Marketing
Tom i Bill o sebi
Bill:
Meni nikad nije bio neki veliki problem ostati sam kui, naprotiv .U vrtiu su bile neke kuice i mjesta gdje su se parovi mazili, gdje se i sa prijateljima moglo otii. Tako neto ni tada nisam volio. Radije bi ostajao kui po cijeli dan. kola me je uasno nervirala. Ali bez svega toga nisi mogao neto posebno uiniti sa svojim ivotom, zato sam i tamo iao. Tako sam sretan to imam svoju mamu. Ona je veoma vana za mene. Ona je Tomu i meni uvijek pruala potporu. ak i kod muzike. Prije je ak vozala cijelu grupu tamo-amo. To je bilo cool, ali i u kui su postojala pravila i granice. Ali to uope nije bilo loe. Pravo gadno je postalo kad su se nai roditelji rastali. Tad smo imali 6 godina. Jednostavno je udan osjeaj znati da tata vie nee ivjeti sa nama. Tada je to bilo uasno. U meuvremenu, nemam problema s time, jer to sad mnogo bolje razumijem. Gore je kad roditelji ostaju zajedno zbog djece. Sa naom mamom je uvijek sve bilo super. Samo jednom je bila pravo ljuta i razoarana u nas. To je bilo na roditeljskom sastanku u naoj koli. Tu su se svi roditelj na Toma i mene alili. Oni su ak htjeli prebaciti svoju djecu u druga odjeljenja. To naravno, mama nije smatrala lijepim. Ali roditelji i djeca u tom selu su bili pravi snobovi. Oni, jednostavno nisu znali izai na kraj sa nama. Jer smo mi uvijek smjeli due ostajati vani nego ostali. To je bilo cool. Ali ja to nikad nisam iskoristio, nisam dolazio kui pijan kao letva i povraao mami pred noge. Kao je uvijek bio na naoj strani: djed i baka. I dan danas su oni nai najvei fanovi. Snimaju na kazete to god da se pusta o nama na TV-u, i kupuju sva Brava. Njima sam uvijek mogao vjerovati. U koli je to bila potpuna suprotnost tamo smo Tom i ja imali samo jednog pravog prijatelja, Andreasa. Sa onim ostalim se nikad nisam htio druiti u slobodno vrijeme. To su bili samo pametnjakovii i snobovi. Takoer su me oni nazivali pederom i luakom. Ali to je meni bilo svejedno danas preko toga samo preem. Ja sam uvijek imao samo jedan hobi-muziku. I danas je to tako. Kad god sam imao slobodnog vremena, izleavao sam se na fotelji i gledao TV. Ili organizirao partyje. Jednom sam pokuao jahati, i to iako sam imao fobiju od konja. Na sreu, nikad mi se nije nita ozbiljno dogodila. Zapravo nikad nisam imao neke ozbiljnije povrede. Samo sam jednom morao u bolnicu na sedam dana. Nita ozbiljno : uboo me je komarac u uho, a ja sam alergian na njih. Bilo je super to to me je Tom svaki dan posjeivao. On je zapravo fin na neki svoj nain. Jedino to kod njega ne volim je njegovo izigravanje Macho-tipa. Okay ,i njegov stil oblaenja. Ali najvanije je da se njemu svia. Mi smo uvijek radili ono to smo htjeli. udno kad pomislim kako se nas ivot odjednom potpuno promijenio. Ali je pravo zabavno. Iako je tu sada mnogo vie stresa, nego to sam to zamislio. Svi misle :kao zvijezda dobiva sve servirano na srebrenom pladnju, ali uope nije tako. Mi teko radimo za uspjeh, ali vrijedi. Ne elim nikad raditi neto drugo osim muzike. Mnogi nas pitaju da li nas je uspjeh promijenio kao osobe. Ja mislim da nije. To bi nam naa obitelj ve odavno dala do znanja. Ja ostajem ja. Ambiciozan i lijen, veseo i malo egoistian. Bez obzira to ostali o meni govore. I najvanije u mom ivotu ostaju: moja mama, moj brat Tom i naa grupa- Tokio Hotel.
