Da li vam se ikada u životu učinilo,da ste već bili u nekom mjestu ili objektu,iako dobro znate da ste tamo prvi puta? >>Od nekuda<< vam je jednostavno ta zgrada, slika, namještaj ili okolica poznata, ali se ne možete sjetiti otkuda! Koliko puta ste se neobjašnjivo uzbudili kada biste ugledali nekakav egzotični ili stari kostim, instrument ili predmet koji pripadaju prošlosti? Da li vam se ikada prije najžila koža uslijed slušanja kakve melodije ili pjesme iz davne prošlosti? Jeste li ikada ispitali sebe zašto volite upravo zvuke klavira, kada nikada niste svirali? Zašto se bojite >>oštrih predmeta<>podsvjesno<< na ćeliju tamnice u kojoj ste možda proveli dobar dio vašeg prošlog života? Izbjegavate li >>oštre<< predmete zato što ste vjerovatno od njih poginuli u prošlom životu? Da li vas vatra užasava,jer vas je već jednom ranije progutala! Ukoliko vas ne prati niti jedno od takvih ili sličnih osjećanja ili >>neuroza<<, tada budite sigurni da ste u ovom svijetu po prvi put! A to je dragi čitatelju, tako tvrde, veoma opasno1 Jer upravo sada imate sve raspoložive izglede da se >>zadužite do grla<< i započnete svoj ciklus vraćanja u život! A kada malo bolje i mudrije razmislite o životu kao takvom, ne čini li vam se, da bi on mogao biti, u stvari >>velika kazna<
Jan Vlatko se rodio 1943. u jednom malom mjestu Istočne Europe. Tijekom i poslije rata, živio je sa majkom na selu kod njezinih roditelja. U školu je krenuo sa sedam godina i tamo se odmah istaknuo iznimnim darom za crtanje. Ali dok su druga djeca crtala cvijeće, krave, kuće, ili drveće, Jan je crtao isključivo unutrašnjost dvoraca! Ne bilo kojih dvoraca, već samo dvoraca ukrašenih rokokoom! Bili su to sjajno dekorirani zidovi i stropovi, sa visokim francuskim vratima i prozorima, kitnjastim lusterima i pozlaćenim zrcalima. Na nekima od tih crteža nalazila bi se djevojka u raskošnoj krinolini.
Iznenađeni je učitelj izdvojio Janove crteže i poslije jednog od roditeljskih sastanaka pokazao ih njegovoj majci. Zanimao se gdje je jan vidio taj dvorac, i da li ga je možda ona vodila u grad, gdje se nalazilo nekoliko takvih građevina? Žena je i sama bila iznenađena, jer je cijelo vrijeme mislila da je dječak to vidio negdje u školi. I kod kuće je neprestano crtao dvorce i nekakvu djevojku u starom kostimu!
- Ali to nije moguće, -bunio se Janov učitelj, -pa morao ih je negdje najprije vidjeti, da bi ih znao tako lijepo nacrtati!Bio je to logičan zaključak, ali se na rješenje ove misterije čekalo trideset godina.
Poslije završene osmogodišnje škole Jan je ostao raditi u svome selu kao traktorist u radnoj zadruzi. Zbog slabog imovinskog stanja nije mu bilo moguće nastaviti studirati u gradu. To je najviše boljelo Janovog starog učitelja, jer je mladić sada već crtao svoje raskošne dvorce sa preciznošću iskusnog arhitekta. Sve je svoje slobodno vrijeme Jan uglavnom provodio kod kuće, radeći skice i čitajući razne knjige koje su opisivali život i običaje barem stotinjak godina unatrag! Ona djevojka, u početku nejasnih crta, sada je poprimila jasne karakterne crte iskusnog slikara. Bila je to vitka plavuša bijele kože, uvijek u svijetloplavoj duboko dekoltiranoj krinolini, sa pundžom uredno složenom na vrhu lijepe glave. Uvijek bi imala na sebi skroman nakit, isti nakit! Uvijek bi na sebi imala istu sviijetloplavu krinolinu!
Kada god bi mu se ukazala prilika, Jan bi odlazio u obližnji grad u posjetu tamošnjem dvorcu. Kao opijen bi šetao raskošnim salama i piljio u prebogato ukrašene dvorane, vraćajući se kući sa nekakvom neobjašnjivom tugom u srcu. Kada je njegov kolektiv odlučio 1956. posjetiti obližnju Austriju, Jan im se odmah pridružio. Dobro je znao da je Beč prepun starih dvoraca, muzeja, i da će to biti nezaboravna avantura. Nije niti slutio kakva! Kada su se konačno našli u glasovitom dvoru Marije Terezije, prekrasnoj građevini iz vremena rakokoa, mladić je pomislio da će se onesvjestiti od nenadanog uzbuđenja! Piljio je otvorenih ustiju u raskošne zidove i lustere, pa su ga prijatelji neprestano morali tražiti i vući za sobom.
