U najcrnjem kutu najdalje sobe
sjediš i čekaš da dođe po tebe.
Da dođe po tebe i svojim plaštom te ogrne,
da mozak ti odmah od boli utrne.
I u nastojanju da kreneš prema svjetlu
što danje od tame,misli ti odlutaju
i odjednom shvatiš da nisu same.
primjetiš da netko iz daljine te gleda,
pogledom te probada i mira ti ne da.
I odjednom naletiš na nešto poznato samo tebi,
sjetiš se tog osjećaja i nikom ga dao ne bi.
Bježiš i dalje,al` sve te brže sustiže,
pogledaš iza sebe i vidiš nešto crno što gmiže.
Odjednom ti je na vratu,
već ulazi u tebe,
i na kraju napokon shvatiš
da bježiš od samoga sebe!!!
Post je objavljen 16.05.2007. u 10:44 sati.