Marketing
Cist racun – duga ljubav
Cist racun – duga ljubav
Srijeda, 21 Ozujak 2007.
Poput malarije, u gotovo pravilnim vremenskim razmacina, u dnevno-politicke svrhe izlazi se sa temom razgranicenja izmedju Slovenije i Hrvatska, u Piranskom zaljevu. Piranski zaljev ili Savudrijska vala? Meni je svejedno kako se nesto naziva. Vazno je da polovina pripada Sloveniji, a druga polovina Hrvatskoj, barem koliko se u medjunarodno pomorsko pravo ja razumijem. Kako se moj stav podudara sa stavom vrhunskih strucnjaka, gospode H. Kacica, D. Rudolfa, V. Iblera, B. Vukasa ...... koji su eminentni strucnjaci za medjunarodno pravo mora, cijenim njihovo misljenje i vjerujem da sam u pravu.
Ako kada budem pisao o knjizevnosti, Kekecu i Mojci, tu mi imena eksperata za pravo mora nece biti autoritet, i svakako cu misljenje gospodina Dimitrija Rupela uvazavati vise nego stavove spomenutih eksperata za medjunarodno pravo mora. U ovom konkretnom slucaju to ne moze biti tako. Doduse, sumnjam da cu imati potrebe pisati o Kekecu pa vjerojatno necu trebati ni konzultacije sa strucnjacima za knjizevnost, poglavito za Kekeca.
Predsjednik Europskog parlamenta Hans-Gert Poettering je 8. ozujka 2007. u Bruxellesu podrzao premijera Ivu Sanadera i dugogodisnji hrvatski prijedlog da se «piranski problemi» rijese pred nekim od medjunarodnih pravosudnih tijela, u slucaju da se ne moze postici bilateralni dogovor, (a sto se vec 16 godina bezuspjesno pokusava rijesiti) - rekao kako bi pozeljno rjesenje bilo izlazak "pred neki medjunarodni sud, u Hamburgu ili u Den Haagu, a za sto je potreban dogovor dviju vlada. Kao da je mene pitao ili citao moje stare clanke.
Prema navodima slovenskog Dela, Hans-Gert Poettering promijenio je misljenje nakon susreta sa slovenskim ministrom Dimitrijom Rupelom i pojasnio svoje prijasnje izjave o arbitrazi kao zeljenom rjesenju problema razgranicenja. Tako je navodno pomislio da bi Slovenija i Hrvatska mogle ipak ostvariti bilateralni dogovor. Vjerojatno covjek vrlo brzo razmislja kada tako brzo moze mijenjati stavove. A bilateralni su pregovori, za razliku od Poetteringa vrlo spori i traju vec 15-16 godina bez rezultata.
Ocito je da jedna strana zeli stvar nakon 15 godina otezanja rijesiti na sudu, a druga na sud ne zeli ici i pronalazi razloge kojim bi se to izbjeglo. Komplicira razrjesenje na sudu i optuzuje drugu stranu. Tko je u pravu sigurno se ne boji suda, barem ne bi trebao imati razloga za strah od medjunarodne sudske pravde.
Sto donosi razrjesenje granicnih problema pred medjunarodnim pravosudnim tijelom?
Donosi istinu i to jest najveci problem jer ce se napokon i najneukijima razbistriti cija je vlast 15 godina obmanjivala svoj vlastiti narod pricama za malu djecu svaljujuci krivnju na drugu zainteresiranu stranu. Ili ce politika ispasti nekompetentna ili nevjerodostojna pa bi se to moglo odraziti i na izborima. Takodjer, veliki problem predstavlja i cinjenica da je jedna od dvije drzave u sporu glede razgranicenja u Piranskom zaljevu, zapravo, 15 godina imala i deklaratorno i javno pretenzije na teritorij susjedne (prijateljske) drzave. Nezgodno za 21. stoljece.
