rose, treća od sedam

(prethodni nastavak)

Rose je već nakon prve stube, od preostalih sedam, shvatila - silazak niz njih bit će neobično iskustvo.
Zasada, s prve dvije stube, bilo je to prelijepo iskustvo.

Možda su mi se to ravnodušna nebesa smilovala, pa mi lijepe misli poslala ... da bih mogla izdržati muku koja me čeka ... pomislila je Rose i zapitala se:
Što li je čeka na trećoj stubi?

Pretpostavljala je da bi treća stuba mogla posebna biti, jer broj tri je oduvjek bio izuzetan broj.
Tri, temeljni broj. Izraz intelektualnog i duhovnog reda, uvijek trojedinstvo predstavlja.
Prema Kabali, u svakom činu postoji trojedinstvo: djelatni princip, čin subjekta i ishodi toga čina, jedni od drugih neodvojivi. Za Kineze tri je cheng, izraz sveukupnosti, dovršenosti ... Za Hinduse trostruko očitovanje božanstva - Brahma, Višnu, Šiva - stvaranje, postojanost i transformacija.

Trojedna božica, iz prastarih poganskih vremena, iz doba materjarhata: Diana,djevica, Demetra, majka i stvoriteljica, Hekata - uništiteljica, božica smrti i transformacije.
Potom, Sveto trojstvo u kršćanstvu: Otac, sin i Duh sveti ...

Bogatstvo simbolike broja tri u mitologiji i svijetu bajki. Tri sina, tri sestre, tri princeze, tri praseta ...tri pokušaja da se poduhvat ostvari ...

Tri razine ljudskog života: materijalna, racionalna i duhovna ...
Tri faze mistične evolucije: pročišćenje, prosvjetljenje i sjedinjenje...
Tri kao granica između dobra i zla ... tri kao psihoanalitički simbol seksualnosti...

Kad usniješ san, moraš ga tri dana od drugih tajiti, da bi ti se ostvario, kad sol prospeš, tri puta pregršt baci preko lijevog ramena kako bi svađu i sukob izbjegao, tri puta duhove mrtvih dozivaš u spiritističkoj seansi ...

Čudesna trojka ... pomislila je Rose.

A najčudesnije to trojstvo Majčica priroda tumači:
... mužjak, ženka i mladunče ...
... muškarac, žena i dijete ...
Čudesna formula obnavljanja i produžavanja života, što se kroz to trojstvo ostvaruje.

Otac, mati i dijete!

Rose nije bila mati. Nekako je, već od rane mladosti, predosjećala da materinstvo neće biti njezina sudbina. Čak ni u igrama, kao djevojčica, ona nikada nije igrala tu, majčinsku ulogu. Uvijek je bila vila, sirena ...jednorog il' vilin konjic ...
Bojala se da majčinstvu ne bi bila dorasla, a postati majkom, značilo je, u Roseinim očima, konačno odrasli ... a njoj to nije polazilo za rukom. Iako već zrela žena, Rose je još uvijek u sebi osjećala tu djevojčicu koja se odrastanja boji, koja odbija odrasti.
Njezin otpor ljubavi, sve dok nije Morpheusa srela, bio je samo znak tog Roseina nedostatka.

Negdje, ispod praga svjesnog, na razini podsvjesnog, Rose je osjećala kako ona nije ta koja je pozvana produžiti lozu svoje obitelji. Ponekad je sebe vidjela kao onu vučicu iz čopora, kojoj je suđeno da o tuđoj štenadi brine. A u vučjem se čoporu šteni samo alfa ženka, najjača ženska jedinka u čoporu, ona koja najbolje gene može prenijeti potomstvu. Ostale vučice, sestre njezine, ne rađaju. No, one sestrin podmladak preuzimaju, čak im i mliječne žlijezde prorade kako bi štenad mogle dojiti, kako bi se alfa ženka što prije mogla ponovo pariti, čoporu dati nove, zdrave i jake potomke.
Rose je podsvjesno osjećala da je trezvena, snažna i hrabra Hana, njezina sestra, ta koja vrijedan gen nosi. Da je Hana, a ne ona, zavrijedila majkom biti, produžiti njihov rod.
I sestri je bila duboko zahvalna kad je ona rodila Helenu i Anju, svoje kćeri, Roseine nećakinje. Kad je Hana rađala, Rose je osjećala bolne trudove, činilo joj se kao da se sazrio plod kroz njezin porođajni kanal spušta, u boli i krvi. Kroz Helenu i Anju, koje je duboko i snažno voljela, Rose je realizirala svoje nerealizirano materinstvo. Mogla je gledati ih kako rastu,uživati u njima, doživljavati roditeljska zadovoljstva bez roditeljskih odgovornosti i briga, bez roditeljskih strepnji ...

No, iako nije željela materinstvo, iako je vremenom postajala sve sigurnija kako ga nikada neće ostvariti, Rose je osjećala neizmjernu nježnost prema malim stvorenjima, životinjskoj mladunčadi i ljudskoj djeci. Kada bi dotaknula debeljuškaste dječje nožice ili šape mačića i štenića, kad bi poljubila njihove okrugle trbušćiće, kad bi vidjela širom otvorene kljuniće ptića u gnijezdu, Rose bi to ganulo do suza. Osjećala je da bi bila u stanju i vlastiti život dati da zaštiti malo, bespomoćno stvorenje ...

