Pregled posta

ŽIVOT JE LIJEP!

Da, stvarno to mislim, i to ne samo zato što je danas tako lijep i sunčan dan, nego mi je danas prvi novi rođendan...Znate, kad ono izbjegnete neko sranje, ljudi vam kažu da vam je to novi rođendan! Baš je meni danas takav dan!
Ovaj post nije zamišljen kao tužaljka, jadikovka, niti želja za žaljenjem! Dakle, sve je daleko iza mene! Imam samo želju podijeliti jedno životno iskustvo!

Da ne bude zbrke, priča teče kronološkim redom...
08.03.2006. SRIJEDA
Zamijenila sam se za smjenu da bih poslijepodne mogla prisustvovati roditeljskom sastanku vezano uz odlazak Mikice u Novi Vinodolski (škola u prirodi). Svi su roditelji došli, bilo nas je 26 u učionici, raspravljalo se i planiralo, zraka malo, pa me počela rasturati glava! Doma sam klince uputila na spavanje, a ja sam odmah legla u totalnoj komi. Muž je bio u Opatiji na kongresu... Čuli smo se mobom, ali kako sam se žalila na glavobolju, nismo dugo razgovarali...
09.03.2006. ČETVRTAK
Uz glavobolju se pojavila i temperatura, ali nije tak visoka da ne odem na posao... doktorica ionako radi poslijepodne, pa ako baš zagusti... Naravno da se takvo stanje odrazilo i na moje, inače jako vedro, raspoloženje. Ne znam je li to u bolesti tako, ali ne mogu zaboraviti ljude koji su se u tom razdoblju prema meni odvratno ponijeli. Tako sam i s dečkom iz završne obrade imala okršaj koji je on začinio sa "Ako si u PMS-u, mogla si ostati doma, a ne me tu doći zajebavati!" Tu sam otišla u našu čajnu kuhinju i nemočno zaplakala. U biti sam bila uvjerena da me lovi gripa i već mi je to bio dovoljan razlog za loše raspoloženje. Izmjerila sam temperaturu, 39,7! Kolege su me doslovno tjerali da odem doma, ali ja sam stoički podnijela do 20:30 i tako sa temperaturom od skoro 40, otišla doma... sam Bog zna kako sam se autom odvezla do doma!?? Valjda auto već i sam zna. LUPOCET, čaj i u krevet!
10.03.2006. PETAK
Ujutro, kad sam došla k sebi, spremila sam se doktorici. Povela sam i Mikicu, jer se žalila na grlobolju, pa da i nju vidi. Prvo je pregledala dijete, a onda sam ja sjela na stolicu... "a što je vama?" Knedla u grlu, ni riječi, samo se suze slijevaju..."Mama, a zašto plačeš?" pita moje dijete, a ja, ni svjesna da plačem, velim da se osjećam tako bespomočno. Doktorica (tek smo se svi, kao obitelj, premjestili k njoj), vadi maramicu, i majčinski nježno i strpljivo počne pregled. "Ma, to je sigurno gripa!", ja odmah bacam dijagnozu, ali doktorica, temeljita, kakva i treba biti... "Može biti, ali ste mi prošlu zimu imali upalu pluča, pa bi bilo dobr uzeti kuru Sumameda za svaki slučaj! Uz to, u ponedjeljak ćete mi izvaditi krv da vidimo sedimentaciju!"
Odem doma, legnem, posao ne dolazi u obzir! Samo sam nazvala tatu i mamu da odfuraju klince da se još i oni ne zaraze! Mama mi je htjela ostati, ali mogu ja sama...
Glava boli, temperatura divlja, a ja kombiniram Sumamed, Lupocet, Caffetin, Voltaren... pa ponovo! Noću sam ustajala silom pojesti kruha s putrom, svjesna da ne smijem tolike tablete, a ništa jela!
11.03.2006. SUBOTA
Ležim, glava puca, temperatura divlja, ma to je gripa! Treba samo izdržati. Klinci su kod mojih, a svekrva mi nosi pileću juhu da bar nešto pojedem... Poslijepodne, da sperem svo preznojavanje, krenem na tuširanje. Ovdje moram naglasiti da je nekeko u to vrijeme zaredalo prilično hladno vrijeme pa nisam depilirala noge... ne sjećam se kad sam bila tko dlakava! No, u tom me trenutku to nije ni najmanje brinulo! I kroz tu moju šumu jasno su se vidjele masnice na potkoljenicama... kao da me neto s pikulom u čarapi dobro namlatio. Nije boljelo, ali je izgledalo ružno! Pa nemre to biti ništa strašno...
Još jedna noć glavobolje i temperature! Kaj mi ne bi trebalo biti već malo bolje?
12.03.2006. NEDJELJA
Masnice su se počele pojavljivati i nad koljenom, po bedrima... Došli su moji s klincima, mama je skuhala ručak, tata me htio voziti u Zaraznu, ali MENI NIJE NIŠTA! Poslije podne je došao i muž s puta, i također me htio voziti na hitnu. Gle, sutra ionako idem vaditi krv, pa bumo pametniji... No, meni još uvijek jednako, glavobolje, temperatura...
