Predaja
Katoličko je čašćenje Marije izravno povezano, te proizlazi iz katoličke vjere u Krista. Ako On nije Vječni Sin Božji koji je tijelom postao za naše spasenje, onda Marija ne zaslužuje više časti od majke neke slavne osobe. Sveti je Ljudevit Montfortski napisao da Marija nije vrijedna niti jednog atoma važnosti u usporedbi s Isusom. Pa ipak, brojni nam lijepi napisi o Mariji dolaze upravo od njega. No, ako je Isus sve što Biblija i Crkva kažu da jest, tada je Marija dostojna časti koja pripada Majci Božjoj. Katolički nauk nikoga ne obvezuje na čašćenje Marije. Katolici Mariju slave više poradi uloge koja joj je data.
Marijanske dogme utvrđene na ranim Saborima Crkve uvedene su kako bi se sačuvala istina kristoloških dogmi o kojima se raspravljalo. Majka se ne može odijeliti od Sina. Određeni neizbježni zaključci o Mariji slijede iz onoga što je otkriveno o Kristu. Crkva je kroz čitavu svoju povijest pozorno utvrđivala i vjerno propovijedala te istine. Isključivanje Marije iz otajstva Boga i našega spasenja ostavlja nam tek osiromašenu verziju kršćanstva, lišenu ukupnosti Kristova otkupiteljskog poslanja.
Marija i njena protestantska djeca:
kritično objašnjenje
Katolička vjera i druge glavne denominacije razilaze se oko brojnih pitanjâ još od Reformacije. Određenje Euharistije kao simboličnoga čina ili pak Stvarnoga Prisustva, pitanje Vjere i Predaje, te Blažena Marija, samo su neka od pitanja koja dijele Katolike i Protestante. Poradi složene naravi ove teme, nemoguće je na odgovarajući način spomenuti sva pitanjâ koja nas dijele, no nadamo se da ćemo uspjeti omogućiti određeni uvid u stanje stvari koji će ponešto osvijetliti, ali, nadamo se, ne i zaoštriti, pitanje katoličke pobožnosti prema Mariji.
Pobožnost je Mariji vrijedni dragulj u kruni katoličanstva, no, čini se da je ona ujedno i trn u oku većine protestanata. Velika većina protestanata odbija gotovo sve katoličke marijanske doktrine. Nesretno je to naslijeđe "Reformacije", iako su sami reformatori u svojim mislima i pobožnostima bili puno više katolici od većine svojih duhovnih potomaka. Naizgled beskrajna serija raskolâ koja je započela s Lutherom, odvojila je brojne kršćane od njihove Majke Crkve, kao i od njihove Majke Marije, iako je sâm Martin Luther gajio duboku pobožnost prema Majci Božjoj.
Ovdje ćemo kratko razmotriti nekoliko temeljnih zamisli koje većinom odlikuju protestantizam, stvarajući istovremeno prepreku prihvaćanju marijanskih dogmi, kao i drugih istinâ što ih uči Katolička Crkva. Razumije se kako ne možemo mjerodavno govoriti za svaku protestanstsku crkvu ili sektu, niti možemo ulaziti u velike detalje. No, možemo steći određeni uvid u nekoliko zajedničkih vjerovanjâ i načinâ razmišljanja protestanata, koji bespotrebno priječe pristup punini istine Božje objave kao i sredstava kojima se Bog poslužio kako bi nam tu objavu obznanio.
Sveta je Predaja jedno od glavnih područjâ prepirke. Načelo "isključivo Sveto Pismo" (Sola Scriptura), kao jedinoga izvora Božje objave, čini glavno obilježje protestantizma. Pa ipak, Sveto Pismo dopušta Predaju (2 Solunjanima 2,15; 2 Timoteju 2,2), te se nigdje u Svetome Pismu ne spominje da je samo Ono cjelina objave. Ako se načelo "Sola Scriptura" ne može naći u Bibliji, kako ga onda mogu podržavati oni koji vjeruju samo u ono što kaže Biblija?