Dok nije voljela, dok se nije u Morpheusa zaljubila, Rose nije razmišljala o mogućnosti materinstva. A kada ga je srela, kad je shvatila snagu svojih osjećaja prema njemu, kad je osjetila da je on njezina sudbina, tad je pomislila kako njih dvoje nemaju prava na potomstvo niti pomišljati. Dijete bi njihovo mješanac bilo, ni smrtnik ni bog, i smrtnik i bog ...
Nikamo ne bi pripadalo, kolebalo bi se između dva svijeta, dva bi se svijeta za njim otimala ...
Poput nesretne Perzefone to bi dijete pola godine provodilo u jednom, a pola u drugom svijetu... čeznući za prvim dok je u onome drugome ...

No, negdje u dubini duše, stojeći na trećoj stubi, na stubištu koje se prema Hadu spuštalo, Rose je shvatila.
Čitavo se to vrijeme obmanjivala.
Ipak je, negdje duboko u sebi, mislila kako možda još ima nade, ima šanse, da ona i Morpheus svoju ljubav djetetom u trojstvo zaokruže. Jednom, kad se Morpheus od grijeha iskupi, jednom kad ona svoju sukrivicu okaje ...
Shvatila je sad', na toj trećoj stepenici, da je ipak u sebi, i od sebe kriomice, pomišljala da možda tada neće biti prekasno ...

A sad je bila u godinama u kojima je božanski Dante, u Božanskoj komediji, silazio u Inferno.
I njegova je Božanska komedija bila u zraku mističnog broja tri.
Tri dijela - Inferno, Purgatorio i Paradiso ... po 33 pjevanja, uz ono uvodno, u svakome dijelu. Sve u trostihu napisano, u lijepoj tercini ...

Do ovog trenutka, do ove treće stube ... pomislila je Rose ... još sam imala šanse, još sam imala nade ...
A sad svaku nadu napustite, vi koji ulazite ...

Rose nikada nije osjetila bol jaču,i tuplju i oštriju istodobno, bol bolniju od boli koja ju je sada razdirala, tu na toj trećoj stubi. I poželjela je, po prvi puta, ispustiti Morpheusovu ruku. Reći mu neka se stubištem vrati, na Olimp uspne, rađa sinove i kćeri s nekom božicom il' nimfom ... nek na nju zaboravi ...
I vidjela je Morpheusa kako na crnom tronu sjedi, nasljednika na krilu drži, a do njega ljepolika božica ...

Vječnost je pred njim, pa makar i vječnost nasljednika na Thanatosovom tronu, no ipak vječnost ...
Zar da je prokocka zbog jedne smrtnice, zbog nje koja nije uspjela odrasti, koja nije uspjela shvatiti što joj je potrebno da bi se osjetila cjelovitom, ispunjenom, potpunom ...dok nije prekasno bilo.
Čak i kad bi se Morpheus za počinjena zla iskupio, a i ona s njim, čak i tada bi ih na kraju čekao rastanak. Jer ona smrtna je, a on vječan. Ona će se, kao i svi smrtnici, s vlastitom smrtnošću na kraju i pomiriti, ali Morpheus ... ako je zaista toliko voli, kako će on, pred kojim vječnost stoji, taj rastanak podnijeti...

Poželjela je istrgnuti svoju ruku iz Morpheusove, potrčati niz preostale stube, u crne vode Styxa se baciti ...

Tada je Morpheus načas ispustio njezine prste ... i Rose se sledila.
I on je sve shvatio, neminovnost konačnog rastanka prihvatio ... Pogledat će je žalosno, opraštajući se ... no, ipak će se on stubama početi uspinjati, dok ona silazi ...

Ne, to ne bi mogla podnijeti. Kada bi vidjela kako se okreće ... kako nogu podiže da zakorači na stubu koja prema gore vodi ... umrla bi tu, istoga trena, ne bi trebala do Styxa ni silaziti ...

I Rose je oči sklopila da ne gleda Morpheusov odlazak.
Sklopila je oči i počela Thanatosa dozivati: Dođi, crni Košče ... milostivo me svojom kosom posijeci, nit mi životnu prekini, u svoje me crno naručje uzmi, u ništavilo me ponesi ... samo nek' bol ta što me razdire prestane...

Tada je osjetila kako je Morpheusove ruke, obujmljuju, kako je njegove usne ljube.
Čula je kako joj Morpheus govori: Ljubim te Rose, više od svjetla, više od tame, više od sna, više od moći i prijestolja, više od besmrtnosti ... Ti si moja besmrtnost, ti si moje iskupljenje ...moja si svjetlost, moja ljubav, moj san.

Osjetila je kako je Morpheus podiže u naručje i tijesno privija.
A potom je osjetila kako Morpheus, s njom u naručju, zakoračuje na sljedeću, četvrtu stubu, na tom stubištu koje je vodilo dolje, prema Hadu.

Copyright © 2007. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

(nastavak slijedi)

postcardworld

Can't Help Falling...

Post je objavljen 28.03.2007. u 23:59 sati.