Obrada djela:
Komedija “Skup” obrađuje u klasičnoj književnosti često korišten motiv škrca, a inspirirana je Plautom ( “Aulularia” ) što je navedeno u prologu.
“ A komedija, mislite, kakva će bit? Starija je neg moj djed i pradjed, starija je neg stara komarda, gdje se dijeca sad kuplju, starija je neg kruh potor, sva je ukradena i njekoga libra starijeg neg je starost, - iz Plauta; djeci ga na skuli legaju. “
“Skup” je komedija u pet činova, a sačuvana je u krnjem obliku, bez završetka. MJESTO RADNJE je Dubrovnik, a VRIJEME RADNJE tadašnje, odnosno sredina XVI stoljeća. SADRŽAJ joj već u prologu otkriva Satir:
“ Starac će njeki bit koji je našao tezoro u munčjeli i skrio ga u neki ormar pod ognjište - taji da ga je našao. Ima jedihnu kćer; prije hoće kćer ne udat nego joj od tezora dat išto za prćiju.”
Skup je pronašao blago u zemljanoj posudi, i u njoj je i dalje čuva, živeći u krajnjoj oskudici, u kojoj trpi i njegova kći Andrijana, ali i služavka Variva. U Andrijanu je zaljubljen mladi Kamilo, kojem majka Dobre ne odobrava ženidbu bez miraza. Skup se pak želi riješiti djevojke, koja se, prema tadašnjim običajima, bez miraza ne može udati. Pristaje ju je, bez miraza, uzeti Kamilov stari ujak Zlati Kum. Kamilo, u strahu da će mu Andrijanu udati za Zlatoga Kuma, na nagovor sluge Munua izigrava smrtnu bolest, majka se uplaši, a stari ujak Niko ne opravdava ljubav mladih kojoj je prepreka nedostatak novaca. Na Kamilovoj strani jest majčin prijatelj Dživo. Skup, u pripremama za kćerino vjenčanje blago sakriva u grob u crkvi, no prati ga Munuo, koji krade blago. Munuo je zaljubljen u Dživinu služavku Grubu, koju prosi Zlati Kum, vidjevši Skupovu mahnitost, odustaje od vjenčanja. Skup traži svoje blago, a Kamilo, želeći Skupu otkriti da su se on i Andrijana zaručili, govori da je njegovo blago, to jest kćer, njegova. Skup pak misli na zlatnike, pa optužuje Kamila za krađu. U međuvremenu Munua otkriva Kamilov prijatelj Pjerić, i dovodi ga pred Kamila, Skupa, Dživa i Zlatoga Kuma, i tu završava sačuvani tekst komedije. Komedija je prikazivana s više dopuna, ali nije teško naslutiti da svatko dobiva svoje: Kamilo Andrijanu, Munuo Grubu, a Skup svoju ljubljenu posudu sa zlatom.
Među likovima u komediji najupečatljiviji je SKUP, škrti starac. Pronađeno zlato njemu je i blagoslov i noćna mora - sretan je što ga ima, ali je u vječitom strahu da ga netko ne ukrade. U petom prizoru prvoga čina, Skup govori:
“ Ja ne znam što ću, ja nijesam sikur s ovom čeljadi, ja sam nevoljan čovjek. Ne imat zlato - zlo! Imat ga na ovi način - zlo i gore! Otkle ovo tezoro nađoh, meni se mir izgubi, san me se odvrže, misli me obujmiše, sva zla na mene napadoše, i ne čekam drugo od njega neg da me tkogodi pri njem zakolje. Otkrit ga ne smijem, tajat ga je muka pakljena. A za moje zlo, draže mi je neg duša! Kako ga sam u munčjeli našao, tako ga u munčjeli i držim; tako mi para sikurije. Ah ne, da me tko čuje? Nije nikoga! Tko bi munčjelu našao, rekao bi, ulje je ali masline, ali taka stvar; od tezora se nitko neće stavit. A da ga u skrinji držim, koliko bi veće gvozdjem obijena bila, toliko bi se prije od tezora stavili. Po misu božiju mi sve nješto govori: pođ' ter se prijavi doma; pri zlatu se gubi dobrota, zlato šteti ljudi, a komodita lupeža čini, a zlato je kalamita. AMOR NIJE AMOR, ZLATO JE AMOR; zlato stare - mlade, lijepe - grube, svete - griješne, svjetovne - crkovne pridobiva. Zato se sada zlati osli dokturaju, er su zlatni: vas je u njih razum pritilo, lijepo, bogato, mudro; zlatu se i prvo mjesto dava. Ma što činim ja ter ne trčim da mi ljubav tkogodi ne ugrabi? Tko ljubi, sumnjiv je.”