United Nations Convention on the Law of the Sea (1982.), Article 15:
Delimitation of the territorial sea between States with opposite or adjacent coasts
Where the coasts of two States are opposite or adjacent to each other, neither of the two States is entitled, failing agreement between them to the contrary, to extend its territorial sea beyond the median line every point of which is equidistant from the nearest points on the baselines from which the breadth of the territorial seas of each of the two States is measured. The above provision does not apply, however, where it is necessary by reason of historic title or other special circumstances to delimit the territorial seas of the two States in a way which is at variance therewith.
Dakle, kada obale dviju drzava leze sucelice ili medjusobno granice, ni jedna od tih dviju drzava nije ovlastena, ako medju njima nema drugacijeg sporazuma prosiriti svoje teritorijalno more preko crte sredine kojoj je svaka tocka jednako udaljena od najblizih tocaka polaznih crta od kojih se mjeri sirina teritorijalnog mora svake od tih dviju drzava. Ova se odredba medjutim ne primjenjuje u slucaju gdje je zbog historijskog naslova ili drugih posebnih okolnosti potrebno razgraniciti teritorijalna mora dviju drzava na drugaciji nacin, no taj dio je vrlo neprecizan glede definicije historijskog naslova.
Isto je govorio i stavak 1. clanka 12. Konvencije o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu. Iste rijeci, a izrecene su prd 50 godina. A takozvana "crta sredine", osim za neke, nije nista novo jer se prvi puta spominje u norveskom zakonodavstvu iz 10. stoljeca, a finalno je Boggs 1936. godine razvio novu metodu povlacenja crte sredine, te ju je definirao kao crtu kojoj je svaka tocka na jednakoj udaljenosti od najblize tocke ili tocki suprotne obale. Primjenom ove metode nastaje samo jedna moguca crta to potvrdjuje preciznost njegove teorije i definicije. Teorija danas razlikuje tri glavna tipa crte sredine: striktnu, pojednostavljenu (tzv. simplificiranu) i modificiranu crtu sredine. Striktnu crtu sredine moze se najjednostavnije definirati kao crtu koja je nastala striktnom primjenom definicije iz clanka 15. Konvencije o pravu mora. Slovenci slobodno mogu birati koju crtu sredine zele ukoliko je po njima izabrana "striktna crta".
Salu na stranu, u svakom slucaju u nasem konkretnom slucaju Medjunarodna konvencija o pravu mora (1982.) pravno je jaca od clanka 311. st. 1. Zenevske konvencije i svega drugog, a podupiru nas i tzv. "obicajna pravila". Prema misljenju Weila, nacelo da kopno dominira morem je sustina svih pravila obicajnog medjunarodnog prava koja uredjuju prava na moru kodificirana u Konvenciji o pravu mora. Konvencije o pravu mora treba smatrati temeljnom normom Prava mora, i to sa karakteristikama peremptorne norme, koja je uglavnom dispozitivno pravo, ius cogens (ius strictum) a cijim bi se nepostivanjem urusio cijeli sustav medjunarodnog prava mora.
A povijesni razlozi, vidljivi su iz slike koja slijedi, ma sto netko o njoj govorio. Piranski je zaljev bio podijeljen prema nadleznosti republickih Milicija - popola. Tako je u SFRJ zapravo i prije raspada te savezne drzave bila rijesena i morska granica medju bivsim republikama, iako je savezna je vojska JNA odnosno JRM mogla djelovati na cijelom podrucju bivse savezne drzava, savezne drzave koje vise nema bas kao ni savezne vojske. Kakva je bila granica prilikom osamostaljenja dvaju drzava takva treba biti i danas, ukljucivsi i Svetu Geru.
Inace, vrlo nerazjasnjen element kombiniranog pravila su upravo te posebne okolnosti kao sto je prisustvo priobalnih otoka ili opca konfiguracija obale ili pak prisvajanje morskih prostora na temelju historijskog naslova, koji dovede do potrebe usvajanja granicne crte koja se razlikuje od crte sredine.
Ulogu, dakako, mogu igrati prirodno nastali otoci i povijesna prava, a ne fraze i naknadno sagradjeni umjetni otoci ili nasipi.