Biblija se često poziva na propovijedano Evanđelje, usmenu Predaju koja je prethodila (i ujedno prati) onu pismenu. Ako je Biblija jedini izvor objave, tada prvi naraštaji kršćana nisu imali objave, budući da nisu imali Bibliju, odnosno, točnije, Novi Zavjet. No, istina je da su imali Riječ Božju: naučavali su im je Apostoli i njihovi nasljednici.
Postoje doktrine o Mariji koje se izričito ne spominju u Pismima, ali su nam došle po Svetoj Predaji, kao vjerni iskazi vjerovanjâ i praksi Crkve koju je utemeljio Isus Krist. Katolici često govore o Pismima i Predaji kao izvorima objave. No, možda bi bilo točnije govoriti o Pismima u Predaji, budući da je svako vjerodostojno učenje - bilo ono usmeno ili pismeno - koje nam je došlo od Apostolâ po njihovim nasljedovateljima, dijelom Svete Predaje, baštine Gospodina našega Isusa Krista.
Učiteljski autoritet Crkve
Tko određuje da li neko učenje ispravno izražava apostolsku vjeru? Evo još jedne poteškoće za ne-katolike: autoritet Katoličke Crkve. Isus je obećao da će Svoju Crkvu izgraditi na Petru-Stijeni, te mu je dao "ključeve kraljevstva nebeskoga" da može svezivati i odrješivati, obećavši nadalje da je vrata paklena nikada neće nadvladati (Matej 16,18-19). Obećao je također i da će Duh Sveti biti uz Njegovu Crkvu, te Njegove učenike upućivati u svu istinu (Ivan 16,12-13). Stoga Crkva, budući joj je zajamčeno vodstvo Duha Svetoga, može cijeniti vjerodostojnost bilo kojeg učenja za koje se tvrdi kako izražava apostolsku vjeru.
Umnožavanje je broja protestantskih sekti u velikoj mjeri posljedicom pogreške što se oni oslanjaju na osobno tumačenje Pisama (vođeni navodno Duhom Svetim), kao sredstvo razlučivanja istine.
Duh Sveti nije taj koji je stvorio diobu i pomutnju koja je posljedicom proturječnih osobnih tumačenjâ.
Jasan primjer da je Bog Svojoj Crkvi darovao pomoć Duha Svetoga jest taj što je Crkva bila kadra, među mnoštvom napisa što su ih pripisivali Apostolima, kao i ostalih pisanjâ čitanih kod liturgijskih okupljanja, utvrditi koja su od njih nadahnuta od Boga a koja ne. Kanon Novoga Zavjeta nije bio u potpunosti uspostavljen sve do kraja četvrtoga stoljeća (iako je većina kanonskih knjiga dotad već bila prihvaćena). Ako Crkva može razlučiti koja pismâ čine riječ Božju, tada sigurno može utvrditi i koje predaje i naučavanja predstavljaju Božju objavu.
Ekumenski su sabori primjer načina na koji je Crkva razjasnila učenjâ Evanđelja i branila ih od pogrešnoga tumačenja krivovjeraca. Povijest razvoja marijanskih dogmi još je jedan dokaz o načinu na koji Duh Sveti uvodi Crkvu u puninu istine o kršćanskoj vjeri. Isus je rekao da će ostati s nama u sve dane, da će nas Duh voditi, te da vrata paklena neće nadvladati Njegovu Crkvu. Isus, koji je s nama po Svojemu Duhu u Crkvi, jest živa Predaja, koja sa sve većom jasnoćom svakome dobu i svakoj kulturi priopćava Evanđelje spasenja. Zadnji pasus iz Evanđelja Svetoga Ivana (Ivan 21,25) implicitno ukazuje na postojanje Predaje: "A ima još mnogo toga što učini Isus i kad bi se sve redom popisalo, sav svijet, mislim, ne bi obuhvatio knjiga koje bi se napisale."
Post je objavljen 16.04.2007. u 19:19 sati.