Tom posljednjom rečenicom - tko voli, ujedno i ljubomoran, Skup potvrđuje svoje stajalište da, iako mu savjest govori da je zlato zlo, za njega ljubav nije ljubav, već je zlato ljubav. Da bi sačuvao svoje blago, i da tkogod ne posumnja da ga ima, Skup živi bijedno, u hladnoj kući, bez hrane, i bez dostojne odjeće za ukućane. Neprestano ga proganja sumnja da netko ipak zna da on ima blago, pa ga plaši i ponašanje sugrađana. O tome govori u sedmom prizoru prvoga čina.
“ Počeli mi se su persone javljat koje me prije i ne znahu; dobitam da su štogodi uzaznali. Što ćeš, zlatu se svijet klanja. Ma ja da negam: ne imam vode, ubog sam kako uš. Vraga izjeli! Svaka zja da vraga od tuđeg proždre. A ja tvrd kao mramor: “ Ne imam ništa, zahvaljam na prijateljstvu!” Prijatelji od današnje dobi, dokle im se menestra, dotle te ljube; kad nije veće što menestrat, i ne znaju te.”
Svoju kćer Andrijanu, šesnaestogodišnjakinju, Skup vjeri za značajno starijeg bogatog Zlatoga Kuma, koji pristaje uzeti djevojku bez miraza. Vjenčanje mu je nova briga - kako prikriti da ima blago, da nije ubog kakvim se predstavlja. U šestom prizoru trećega čina Skup govori:
“ Tko ima udavat kćer, ima febru kvotidijanu uza se, koja ga ne čini spat ni mirovat noć ni dan; tko paka vjeri kćer i dava ju ima pez na sebi, gora mu je na pleću pod kojom se pridira. Ja pođoh na komardu da spravim, da kupim, da časno dovečer dočekam zeta; ono drago a ono draže, onoga nije, a ono se hoće; a tko se hoće počtit, trijeba je tresnut tobocem! Bogme se ja neću pridrijet, i ako hoću pokrit tezoro, trjeba da se činim ubog; inako, ako je tko što čuo da je u mene tezoro, scijenit će za čerto da ga imam. Ništa najbolje nije - uboštvo je! “
Skup, u strahu za svoje blago, kako je u prvom činu tjerao Grubu koja je došla po vatru, tjera i sluge Zlatoga Kuma, koji obavljaju pripreme za vjenčanje. U razgovoru sa Zlatim Kumom, u desetom prizoru trećega čina, Skup traži skrivene namjere, i dvoji: želi li Zlati Kum biti dobrotvor prema siromašnoj djevojci ili sumnja da Skup ima blago. U tom razgovoru, Skup se osvrće na grijehe - lakomost i razmetnost, i smatra da je lakomost manji grijeh.
“ Istinom lakomos je zlo sjeme koje vele zao plod dava i kuga je od svijeta. Ma razmetan čovjek vele je gore, er lakomos uzdrži, a razmet rasiplje.”
Budući da Zlati Kum vjenčanje zakazuje za istu večer, Skup odluči blago, kako ne bi bilo u kući, sakriti u crkvi. U jedanaestom prizoru, Skup sakriva blago, i zadovoljan je svojoj domišljatošću:
“ Od greba tko će se stavit? Tko li će grob otvarat? A svrh munčjele sam kosti stavio. Oh, sikur sam večeras. Poć ću priklonit crkvu, u dijaka ću uzet za večeras ključ od crkve, da u mene stoji. Namoru ga ću poć sad uzet.”
