovela do ogromne gungule i besmislene gužve zbog koje su ljudi do Zagreba putovali cca 7-8 sati.
A 12.7. Prodigy na Exitu…
Prestar sam ja za ovo.
Post je objavljen 27.06.2007. u 16:04 sati.