Skočio sam s posla na gablec
Nakon purice s mlincima kod tetica (bog vas poživil, vas i one fine, krem-masne mlinčeke) uzeli smo si slaju u dućanu i sjeli na klupicu ispred firme
A sunce upeklo
Pa smo si digli nogavice i pričali o moru i sunčanju i kupanju bez ičega i skakanjima u plićak s posljedicama
I tako par minuta dok nas nije zamantalo sunčeko i počele se sklapat oči
Trebalo se vratit na šljaku
I tad mi je proletilo kroz mozak: Jebote, ajmo markat!
Nekad je to bilo tako lako
Omiljeni su bili hrvatski i talijanski
Što se osjeća i danas
Na faksu bilo kaj, glavno da si vidio nekog ispred dućana i eto ti razloga
S tim da se na predavanje išlo prek kantine
I onda diplomiraš
Uzmu ti iksicu, izbace iz odbojkaške ekipe, zabrane ulaz u menzu…
Sve što si naučio neće ti biti od koristi jer te očekuje ovo
A onda poso…
Popeo sam se u firmu i sjeo za comp
Vani je i dalje sjalo i peklo a komadi su bjesomučno pokazivali skakutave dekoltee
Nisam markirao…
Zakaj ne znamo uživati u onome što imamo kad imamo, nego to skužimo tek kasnije?
Dobro, nekad se ne isplati markat (evidentan primjer kad morate radit intervju sa sredovječnim Amerikankama pred rastavom…),
ali jel vam se ponekad dogodi da izmigoljite?
I je li vas strah da uskoro nećete ni moć?
Srećom pa je četvrtak dan za pivce…
Pivili!
PS: Sutra je pojedinačno prvenstvo Hrvatske u Bowlingu u Ljubljani. Ak ne budem među tri zadnja, častim s gajbom!!!
Post je objavljen 13.04.2007. u 08:05 sati.