U trećem prizoru četvrtoga čina, Skup govori o ponašanju svećenika i plaćanju crkvenih obreda, a u tom njegovom govoru Držić se šali na vlastiti račun kao klerika:
“ Dum Marin me zagovori: “A lemozine pomanjkaše, a devocijoni nije veće u krstjanijeh, a dava se pjet”, a sve: “Da'!” a sve: “Tu ćeš spendžat toliko”, a dinar kad se mre, a dinar kad se žive, a bez dinara ne more se moltva rijet, a dinar, sve dinar što dinar. A dobro brijeme imaju - kantajuć hljeb dobivaju! ”
Skup uskoro shvaća da mu je blago nestalo - pratio ga je Munuo i, vidjevši da starac sprema blago, odnio ga je iz groba. Skup je skoro poludio od užasa, a vidjevši ga takva mahnita, Zlati Kum odustaje od ženidbe. Skupu dolazi Kamilo da mu kaže kako je Andrijana njegova, i u njihovu razgovoru, u prvom prizoru petoga čina dolazi do nesporazuma - Kamilo blagom smatra Andrijanu, uspoređujući svoj čin s otmicom lijepe Helene. Skup pak misli da Kamilo govori o ukradenom zlatu i traži da mu ga vrati:
“ SKUP: Koju Elenu? Koji Pariš? Tezoro mi vrati bez velika skandala i neću riječi.
KAMILO: Što sam ja uzeo ne mogu ti vratit, i što sam uzeo nijesam silom uzeo, - Andrijana tvoja kći bila je kontenta od toga.
SKUP: Andrijana moja kći s tobom je bila da moje uzmeš?! Ajme sada zlo, - u kćeri se uzda.
KAMILO: Mladosti se je dano privarit; a ja sam njoj dao vjeru, a ona meni.
SKUP: Vjeru ste dali jedno drugom za asasinat moju čas i sve moje dobro na svijetu! Ajme što čujem?! To ti je plata od vjerenika koja joj bijah našao, bogatijega čovjeka od grada.
KAMILO: Nije sve u bogatstvu. Ni ja tvoj neću biti zao dzet.
SKUP: Ti si zao, a ona nije dobra. Moje mi tezoro vrati!
KAMILO: Ovakve se stvari ne mogu vratit.
SKUP: Neš vratit tezoro moje, lupežu?
KAMILO: Od onake stvari lupež bit ne sramujem se i ne kajem se, i opet bih lupež bio.
SKUP: Ja ću na pravdu!
KAMILO: I ja ću na pravdu. - Ovi čovjek, para, ne odgovaraše na moj prepozit, tezoro mijenjtuje i o vraćanju govori, a ja hoću rijet da se je Andrijana za mene vjerila i udala. Moja je veće žena - djevojkom se veće ne može vratit. I vjerit je se druzijeh veće ne more, ako je pravde u ovom gradu. A on lje teše: “Moje mi vrati!”
Skupu i Kamilu pridružuje se i Zlati Kum, kojem se Kamilo, napokon shvativši o čemu starac govori, žali da ga je Skup optužio kao lopova. Zlati Kum potvrđuje da se neće ženiti Andrijanom, a za Skupa misli da je poludio, jer, kao siromah, umišlja da je imao blago. U posljednjem sačuvanom prizoru stiže Dživo, te Pjerić koji vodi Munua - lopova s blagom, a u različitim dopisanim završecima komedije, Skup dobiva svoje blago.
KAMILO i ANDRIJANA, iako glavni junaci ljubavne priče malo govore, posebice Andrijana. Kamilovo srce svoju ljubav i patnju pokazuje u prvom prizoru petoga čina:
“ Ajme, koja je ovo muka ku ćutim u meni! Ovo su bolesti od smrti: ja mrem, ja ne valja ni da živem! A mogu li živjet bez života moga? Bez Andrijane ja ne mogu živjet. A jesam li i sada živ? Bez nje ja nijesam živ - mrtav sam i u paklu sam, u živom ognju gorim. Ajme, Andrijana dundova ima bit! Toj će bit, toj neće bit: to neću da je da znam život izgubit. Moja je, meni se obećala, ne more veće njegova bit.”