D akle, osim prema medjunarodnom pravu mora, tako i zbog povijesnih razloga granica izmedju Slovenije i Hrvatske ipak prolazi u Piranskom zaljevu - crtom sredine.
Iako slovenska politika neke pravne stvari tumaci na svoj, jedino njoj razumljiv nacin, istina je da se ne smije prijeci crta sredine ako ne postoji drukciji sporazum. Sporazuma nema. Dovoljno je razlikovati nesto sto je parafirano od necega sto je prihvatio i ratificirao Hrvatski Sabor, koji je jedini nadlezan za promjene granica, i sve je jasno. Takozvani "piranski paraf" hrvatski je Sabor odbio prihvatiti i ratificirati. On je pravno ne valjan.
Politika se jos jednom pokazala kako nesposobnom za razrjesenje problema granica u Piranskom zaljevu, tako i glede razvijanja dobrosusjedskih odnosa. Slovenci i Hrvati imaju mnogo bolje medjusobne odnose od svojih politicara, koji kao da nastoje u svoje dnevnopoliticke svrhe te prijateljske odnose pokvariti. Zar moze biti ista gore za prijateljske odnose nego kad jedan prijatelj zeli nesto otudjiti drugom prijatelju? Tko zeli nekome nesto otudjiti taj je lopov (u pokusaju), a Slovenci misle da Hrvati zele uzeti njihovo, a Hrvati pak misle da njihovo zele otudjiti Slovenci. To je politika. Ja osobno mislim da je jedini rjesenje nakon 15 godina pregovaranja - ipak medjunarodni sud. Pa neka sud procijeni tko je tko, a sto je preduvjet za razvitak jos boljih odnosa dvije drzave. Cist racun - duga ljubav.
Posezanje za tudjim teritorijem u proslom je stoljecu znacilo siguran rat. Srceom i Slovenci i Hrvata su civilizirani ljudi, pa se ne osvajaju Svete Gere i Piranski zaljev - oruzjem. Istina i pravda kad tad biti ce "otkriveni", a to je najbolje uciniti na kompetentnoj medjunarodnoj instituciji koja se razrjesenjem takvih problema profesionalno bavi, a uz to i predstavlja neosporni medjunarodni autoritet. Takvo rjesenje je relativno brzo ako ga usporedimo sa duljinom neuspjesnih bilateralnih pregovaranja, a uz to i najekonomicnije. Posten i castan covjek ne mora se bojati istine i pravde medjunarodnog suda, isatine koja mora izaci na svjetlo dana. To je nacionalni interes i jedne i druge drzave. Istna, pravo i pravda.
Moj osobni stav prema slovenskoj politickoj eliti je jedno, a stav prema Slovencima kao naciji je nesto potpuno drugo. Slovence ne smatram odgovornima, ali sa slovenskom politikom je stvar potpuno drugacija. Jedino sto bih mogao zamjeriti Slovenskim gradjanima jest to sto su u ovih 15 godina doista mogli malo ispitati u kontekstu "life long learning" sto kaze medjunarodno pomorsko pravo glede razgranicenja na moru, pa onda kao casni ljudi traziti od svoje politike da ucini ono sto je zakonito.
Tesko je vjerovati da neka nacija vjeruje bas toliko slijepo svojim politicarima, da ne gleda svojim ocima, ali je i cinjenica da su ljudi skloni povjerovati u ono u sto zele vjerovati, pa makat to bilo i ne logicno. I tako nastaju karte "geografskih snova" i ljudi koji vjeruju da neka zemlja (bez otoka) moze prosiriti svoje more dalje od svoje obale, a blize uz tudju obalu.
Konvencija o pravu mora vec na svom pocetku u clanku 2. propisuje da se suverenost obalne drzave proteze izvan njezinoga kopnenog podrucja i njezinih unutrasnjih voda i, ako se radi o arhipelaskoj drzavi, njezinih arhipelaskih voda - na susjedni pojas mora, koji se naziva teritorijalnim morem. Suverenost se takodjer proteze na zracni prostor iznad teritorijalnog mora i na njegovo dno i podzemlje, a gdje konkretno u Sjevernom Jadranu ima plina. Nalazista plina uz sva druga bogatstva mora.