Ubrzo se Jan potpuno izgubio u ogromnom dvorcu, po čijim je sjajnim odajama i salama koračao kao u nekom polusnu. Niti je više koga čuo niti vidio. Sav se zanio u razgledavanju soba i salona. Tako se i našao u jednoj od balskih dvorana, u kojoj je bio smješten jedan bijeli instrument nalik današnjem pianinu. Za instrumentom je sjedila mlada djevojka nježne bijele kože, odjevena u raskošnu krinolinu iz XVIII stoljeća i svirala jednu tužnu melodiju iz tog vremena. Jan je već ranije zamijetio da su svi čuvari i ostali službenici dvorca također odjeveni u slične kostime, valjda za razonodu i radoznalost posjetitelja.
Mladić se jednostavno više nije mogao pomaknuti sa mjesta na kojem je stajao. Kao opijen je zurio u vitki bijeli vrat mlade djevojke i slušao zvuke neobičnog instrumenta, koji je tada prvi puta čuo u svom životu! Stajao je vjerovatno cijeli sat, a potom je djevojka ustala i nazočnima se graciozno naklonila, pokleknuvši kao što su to činile dame iz onog doba. Tada se njezin pogled slučajno susreo sa Janovim, koji čak nije smogao snage da joj plješće poput ostalih turista. Njegovo neobično zurenje ju je očigledno zbunilo, jer je naglo porumenila i udaljila se. Dvoranu su napustili i ostali, ali ne i Jan Vlatko. Stajao je kao ukopan još nekoliko minuta, promatrajući čudni bijeli pianino, a potom se zaputio k njemu kao opčinjen. Sjeo je na još toplu stolicu od one djevojke, netremice piljio u stare note pred sobom, prelistao ih nekoliko puta, pa počeo tiho svirati jednu popularnu melodiju za ples iz XVIII stoljeća, neku vrstu menueta. U početku je pratio note, da bi mu se ubrzo zamaglili oči i svijst! Kada je poslije gotovo cijelog sata prestao,začuo je iza sebe pljesak! Potresao je glavom i okrenuo se onako u stolici.
- Bravo! Bravo! -oduševljeno ga je hvalio jedan stariji gospodin pokraj kojega je stajala ona djevojka, oboje još obučeni u stare kostime. -Ovakvo se muziciranje nije čulo u ovim dvoranama sigurno već preko sto godina! Odakle ste vi, mladiću? Gdje ste, za ime Boga, završili konzervatorij?
-Konzervatorij? -zinuo je mladić u lijepu plavušu odjevenu u svijetloplavu krinolinu s dubokim izrezom i uredno složenom pundžom! Mislio je da će se onesvjestiti od nekakvog nepoznatog uzbuđenja.Bilo mu je potrebno nekoliko minuta prije no što mu se razvezao jezik.
Janu njemački nije predstavljao problem, jer je odrastao u pograničkom predjelu u kojem su gotovo svi poznavali taj jezik, a djed mu je bio njemačkog podrijetla. Tijekom konverzacije koja je spontano uslijedila, pojasnio im je da je on bičan traktorist iz jednog sela u Čehoslovačkoj. Bilo im je teško u to povjerovati. Dok im je pričao o svom životu, šutke su ga slušali. Povjerio im je svoju >>urođenu<< sklonost prema crtanju i ljubav za strau arhitekturu rokoko stila, ali niti sebi samome nije znao pojasniti otkuda mu odjednom ovaj nenadani dar za muziku, kada nikada prije nije sjeo za klavir.
Kustos muzeja, koji je vjerovatno jedini naslućivao o čemu se radi, s lakoćom je nagovorio Jana da ostane u Beču. Jan je bez mnogo dvoumljenja pristao. Od kada mu je majka umrla još se više povukao u sebe, ništa ga nije vuklo u selo, a najmanje zadruženi crveni traktor! Dogovoreno je da Jan ostane raditi za dvorac - muzej kao pijanist u zapadnom krilu prostrane građevine. Život mu se tako potpuno preokrenuo za samo nekoliko sati boravka u Beču.
Kao što i pretpostavljate, Jan se samo na tom poslu neprestano sretao sa lijepom plavokosom studenticom muzike, već su se počeli viđati i u slobodno vrijeme. Mladić joj je bez mnogo okolišanja priznao, da se još nije zabavljao, jer je cijelog života bio vjeran svojoj >>djevojci iz snova<< , čije joj je srteže jednom sramežljivo pokazao. Djevojka je i sama bila romantične naravi, voljela staru arhitekturu i glazbu, pa su ubrzo pronašli ne samo zajednički jezik, već i otkrili da više ne mogu jedno bez drugog. Isabella, kako se zvala djevojka, prva je predložila Janu da se oboje podvrgnu regresiji, za koju mladi Čeh tada prvi puta čuo. I stari kustos muzeja se složio da bi sa dubokom hipnozom možda mogli otkriti razlozi Janovog čudnog ponašanja u ranoj mladosti, kao i njegovim neshvatljivim darom za glazbu i crtanje. Podvrgnuti su regresiji kod jednog znamenitog bečkog psihoterapeuta, istog dana, ali posve odvojeno. Kada je sredio njihove vrpce i papire, psihijatar ih je obadvoje pozvao u ured.
