Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/dustycorner

Marketing

Mors.

Danas smo bili u muzeju. Ne u onom klasičnom gdje gledate umjetnost koju su stvorili ljudi. Već u onom gdje gledate umjetnost koja je stvorena od ljudi.
Iza naziva- patološki muzej i muzej sudske medicine stoje nešto gadnije stvari nego što biste pretpostavili.
U patološkom su izloženi organi ljudi koji su umrli od različitih tumora. Nas su najviše zanimali mozgovi i promjene na njemu. Kralježnica. Eh, da, i fetusi.
Stravično unakaženi. S različitim deformacijama. Ciklopizam. Fetus, prilično razvijen, ali, na licu samo jedno oko posred čela i usta. Vodena glava. Glave u formalinskoj otopini- prevelike i za roman horora. Napuhnute, gigantske. Kao da ju je netko uzeo divu- djetetu, onome iz bajke koje nam mame čitaju prije spavanja dok smo maleni. Suprotno njima, poremećaj zvan anencefalia. Dijete kojemu se ne razvije mozak. Tijelo kakvo viđate u beba koje se igraju u pješčaniku. Ali s glavom koja veličinom odgovara njihovoj lutki.
Groteskan prizor. Sjedi tamo u toj staklenoj posudi, do pola uronjen u tekućinu koja ga održava u obliku u kojem je trebao zaživjeti, sa sićušnom glavom, zečjom usnom i ogromnim, porculanskim očima. Prekriženih nogu, kao mali buda koji meditira. Sjedi ćelav i vječno zagledan u studente koji ga obilaze, čude se, proučavaju.
U muzeju sudske medicine nova čuda za studente, da nahrane tu zvijer zvanu znatiželja.
Mumificirani starac. Nađen na tavanu. Leži, oslonjen na nešto kako bi mu se tijelo zadržalo u ponešto podignutom položaju, ne potpuno vodoravnom. Znate, onako kako starci vole spavati. Obučen je u neki kućni ogrtač, crveni, škotskog uzorka. Ispod njega neka plava košulja. Podsjeća na radničko odijelo. Poderana na mjestima, i hrđava ziherica. Da ništa ne visi neuredno. Siromašan, u starom, a opet, toliko pažnje posvećene izgledu. Ima cipele na nogama, stare su i prašnjave, dugo nošene. Žnjiranci su mu istrošeni od dugotrajnog vezanja, razvezivanja, provuci, stegni, jedan preko dugog, napravi omčicu, jednu kroz drugu, mašna za uvijek pristojan izgled gospodina naučenog na bečku školu.
Usta su mu otvorena. Unutra smežuran, suh jezik. Oči nema. Nestale. Pojelo ih vrijeme. Uši su mu tako malene. Kad bolje pogledam, on je čitav tako malen, tako krhak. Više podsjeća na dječaka nego na starca. Ah, možda svi tako završimo. U smrti smo djeca. Možda to i nije tako loše.
Odmaknem se od stakla, od mumije. Pokušavam zamisliti kakav je bio, što je radio, i koliko je uopće star. Ali, ne mogu. Tako je sve pogrešno, ne mogu ga uopće zamisliti kao živog čovjeka. Svjesna sam da je bio živ, a da je sad mrtav, ali toliko nije sličan čovjeku. Sve više izgleda kao kulisa nekog filma.
Scena u muzeju: protagonistica stoji pored staklenog lijesa. Snjeguljica je imala takav. U lijesu je plastična lutka, tako dobro napravljena da izgleda kao mrtvac. Ali svi znaju da nije. U njemu nema ljudskosti, on je plastičan, umjetan.
Možda se ljudi toliko boje i osjećaju odvratnost prema mrtvacima jer vide kakvi su kada duša nestane. To truplo više nema život, nestao je njegov prvi bicikl, hrđa na nekom smetlištu, a sada ga se baš nitko više ne sjeća, nakon toliko godina, sada više nitko ne zna kako je jednog dječaka naučio kako boli prva samostalna vožnja i pad u grmlje. I onaj komad ograde pored škole na kojem se prvi put poljubio. Pretvoren je u žlice i lonce. Sjećanje na onaj dan kada je zaprosio sitnu brinetu na klupi u parku. Brineta mu je dala sina. Sina je progutao rat. A brinetu vrijeme. Jednog je dana samo prestala postojati. Polako je godinama blijedila, a jednog dana se samo pretvorila u izmaglicu i rasprsnula se. Pokušao je, tako se trudio, ali više nije mogao sjetiti se kako se smijala. Otišao je na tavan da pronađe mjesto na kojem je čitala. I tamo je legao uz nju.
A onda je i čitav njegov život nestao. Sve to. Nestalo. Pregaženo. Nema više. Truplo je prazno. I zaista nije ništa osim lutke koja leži. Hmh, dala sam mu život. Bez da sam i primijetila.
Ljudi se gledaju u ogledalo i vide čitav svoj život, svaku minutu u odrazu. I zato ih užasava pomisao da će se vidjeti samo njihovo lice. A hoće. Znaju to. Ali se ne žele podsjećati. Lijepo je živjeti u neznanju.
Uistinu, možda je to razlog zašto ljudi osjećaju gađenje prema leševima. Možda i nije. Ne znam. Ne sad.


Post je objavljen 25.04.2007. u 22:50 sati.