Stoga svaka obalna drzava ima pravo na teritorijalno more ispred svoje obale. NE susjedove obale nego svoje obale. Suverenost obalne drzave je ogranicena pravom drugih drzava na neskodljivi prolaz brodova, a pravo prolaska stranih brodova kroz teritorijalno more obalne drzave nuzan je ustupak suverenosti obalne drzave medunarodnom prometu (clanak 19.). Ponavljam, pravo neskodljivog prolaska pa takvo pravo ima i svaki Slovenski brod pri prolasku kroz hrvatsko teritorijalno more (clanak 24). Upravo kako je imao i u Jugoslaviji. Misle li Slovenci traziti i pristup otvorenom moru kroz teritorijalno more Crne Gore, Albanije Grcke.... Od Italije sigurnno nece jer to vec Slovenija ima kao clanica Europske unije. I Slovenija i Italija su clanice EU, ako niste znali. Hoce li se tko u Dezeli sjetiti i traziti gospodarski pojas na Pacifiku?
Budimo ozbiljni. Clanak 2. daje opci medunarodno-pravni okvir za razgranicenje teritorijalnog mora, a clanak 15. Konvencije o pravu mora regulira sam nacin odnosno metodu razgranicenja. Clanak 15. sastoji se od tri sastavna elementa: 1) sporazuma, 2) ekvidistance i 3) posebnih okolnosti. Zbog toga se, u literaturi cesto naziva kombinirano pravilo.
Svaka drzava ima pravo, na temelju Konvencije o pravu mora, proglasiti svoje teritorijalno more do udaljenosti od 12 milja (clanak 3.), ispred svoje obale, a u konvenciji nigdje ne pise da je jedino Hrvatskoj to pravo uskraceno jer Slovenija zeli ispred hrvatske obale proglasiti svoju, takozvanu (teritorijalnu morsku) zonu "B" i jos neke sitnice.
Svako nekako, pravno potpuno bez veze izgleda i jedna karta kojom slovenska politika formira svoje zone daleko od svoje obale. De facto ono malo crveno na slici doista neosporno jest slovensko teritorijalno more, a ono plavo jest sporni dio koji doista pripada nekome, a Slovenija misli da pripada njoj. Nije problem sto je nesto pravno neutemeljeno, neukost i neznanje su demokratsko pravo, no problem nastupa kada se izgubi smisao za logiku. Kada nesto prestaje biti kako razumljivo tako i razumno.
Zagreb, koji ce mozda vec sutra slicnim kriterijima biti proglasen za predgradje Ljubljane, trebao bi muski reagirati na takve umjetnicke geografske akvarele.
Mozda se netko bezosjecajan tome moze rugati, ismijavati slovensku kartografsku politiku ali za mene je tako sto zalosno i zato to necu ni komentirati. Kao legalist ja bih takve poteze prijavio lijepo Vijecu Sigurnosti pa neka se autor ovakve ideje opravdava medicinskom dokumentacijom.
Nakon ovakvih zemljopisnih, odnosno "morepisnih" uradaka djeluje neumjesno optuzivati hrvatsku politiku da podcjenjuje slovensku. Nitko ne moze uciniti toliko na rusenju tudjeg kredibiliteta koliko covjek moze sam srusiti svoju vjerodostojnost. Stara narodna poslovica kaze: "tko pod drugim jamu kopa...."
O geografskoj mapi sa A-B-C zonama nema se sto pregovarati. Pocetna pozicija za pregovore o granici na moru toliko je ne realna da se tu nema sto korigirati -osim bas svega u kompletu.
Ovako zapravo izgleda prava karta. Slovensko je teritorijalno more oznaceno tamno zeleno, hrvatsko teritorijalno more plavo, a presedan svih presedana u pomorskom pravu takozvani «piranski paraf» ljubicasto.