13.03.2006. PONEDJELJAK
Rano sam ustala da ne čekam dugo u labu. Još mi je bilo jako loše, temperatura skoro 41, a mene nema tko voziti do laba!!! Ni to neću zaboraviti, jako je bilo komplicirano svim vozačima naše kuće odvojiti 20 minuta za mene... Ništa! Zamotala sam se od glave do pete, sjela u auto i otišla sama! U labu su čak i one "dežurne" penzionerke shvatile ozbiljnost situacije i digle paniku da me se odmah primi, preko reda, i prije početka radnog vremena! Dogovorila sam da će netko pokupiti nalaze u 15h, tko da mogu odmah kod doktorice.
Muž je došao ranije s posla, podigao nalaze i odveo me doktorici. Putem čitam nalaz, da vidim kaj je s tom sedimentacijom... normalna je do 26 nečega, a ja imam 87! Doktorica je ostala mirna koliko je mogla, dok joj nisam pokazala noge! Uzela je blokić s uputnicama i mirno me uputila: "Odite doma, uzmite stvari, idite ravno u Zaraznu. Tamo ćete i ostati. Ovo je vjerojatno PNEUMOKOKNA SEPSA!" Grlo mi se stislo, zadržavala sam suze, pokušavala se uvjeriti da nije strašno. Najgore mi je bilo da je sutra Mikici rođendan, a mene neće biti, a nisam stigla ništa ni kupiti... Doma sam popila i Persen, prikupila stvari u torbu. Svratila sam si još u dučan kupiti soka i vode, da imam...
U Zaraznoj su nas primili gotovo odmah! Ispitao me sve, od početka, ali najgore mi je bilo mladom i, očito, stručnom mladom doktoru prezentirati moje dlakave noge! On to vjerojatno nije ni primijetio, već se zagledao u moje masnice, sad već lijepe ljubičaste boje! Primili sdu me na infektologiju iznad hitne. Pozdravila sam se s mužem i ne znam kome je bilo teže, ali sestra ga je pokušala utješiti s informacijama o posjetama sutra. Presvukla sam se u pidžamu, dala uzorak urina, uzeli mi krvi... još su dva doktora došla s pitanjima koja sam već deklarirala dr. Kutleši! Uskoro je došla sestra s dječjeg s prijenosnim EKG-om... ali odmah iza toga su poslali mladog studenta medicine s kolicima. Sestra Anđela mi je lijpo objasnila da sam slučaj za postintenzivnu i da će se tmo bolje brinuti za mene. Meni su opet krenule suze! Odmah sam si zamislila katetere, a od svih riječi sam dobro razaznala PUNKCIJA! Zamotali su me s dva popluna, bilo mi je jako zima!
Već je bilo i blizu 21:30 kad sam primljena na odjel. Tu shvatite da sram ostaje tamo, vani, pred portom! Vi ste objekt kojeg treba što prije izliječiti i ne pita se hoćeš li ti to tako!!! Nisam dobila kateter, jer sam pokretna... Brzo je došao dr.Kutleša s hitne i uputili su me kako si mogu olakšati sam postupak punkcije. Legla sam na bok u fetalnom polažaju, stisnula glavu na prsa, sestru koja ja asisirala stisnula za ruku... "Sad čistim,... još jednom,...
e, sad ću ući, brojte do 10,... malo se napnite kao kad imate stolicu,... tako...izlazim! Gotovo! Bili ste hrabri!" Iskreno? Bilo mi je svejedno! Samo nek mi pomognu!!! Ispalo je da je najvjerojatnije MENINGOKOKNA SEPSA! Tek sad mi je jasno s čim sam imala posla! Ljetos je djevojčica u Koprivnici (?) umrla, jesenas dečkić u Splitu... a zaista je osječaj kao da počinje gripa!!! Infuzija, terapija kristalnim penicilinom... Noću me boljela glava tko da sam molila injekciju... ja, koja zazire od igli i pikanja!
14.03.2006. UTORAK
Kad sam ujutro svjesno pogledala lice sestre Anice, činila mi se kao anđeo... bilo mi je bolje! Vani je sjalo sunce...
Svi koji su bili samnom u kontaktu tih zadnjih dana, hitno su morali na bris grla i nosa, i preventivno uzeli neki jaki lijek koji bi ih trebao zaštititi, ali, srećom, nitko nije bio inficiran!!! Poslijepodne su mi u posjetu došli, muž, mama i tata... Tati je bilo užasno, u jednom je trenutku samo izašao na balkon, ali ja znam - plakao je!
Prognoza je bila najmanje mjesec dana u bolnici! Nije ni to najstrašnije, nego je to odjel na kojem nema nikakvog vida razonode. Dok me rasturala glavobolja, nije mi ni falilo... Pogled iz "boxa 3" bio je na stablo koje gotovo da nema kore, bijelo je, ko sablast. Tako mi se činilo strašno u besanim noćima, da bi , kako mi je bilo bolje, poprimalo svoj stvaran oblik - stabla!
Ujutro je bilo u sjeni...

da bi poslijepodna gotovo sjalo na suncu...