No, zato je njihova ljubav predmet razmatranja drugih likova. Variva i Gruba tako u prvom prizoru prvoga čina komentiraju način udvaranja dvoje mladih:
“ GRUBA: Andrijana je, žint, obećala Kamilu; znaš, onomu vlasteličiću što često ovdje prohodi.
VARIVA: Obećala, sjetna! Kako se to obećava?
GRUBA: A on sve uzdiše i govori “jao!”
VARIVA: Jao ti vazda! Što je to “jao”?
GRUBA: Ono ne znam; govore vazda kad dunižaju, “jao”.
VARIVA: Jao i stara sam, a ne znam koliko ovi bizgiči znaju. ”
U razmatranju ljubavi Kamila i Andrijane posebice se ističe lik Kamilove majke DOBRE, buduće svekrve. Već u prologu Držić govori o svekrvama:
“ Ah ove svekrve! Da mogu ove mladice bez svekrva bit, dobro ti bi im bilo! Svekrve, svekrve! Vazda kore, vazda karaju, vazda psuju, vazda nemirne! A neboge nevjeste ne smiju se ni tužit, obikle ih su. Neg kad im prem dodiju trče s rukami u pazuho, muče, tako im i omiču smokve i roge. Kad one većma psuju, tako one većma smokve i roge! “A to tebi, a to tebi ” u sebi govore. ”
Dobre se pojavljuje u desetom prizoru prvoga čina, kada svoga brata Zlatoga Kuma nagovara da se, iako u poznim godinama, oženi. Dobre govori o svojem shvaćanju žena i njihove pameti:
“ Dobro da mi žene scijenjene smo zamalo u stvoru i da ne imamo pamet mušku ma djetinjsku, koja se, kako i slaba grana, na svaki svjet obrće, ili lud ili mudar, i prije na lud neg na mudar. ”
U liku Dobre Držić slika pripadnicu vlastele, koja smatra da bogatstvo i moć moraju ostati u uskom, povlaštenom krugu. Kao zastupnica konzervativnog shvaćanja života Dobre se predstavlja i u razgovoru sa slobodoumnim prijateljem Dživom u prvom prizoru trećega čina. Dobre se ne može složiti s vjeridbom sina bez majčine dozvole, a o snahama ima vrlo ružno mišljenje.
“ DOBRE: Rasuta! Vjerio! Ona djetetina, još mu usta mlijekom vonjaju! Za njega su žene! Neće mi u kuću! Kako se bez mene vjerao, tako bez mene i boravi!
DŽIVO: Zašto, Dobre? Imaš onoga jednoga sina, a imaš svega milos božiju. Koje će zlo bit da t' nevjestica u kuću dođe od koje ćeš zabavu imat i odmjenu u sve kućne posle ?
DOBRE: Odmjenu u kućne posle? Nemoj mi, Dživo, spominjat današnje nevjeste! Od sadanjijeh nevjesta nije neg' spat do podne; a kad se ustane, dvije djevojke nijednoj nijesu dosta da ih sapinju i oblače. A kad se obuku, jedva do objeda mrdajući oko glave njeke čičke od kosa zavijajući i pri zrcalu - uh, tuga me je govorit'! - čerse, zle česti, a pak se u crkvu dođe, a mise se sve svršile.
DŽIVO: Dobro, ne moremo mi svijet načinit. To u početak bude, a pak i one, brijeme ih nauči, o kući uzrade.
DOBRE: Rade - ruke u tikvici držeći, s funjestre na funjestru svlice klubučac naviju, pomrdaju u čestjelicu zlatnu, iglenicu od srebra zatvore i otvore, a djevojke se zovu, a posli su: cvjetje se kupuje; u dumama, u Čičilija, u Justina po rusate se vodice posila.
DŽIVO: Mladost je taka!
DOBRE: I mi smo mlade i gizdave bile, ali smo u ognjište ulazile, a nijesmo tolika čuda činile. Nebogo, mi o Ave-Mariji ustajahomo, a moj pokojnik - pokoj mu duši! - rekao bi mi: Dobre, ti se ćeš ištetit, docna ležeš, a odveće s utra ustaneš, nemo'!” A ja, dokle bi on ustao, dva vretena bih naprela, objed bih naredila, sto posala bih učinila.