Na medjunarodnom sudu taj bi ljubicasti dio vjerojatno pripao Hrvatskoj u skladu sa medjunarodnim pravom mora, medjutim na dogovornoj arbitrazi rezultat bi bio upitan upravo zbog pravno nevaljanih «piranskim parafom» protuustavnih pokusaja prepustanja hrvatskog mora drugoj prijateljskoj zemlji.
Ogromna je steta vec ucinjena, ali srecom medjunarodni sud mora primjenjivati medjunarodno pravo u svome radu. «Ad hoc arbitraza» kojoj su Slovenci skloniji - ne mora, pa bi se lako moglo dogoditi da na takvoj arbitrazi hrvatska izgubi dio svog mora zbog nesuvislih potpisa i najblaze receno zbog nepoznavanja medjunarodnog pomorskog prava. Mi smo imali doista kompetentnu komisiju, ali je komisija raspustena kako bi napori zavrsili «piranskim parafom» jednim od upecatljivih presedana u novijoj povijesti prava mora.
Ja svoj paraf ni drogiran, a kamoli pijan ne bih stavio na «piranski dokument» jer bih se bojao da ce me jednog dana u Hrvatskoj suditi i osuditi. Jednom u buducnosti, za 10 ili 20 godina. Ma da mi to naredi i sam predsjednik - ne bih to parafirao. Pokupio bih svoje «krpice» i ispraznio ladice svog radnog stola. Bojao bih se kazne, pa da mi obecaju nuklearku Krsko, jos jednu novu na Svetoj Geri, i sve novce Ljubljanske banke. Nije ni Racan osobno to cudo parafirao.
Glede "10 tocaka slovenskog Ministarstva vanjskih poslova" necu napisati nista jer to stivo nisam izdrzao procitati do kraja. To je koncentrirana glu......ma. Da, tako je, mislio sam reci - gluma, a na koju bi optuzbu trebalo odgovoriti konkretno, precizno i decidirano. Profesionalno. Ocito je da slovenska politika ceka da poslovicno mlaka hrvatska politika "digne ruke predaje" i pristane na za Hrvatsku mozda katastrofalnu - "ad hoc arbitrazu" kakvu zeli Slovenija.
I na kraju valja naglasiti da je primjena crte sredine, kao metode razgranicenja, dominantan nacin jer je od ukupno 45 sklopljena ugovora ekvidistanca je kao metoda primijenjena u 33 ugovora. Za ugovor treba dvoje, a ako nema nikakvih realiziranih dogovora i ugovora ni nakon 16 godina pregovaranja - najbolje je rjesenje medjunarodni sud. Sve je na medjunarodnom sudu vec odavno moglo biti rijeseno. Izgubljeno je 16 godina bez rezultata. Uci u EU bez tocno definiranih granica i eventualne mogucnosti izlaska iz nje sa svim teritorijima sa kojima bi usli, ne bi bilo u skladu sa Ustavom RH. Imamo barem 4 prije spomenuta vrhunska strucnjaka za pomorsko pravo koji mogu obraniti pravo i pravdu. Svaki njihov napisani tekst u medijima doprinosi stjecanju znanja i edukaciji citatelja i time je korak blize razrjesenju problema u skladu sa medjunarodnim pravom mora.
A privremeni ugovor glede granica na moru sa Crnom Gorom takodjer je katastrofa za Hrvatsku. Kao da se netko potrudio da bas sve "ukaki". Sa BiH se dogovaramo i ne smijemo ponoviti iste pogreske. Dobrosusjedski odnosi su izuzetno vazni, ali ne tako da zbog njih "trgujemo" hrvatskim teritorijem. Duznost nam je samo: istina, postenje, pravo i pravda. Dogovori iz kojih jedna strana izlazi kao pobjednicka, a druga kao gubitnik nisu dugotrajni. Obje strane moraju izaci iz pregovora zadovoljne kompromisom. Ako se ne moze, a sto drugo nego sud.
Darko Belovic
Izvor: Hrvati AMAC
http://amac.hrvati-amac.com/index.php?option=com_content&task=view&id=1070&Itemid=192
Post je objavljen 21.03.2007. u 14:34 sati.