Dok dođem sebi s trodnevnog posjeta Dablinu i Belfastu, samo jedna kratka pjesmica posvećena sitnom simpatičnom Pakistancu koji mi je u tri ujutro nakon više od par pivica u kebab stavio nešto tako ljuto što bi mogao okarakterizirati samo kao Belzebubovu dušu punjenu sulfatnom kiselinom, i što je uzrokovalo zanimljive turbulencije i urlike na redovitoj liniji Ryan Aira prema Puli, jebo vas Ryan Air u Puli da vas jebo - dajte mi ga na Lučko:
Guza sva mi trne
Časi nisu laki,
Zemlje li ti crne,
Što me sjeba, Paki.
Peklo dok sam guto,
Peklo kada kakim,
Siguran sam u to,
Da me sjeba, Paki.
Svi ti dani bili
Ko meni ovaki,
Na školjki da cviliš,
Jer me sjeba, Paki.
Zamjeri se finoj guzi,
Jajetu u dlaki,
Oko stišćem, ono suzi,
Pamtit ću te, Paki!
Jer kebab je dobar bio
Kao dobar dan,
Hokejaš ti unuk bio,
Osvojio Pak I Stan!
Pokazali doma mi smo
Koliko smo jaki
Jer stenjali više nismo,
Živ mi bio, Paki!
Više sutra.
Dablin je definitivno najpijaniji grad na svijetu, a Belfast s najljepšim crkvama. Osim protestantskih koje su zaštićene bodljikavom žicom...
Post je objavljen 13.03.2007. u 21:22 sati.