DŽIVO: I to je odveć bilo, Dobre. Ne daju ih oci za godišnice s tolicijem prćijami muževom, ma da su gospođe i da zapovijedaju. Ja mojoj ne dam da toliko s jutra ustaje; drago mi se je u odru š njom ovako porazgovorit ujutro. Komu je žena draga, i sve mu je drago što čini. A jeda su nam robinje? Godišnice za ognjište, preslice za kudjelju, a vladika da povijeda u kući!
DOBRE: Zapovijeda ludijem, žimit, i za bradu iz potezaju, - tot njim! A tvoja razbludnica pođ' da ti gaće okrpi, - jes, nada' se!
DŽIVO: Šavci su za to.
DOBRE: Šavci za da do ženskijeh bječava i kroje i šije i krpe. Jes, mi smo tako činile.
DŽIVO: Vi ste u ono brijeme bile kad se je u bortijeh hodilo; a ove su u ovo kad se i svila dere, i dobro se dere er jes od šta.”
Tom izjavom - neka se dere kad ima od čega, Dživo govori o gospodarskom prosperitetu Dubrovnika. Istodobno, Dživo Dobri objašnjava da tipične ideale - radinost i štedljivost ne treba pretvarati u škrtost i gramzivost. Dživo govori kako poštuje svoju ženu, i da žene muževi ne bi trebali smatrati služavkama. Kroz Dživu progovara sam autor koji se suprostavlja uskogrudnim shvaćanjima vlastele u Dubrovniku. Kritiku ljudske uskogrudnosti i oholosti autor iznosti u Dživinom monologu u osmom prizoru četvrtoga čina:
“ Moj bože, čudan ti je animao čovjek, tko dobro promišlja i razlike ti su naravi u njemu, tko dobro stavi pamet. Jedni su - neka ostalo ostavim - naravi tihe, s kojom se može govorit, koji razlog primaju i slijede, koji svijet razumiju, koji meni paraju pravi ljudi. Druzi su naravi tvrde, od kamena koji jem para da su razumni, a š njimi se ne može govorit. Tihi ljudi tizijem paraju ludi; gospodstvo u glavi njeko nose s oholasti, čijem hoće da je sve na njih način, a to je što se zove barbarija; što žude hoće, i scijene, njih htjenje da je razum. Razlog u njih glavi ne ima mjesta, oholas tuj sjedi i tvrdoglavstvo. Ti su ljudi indiskreti bez milosrđa: ti ljudi pravdu riječmi i oholasti brane, a oni su nepravi, kad su indiskreti. A svak je neprav i indiskret tko drugu ne razumije i tko ne mjeri svijet i eta i kondicijoni od ljudi mjerom pravom, mudrom i od milosrđa. Mlada ne moremo mi učinit da nije mlad i da svojom naravi ne provodi, star također da svojijem korsom ne ide. ”
Dživo Kamila i pravo mladosti na ljubav brani u razgovoru s dundom Nikom, koji pak otkriva svoja konzervativna i uskogrudna shvaćanja, i nepovjerenje u mladost. Time se Niko, a to Dživo i konstatira, potvrđuje kao predstavnik tvrdoglavih, oholih i nerazumnih, o kojima je Dživo govorio u svojem monologu.
“ DŽIVO: Kamilo nam se vjeri; jes' li čuo?
NIKO: Zli glasi i nezvani dohode; čuo i ne čuo; i čujem da ne čujem ako i čujem što nije za čut.
DŽIVO: Što nije za čut? Čuju se i veće stvari neg su ove, meni para. Grubše je čut da se je Zlati Kum star vjerio neg Kamilo mlad.
NIKO:Grubo je čut: narodit mlad čovjek ošpedao djece, i za hranit ih, grabit, krasti i ašašinavat i dat zlo' česti dušu: a nije grubo da se oženi vlastelin od brjemena, bogat i koji ne ima protrjebu vragu dušu davat.
DŽIVO: To je razum svjetovni, a nije razum božiji.
NIKO: Što je razum božiji?
DŽIVO: Razum je božiji: ženit se za imat plod i za umnožit' rusag ljudski, i trudit i mučit za hranit rod koji bog da, i ne plakat. Ili kćeri ili sinovi - bog ih dava, bog se njimi i brine. Tko se mlad oženi, u staros ima ljudi sinove nakojijeh se njegova staros uslanja, i ne ima potrjebu od žene da ga guverna.