Ovo je fotografirano mobitelom... ali je uspomena!
Neću se dalje držati strogo datuma. Prognoze su bile da ne idem doma najmanje mjesec dana... sad su mi tek sestre rekle da su s tom dijagnozom u pitanju sati (sad to i ja znam!)... spasilo me to što sam bila pod Sumamedom, pa bolest nije počela divljati. Najteže mi je bilo izdržati to što nisam mogla ustati zbog glavobolje, poslije sam saznala da je to bilo zbog punkcije, pa su me 3 dana prali u krevetu! O, ljudi!!! Sestre me peru, a suze se kotrljaju! Pa ja još nemam ni 37 godina...na to mi je jedna sestra rekla "Da ste samo prehlađeni ne bi ni bili tu! Nama je to posao, a vaš je da nam što prije ozdravite, pa ćete sami u kupaonu!" U sljedećih nekoliko dana su nestle masnice, petog dana nisam imala više ni temperaturu! Onda mi doktor Klinar kaže: "Vi nas, gospođo, brinete! Nešto ste nam se prebrzo oporavili...!" Dobro, kaj je u tome loše? Ne uklapam se u kliničku sliku te boleštine? Možda je i to da sam inače zdrava, ne pušim, ne pijem... samo manje štetni poroci dolaze u obzir! Ponovo su me punktirali u petak, pa onda u ponedjeljak (27.03.), a u utorak sam otpuštena na kućnu njegu. Ni to nije bilo neizdrživo, nabrojiš do 10, pokušaš ne misliti da ti se čačka po kičmi i - gotovo! Nego su me ubijale postpunkcijske glavobolje po pet dana... a to je da ni na WC ne možeš!
Svaku većer oko 19:30 sam zvala svoj VIPfriend broj i besplatno razgovarala s najdražim skoro po sat! Osim za redovite izmjene informacija i verbalnih nježnosti, telefon je služio i za snalaženje u prostoru... Desilo se da me zvao iz dućana, "sad sam tu gdje stoje deterđenti za suđe, a gdje stoji omekšivač?" "Dolje prema mlijeku, ali odmah se okreni za 180, tu je hrana za mačke pa Chipu uzmi hrane, nema više!" Ne, ni u bolnici ne prestaneš misliti da mačak nema kaj jest, da je ponedjeljak pa za sutra za tjelesni treba pripremiti opremu...
U bolnici sam bila "samo" dva tjedna. Prva dva je bila samnom jedna baka koja je bila užasno izmesarena, i na svim mogućim aparatima, ali joj je bilo lijepo što joj ja sve hoću pomoći i ne ide mi na živce... plakala je kad su je nakon tjedan dana premjestili. Umrla je u svibnju... zvala sam za Božić njene jer sam je se sjetila...
U drugom tjednu mi je društvo radila žena s virusnim menningitisom. Davež od žene kojoj sam na kraju rekla da joj želim da u sobu dobije nekog tko će joj to vratiti!!!
Doma sam bila još 4 tjedna, pa raditi, jer za tu boleštinu dobijete 45 dana bolovanja. Smršavila sam na 49 kg, hlače su visile na meni! Nisam smajela gledati u ekrane, ali sam smjela čitati!!! Prvo sam još u bolnici pročitala "Da Vincijev kod", ubijala sam se u Jane Austen... Isplela sam kompletić za Baby Born... Na poslu su me malo poštedili jer stvarno sam radila u izvrsnoj ekipi!
Muž me odveo u vrtni centar i nakupovao mi cvijeća, između ostalog, i žutu orhideju koja, eto, ponovno cvate! Rozu, koja joj radi društvo, sam za rođendan dobila od moje ekipe na poslu! Obje su neki dan procvale pokazujući mi tako da nisam samo ja borac i života življenja!
I više ne izbjegavam jesti piletinu koju ne bih smjela (uz još neke namirnice) zbog tena, ne mislim na gram viška, ne šizim ako negdje kasnim minutu ili dvije... Život je lijep i tako krhak! Kao mjehurić od sapunice, u jednom se trenu u njemu preljevaju sve dugine boje, da bi u sekundi problijedio i rasprsnuo se...

Post je objavljen 13.03.2007. u 09:17 sati.