Djevojčina se slutnja pokazala točnom.Otkriveno je, da su se ne samo ranije već jednom sreli, nego i živjeli pod istim krovom. Bilo je to u Rusiji pred kraj osamnaestog stoljeća. Jan je io sin jednog velikog ruskog plemića, veoma bogatog čovjeka, sa mnogim posjedima i prekrasnim dvorcem u rokoko stilu! No na nesreću, dječaka je još kao malo dijete napala neka teška bolest, od koje je u dvanaestoj godini ostao polupalariziran od pojasa na dolje i prikovan za stolicu. Bolest je na dječaka imla poražavajući učinak. Toliko se povukao u sebe, da više nikada nije napustio dvorac. Bilo mu je teško takav se pojavljivati vani, a kada bi im došli gosti, brzo su ga morali odvoziti u njegove odaje. Sve dok se jednoga na dvoru nije pojavila jedna lijepa plavokosa djevojka njegovih godina. Bila je to kćer jednog očevog prijatelja koji je poginuo u ratu, pa je s majkoom došla živjeti kod njih. Mladić se ludo u nju zaljubio, a i ona u njega. Kako bi mu barem malo olakšala njegovu nesreću, djevojka ga je počela podučavati u siranju na pianinu. Mladić je već prije razvio dar za crtanje, nemajući šta drugo raditi. Onako vezan za stolicu, počeo je skicirati mnogobrojne sobe i dvorane obiteljskog dvorca. Tako je mlada gošća razvila u njemu i drugu ljubav, strast za glazbom. Vjerovatno i u prirodnoj želji da je impresionira svojim sposobnostima, mladić je usavšio sviranje na pianinu di virtoznosti. Ali upravo kada su počeli smjelo planirati svoju zajedničku budućnost, bez obzira na njegovu paralizu, jer prava ljubav nezna prepreke, mladić je u dvadestedrugoj godini nenadano umro! Njegova mu je vjernica do kraja života ostala vjerna. Nikada se nije udala, ostala je pokraj njegovog starog oca, kojega je također ispratila na onaj svijet u osamdesetosmoj godini. Umrla je u pedesetšestoj godini života, od infekcije na nozi.
Kada su obje regresije uspoređene, s lakoćom se moglo utvrditi da se tu radi o istim osobama. Svako je od njih do u detalje ispričalo svoju sudbinu, spomenuo ista imena i opisao ista imena i događaje. Što se iz ovog slučaja može zaključiti?
U pitanju je karakteristično >>odživljavanje<< nesretno prekinutog života dvoje mladih. Jer, preranim odlaskom svoga vjernika, i mlada je djevojka prestala aktivno živjeti! Oni koji o našim sudbinama odlučuju s >>one strane<<, postupili su najbolje što su mogli. Vratili su ih natrag u život, ali sto pedeset godina kasnije. Mladića, u siromašnu češku obitelj u kojoj je odrastao u siromaštvu i poslijeratnoj oskudnici (valjda kako bi upoznao i onu drugu stranu života), a djevojku u skromnu obitelj bečkog bankarskog službenika.
činilo se da se u životu nikada neće sresti, zar ne? Ali, kažu poznavaoci, sudbini se ne može pobjeći! Ponovo su se sreli, pod nevjerovatno jednostavnim okolnostima, smjesta se >>prepoznali<< i zahvaljujući regresiji potvrdili ono što su čitavog života podsvijesno naslućivali. I ne samo regresija, već i njihove nadarenosti u ovom životu, idu u prilog teoriji o reikarnaciji. Oboje su bili nadareni, on za crtanje ona za sviranje. Janovo crtanje dvorca >>samo iznutra<< ,potvrđuje njegovu tvrdnju pod hipnozom, da je ostatk života proveo unutar očevog dvorca. Najimpresivnija pojedinost je svakako njegovo nenadano muziciranje na starom pianinu! Kada se konačno ponovo našao u rokoko dvorcu i ugledao mladu djevojku u plavoj krinolini kako svira na bijelom pianinu, Jan se u podsvijesti sjetio svoje prošlosti i odjednom osjetio >>kao kod kuće<>automatski<< prisjećati najmilije melodije, koju je vjerovatno svirao najčešće svojoj ljubljenoj vjernici. Glazba je privukla pozornost djevojke i kustosa, koji su se vratili u dvoranu u kojoj je došlo do spontanog ponovnog >>susreta<< dvoje mladih!
A susreli su se upravo u godinama u kojima su oboje umrli. On fizički, a ona duševno! Oni koji upravljaju našim sudbinama, znali su da im moraju dati još jednu priliku. Jer Jan i Isabella su se ubrzo vjenčali i imali troje djece. Njihov >>drugi život<< će ovoga puta biti normalan i potpun!!!!
Post je objavljen 19.03.2007. u 10:26 sati.