NIKO: Jes, na to se osloni, na sinove se nasloni, - našao si štap, u sadanje brijeme da se podštapiš, - da te ne scijene i da tvoju staros pogrđuju i da se gospodne nad tobom.
DŽIVO: Oci nerazumni zlijem guvernom, nemirni s bata, koji palicom, ne ljubavi od oca, alevaju sinove, učine da im su sinovi ne sinovi ma neprijatelji. I na to ih pravda božija osudi er sinove valja alevat kako sinove a ne kako robove.
NIKO: Vas je s tobom razlog! Pirujte s Kamilom, kad je tako. Uživa'te to dobro, a ja, kad dođu u mene na zajam, ne imam ludijeh dinara. I zbogom!
DŽIVO: Ni ja ne hvalim ludos od djece, ma, kad je stvar učinjena, ne valja ga abandonat, ni dovesti ga na desperacijon da ga izgubimo.
NIKO: Ja sam ga za mene izgubio.
DŽIVO: Ovo je ono tvrdoglavsto što najprvo rijeh.”
Inače, dundo Niko sa kao konzervativac predstavlja i u razgovoru s Kamilovim prijateljem Pjerićem, kada odbija pomoći nesretnom Kamilu. Niko grdi noćne skitnje mladeži, tvrdi da su neobrazovani, a okomio se i na običaje, te odjevanje mladih:
“ Nijesu vam drage ove riječi? Ni nam vaša činjenja. Sramujemo se vami! Gdi su litere od ovoga grada? Gdje su kostumi? U plaštijeh od persa, u gaćah od svile, u rukavicah profumanijeh! Ne denjamo se svitu nosit koja se u gradu čini, neg ištemo ispriko svijeta komade koji nam će personu uresit: a ne nastojimo da nam ispriko svijeta meštri dohode da nam pamet urese.”
Kao i Niko i ZLATI KUM je predstavnik bogate vlastele, ali on je pak spreman prekršiti određena društvena pravila. Tako svojoj sestri Dobri, koja ga nagovara na ženidbu, i to bogatom djevojkom, odgovara da ne želi djevojku s mirazom. Takve djevojke, po mišljenju Zlatoga Kuma, s obzirom na novac koje su donijele mužu, smatraju da su muža kupile. Zato Zlati Kum, u desetom prizoru prvoga čina kaže:
“ Neću gospođa u kući, hoću djevojku kojoj ću ja gospodar bit, a ne ona meni. Ja nemam potrjebu od imanja. ”
Vjenčanje bez miraza, kasnije u desetom prizoru trećega čina, Zlati Kum smatra poželjnim, i ističe da bi se tako rješavala i socijalna pitanja, u skladu s Božjim zakonom:
“ Hoće bogat uboga da pomaga, a djevojke uboge da bogati uzimaju; to ljudska koris prosi, i djevojkama ubozijem da je prćija dobrota, koja dobrota u djevojci veće valja neg velika prćija. Na ovi bi način Grad bolje stao: bogati bi uboge potčapljali; tako bi se grad uzdržao i mantenjao u dobru bitju u vječna brjemena, a ne uboštvo, kako grinja konsumavalo građane i Grad. Da bogatstvo od bogatijeh kijeh nije vele, ne more učinit da građani i Grad ne ide svakčas na gore i na ruinu, ubozi bi se konsolali dobrotom od bogatijeh, a ime od dobrote bogatu veće valja, ako razumije, neg bogatstvo. Ma je lakomos svijet zaslijepila: kroz dinar svak gleda, na dinar svak pozire: što hoće razlog i što je bolje za čovjeka, od toga je svak slijep. ”
Među likovima su i sluge - Kamilov MUNUO, te služavke (godišnice) - Skupova stara VARIVA i Dživova mlada GRUBE, kao sluge Zlatoga Kuma - Pasimaha i Drijemalo. Posebice se ističe Munuo, lakomislen, zaljubljen u Grubu, koji Skupu krade blago. Munuo je također žrtva lakomosti - to pokazuje njegova dvojba u jedanaestom prizoru trećega čina: ići Kamilu i reći da mu Andrijanu odmah uvečer udaju, ili iskoristiti prigodu i ukrasti blago:
“ Brate, imam li poć k Kamilu da mu spovijem kao stvar stoji? Er ako brzo ne remedija, ako sad ne remedija, veće ne bi načina, Andrijana osta Zlatog Kuma žena. Ako li pođem, koliko ću biča meritat gdje čujem starca o tezoru vačelat, a gdje je sam uljezao u crkvu sad pod noć, a obzire se. Ne more bit neg da hoće skrit štogodi ovi starac u crkvi. Nije za ostavit ovaki posao! Tezoro, kurvin sine, gdje bih ja večeras obogatio! Bogme ću spijat što čini u crkvi. Grob njeki otvora, munčjelu njeku unutra stavi. ”
Munuo se ponaša čudno, što prvo primjećuje Gruba, a zatim i Pjerić, koji da vodi Kamilu. Budući da originalni završetak predstave nije sačuvan, ne znamo točno kako prolazi Munuo, ali, s obzirom da je u pitanju komedija, gdje se na kraju sve razriješi na opće zadovoljstvo, nije teško pretpostaviti da će Munuo ostati bez ukradenoga zlata, ali da će dobiti Grubu.
Osobnost Držićeva STILA pokazuje se i u “Skupu”, a djelo pruža velike mogućnosti izvedbe na pozornici i tekstom daje glumcima velike mogućnosti prikazivanja komičnih likova. Dijalozi su brzi, replike kratke, a dulji monolozi rijetki. Držić piše u prozi, prekidajući tako s tradicijom pisanja isključivo u stihu, pa se u “Skupu” stihovi pojavljuju tek u nekoliko pjesmica koje pjeva Gruba. Držić se služio svakodnevnim, govornim JEZIKOM, koji unosi svježinu u njegove likove iz stvarnoga života. Na to se sam autor osvrće već u prologu, komentirajući izjave nekih žena da su iznenađene jezikom:
“ Njeke se sad maškerate čine, para da se na Placi razgovaraju. Gdje su vile od planina? Gdje su satiri od gora zelenijeh? Gdje su vijenci, ruže, hladenci i Kupido s lukom i strijelami? ”
U jeziku prevladavaju brojni lokalizmi, pa se teško može razumjeti bez rječnika, koji redovito prati izdanja “Skupa” i drugih Držićevih djela. Mnogobrojne su strane riječi iskvarenoga talijanskog ili latinskog jezika: munčjela - posuda, remedijo - lijek, diskrecijon - tajna, krudeli - okrutan.
I imena, odnosno nadimci likova koriste se za igru riječi:
“prava si Variva koja pakao š njime variš ”
“ ...da Gruba ne bude gruba ( ružna ) ”
“Munuo ti si munuo, bježi da se vješala tobom ne munu! ”
“ Zlato, ( Zlati Kum ), ime ti je zlato, i kuća ti je suho zlato…”
Doživljaj djela u cjelini:
Kad se prevladaju teškoće razumijevanja zbog jezika, komedija “Skup” pruža zanimljiv uvid u život Dubrovnika prije više od četiri stotine godina. Saznajemo za nehuman običaj udavanja djevojaka uz miraz, a one čije ga obitelji nisu mogle osigurati, morale su ostati same. Autor progovara i o problemima Republike ( koju je kasnije čak naumio urotom rušiti ). Okomio se na okoštalu vlast vlastele i zauzimao se za prava pučana, tražeći socijalno pravednije društvo.
Uz probleme i poroke tadašnjega Dubrovnika, Držić slika svevremene osobine - škrtost i lakomost, lakomislenost, uskogrudnost. Oslikao je i uvijek aktualan sukob svekrva i snaha, ali i jednako tako stoljećima aktualan jaz generacija. Za nas, mlade, to je posebno zanimljiv aspekt djela, jer pokazuje da su se i prije četiri stotine godina mladi sukobljavali s roditeljima, sve dok i sami ne bi postali roditelji, i imali primjedbe na drugu mladu generaciju
Post je objavljen 27.03.2007. u 21:38 sati.