Tom:
Za mene je prijateljstvo apsolutno vano. Ono mi daje snagu. U predkolskoj sam imao svog najboljeg prijatelja. Zajedno smo uvijek traili probleme sa uenicima iz etvrtog razreda. Nama je to bilo cool. Iako smo bili manji i mlai nego oni drugi djeaci, uvijek smo ih mi pretukli. Naalost, moj se najbolji prijatelj preselio u neki drugi grad, to je bilo tuno. Od tada se nikada vie nismo viali. Jer je on bio moj najbolji prijatelj. Zato sto su nai roditelji radili, Bill i ja smo uvijek bili sami kui, i ponekad kod bake. Ali kad ona nije poslijepodne vie imala vremena za nas, poslali su nas u Hort (vrti). To sam mjesto mrzio kao kugu. Kao prvo, nismo mogli nai istu valnu duinu sa ostalom djecom; drugo, hrana je bila uasna. Uvijek smo jeli Mrtvu nanu (tako su oni zvali sitno sjeckano mesu sa nekim uasnim umakom); i tree, dolje smo morali raditi zadau. Tek kad smo bili gotovi, smjeli smo se igrati. Ali se tu uvijek puno toga deavalo to se tie djevojica. Kad se s njima igra Volkerball(nesto slino Izmedju dvije vatre), onda su se ponekad zaljubljivale u tebe. Tako je i poinjalo sa prvim ljubavnim pismima. U njima je uvijek pisalo »Hocemo li se naci kod cijevi?Da,ne ili mozda? To je bila jedna velika cijev na igralitu kroz koju se mozes provlaiti, unutra su uvijek sjedili parovi i valili se. Poto su Billa i mene u Hortu toliko mrzili, morali smo otii. To je bilo super. Ali onda je dola predkolska, koja je bila tako usrana. esto sam morao da pravim neku vrstu slagalice kao kaznu. Naravno je nikad nisam uspio dovriti. Kad je tad trebala doi kola, na poetku sam bio pravo sretan. Dobro se sjeam svog kolskog fieka (Schultute ,u Njemakoj je obiaj da se za prvi dan kole, znai
prvaii, dobije jedan ogroman areni fiek koji je bio pun slatkia), koji nije bio samo pun slatkia nego i moj je prvo nalivpero(u Njemakoj se iskljuivo pie nalivperom u koli),u pernicama su olovke i ostali pribor. Tome sam se veoma obradovao, i osjeao sam se tako odraslo .Da sam prije znao da e biti i kola sranje kao predkolska, ne bi tu otiao ni na poetku. Jer sam odmah drugog dana smatrao da je to sve sranje. Tijekom sata nismo smjeli meusobno razgovarati. Naravno, mi im nismo dopustili da nam ita zabrane. Naa je uiteljica bila apsolutno uasna. Odmah je na Billa i mene bacila pik. Naravno, vie nismo htjeli tamo da idemo, ali mama nas je tjerala na to. Ali ja ipak nisam dopustio da mi itko nareuje .Niti mama. Osim ove stvari sa kolom, naa mama nikad nije bila previe stroga prema nama. Ja sam uvijek imao dobar odnos sa njom. Ona je Billu i meni pomagala u svakom problemu. Uvijek smo smjeli sve sami odluiti tako da sad tono znam to elim, a to ne. Ono to zasigurno uvijek hou su: bakini pageti. Ona ih naprosto najbolje pravi sa nekim super sosom. ak sam pokuao da ih napravim kao to to ona radi, ali mi nije ilo od ruke. Mora da tajna lei u njenom specijalnom loncu. Zbog toga smo uvijek odmah poslije kole otili do bake na ruak. Ona je u Magdeburgu ivjela odmah do nae kole. Moj djed je bio moj idol. Kako bi se njemu svidio, ak sam trenirao karate. Kasnije sam mu se ispovjedio da mi se taj sport ne dopada. Prvo sam pomislio da e se razoarati, ali njemu je to bilo sasvim OK.. Nakon etvrtog razreda preselili smo se na selo (Loitsche, malo selo blizu Magdeburga-populacija:850 stanovnika) .U koli su nas ostali djeaci htjeli otjerati, zato to smo to bili mi koji su dobivali najvie ljubavnih pisama. Ali nisu uspjeli u tome, jo dan danas dobivamo ljubavna pisma...
Post je objavljen 23.04.2007. u 14:03 sati.