Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/karaka

Marketing

SAM IVAN GUNDULIĆ

ZIVOTOPIS

Hrvatski pjesnik Ivan Gundulic rodio se 8. sijecnja 1589. godine u Dubrovniku, u plemickoj obitelji, od oca Frana Ivana Gundulica i majke Dzive Gradic. Kada su mu bile tri godine, odrekne se otac brige o malome Dzivu (dubrovacki oblik imena Ivan) i preda sve zakonske ovlasti u vezi s njegovim odgojem trojici skrbnika. Ne zna se koji su razlozi naveli Dzivova oca da se odrekne brige o svojemu prvencu; mozemo samo pretpostaviti da je to ostavilo nekog traga u naravi buduceg pjesnika. Tihe i mirne cudi, zatvoren u sebe, kontemplativan, misaon, duboko religiozan i zaokupljen brigama o buducnosti svoga grada - republike, ne odvise sklon humoru, strastven u ljubavi prema Dubrovniku, duboko i iskreno religiozan, odlican poznavalac ljudskih naravi, ljudskih mana i slabosti, prozivio je Dzivo Gundulic svoj kratki zivotni vijek u rodnome gradu, u kojemu se skolovao i gdje je obnasao - kao plemic - redom sve duznosti sto su ih po obicaju Dubrovacke Republike obnasali svi sinovi njegova staleza. Bio je dvaput i knez u Konavlima (1615. i 1619.), senator, clan Malog vijeca. Suvremenici su mu nadjenuli i nadimak, zvali su ga Macica: da li zbog njegove politicke lukavosti i vjestine ili zbog njegove vrlo istancane i profinjene dusevnosti - tesko je reci. Godine 1628. pjesnik se ozenio Nikom Siska Sorkocevica, s kojom je imao petero djece: tri sina i dvije kceri. Najstariji njihov sin Frano bio je pukovnik u austrijskoj vojsci, srednji, Sisko, bavio se pjesnistvom, a najmladi, Mato, vjerojatno je napisao raspravu o krscanstvu u turskoj drzavi. Obje Gunduliceve kceri, Dziva i Mada, otisle su u samostan - jedna je postala franjevka, druga benediktinka, kao sto je cesto bivalo s kcerima dubrovackih plemica. Ivan Gundulic je umro mlad, ne napunivsi ni pedeset godina, od neke opake i nagle bolesti, bolesti koja ga je pokosila u punoj stvaralackoj snazi, 10. prosinca 1638. Pokopan je u franjevackoj crkvi u Dubrovniku.

KNJIZEVNO RAZDOBLJE
U doba Gunduliceve mladosti, krajem 16. i pocetkom 17. stoljeca, knjizevni je zivot u Dubrovniku, slobodnoj i ekonomski vrlo razvijenoj drzavi, bio neobicno ziv i dinamican. Vise od jednog stoljeca njegovala se u tom gradu-drzavi lijepa knjizevnost, nasljedujuci knjizevne oblike i vrste te stilske poticaje iz susjedne Italije, vodece zemlje u kulturi i knjizevnosti tadasnje Europe.
U Gundulicevoj je mladosti dubrovacka poezija vec bila sposobna izraziti sve one sadrzaje koji su se oblikovali u lijepoj knjizevnosti diljem Europe, a u duhu suvremenih, renesansnih knjizevnih stremljenja. Oslobodena vecim dijelom izvanknjizevnih, religiozno-didaktickih namjena, hrvatska je knjizevnost u Dubrovniku tijekom 16. stoljeca ostvarivala one ciljeve koji su i u cijeloj tadasnjoj Europi bili legitimni ciljevi lijepe knjizevnosti: one estetske.
Pjesnistvo, pa ni lirika, u doba baroka ne iskazuje osjecaje svojega tvorca, nego pokazuje njegovu obrazovanost, njegovo umijece stvaranja koje se ocituje u znanju, sposobnosti da svoju erudiciju iskaze na sto neobicniji nacin, ne oponasajuci prirodu i iskustveni svijet, nego stvarajuci nove svjetove, svjetove stvorene slobodnim uzletima maste u one predjele duha u kojima vladaju zakoni artificijelnog, imaginativnog, iskustvu nepoznatog i dalekog. Takve su norme i zakoni stvaralastva obiljezili novu epohu u knjizevnosti i kulturi - doba baroka. Barok nije unio neke nove teme u podrucje knjizevnosti, on njeguje tradicionalne teme i stare sadrzaje, mahom preuzete iz renesanse, ali ih obraduje na nov nacin. To novo iskazuje se u prvom redu kao izrazito lijep, biran, izuzetno rafiniran stil, koji je najbolji pokazatelj kultiviranosti i obrazovanosti pjesnika. Imajuci takve ciljeve pred sobom, pjesnik je pokazivao ne samo svoje umijece i obrazovanje nego i svoj talent: pjesnistvo je baroka igralacko, ludicko u najvecoj mogucoj mjeri, pokazujuci jasno da se knjizevnost krajem 16. i pocetkom 17. stoljeca oslobodila zahtjeva za oponasanjem realno postojecega, empirijskog svijeta i da je dopustila svojim tvorcima - na razini stila - uzlet u slobodne predjele maste, igre i slobode.
Takva poeticka nacela stvaranja vrlo brzo dopiru i do obala Dubrovacke Republike i postaju pokretackom snagom knjizevnog stvaralastva u maloj drzavi-republici.

KNJIZEVNI RADOVI
Ivan Gundulic zapoceo svoj knjizevni rad mladenackim radovima vec u drugom desetljecu 17. stoljeca. Tada je prevodio i preradivao talijanske mitoloske drame i skladao ljubavnu liriku. Danas su nam poznati samo prepjevi triju pjesama maniristickog pjesnika G. Pretija. U Dubrovniku su se tada, i to s velicijem slavama, kako je sam Gundulic rekao, prikazivala njegova slozenja, uglavno prijevodi poznatih talijanskih djela: Galateja, Dijana, Armida, Posvetiliste ljuveno, Proserpina ugrabljena, Cerera, Kleopatra, Arijadna i Koraljka od Sira. Sacuvane su samo cetiri: Arijadna (1633), izvodena i objavljena za Gunduliceva zivota, te Proserpina ugrabljena, Dijana i Armida. Sve su one melodrame, obraduju mitolosku tematiku cija je radnja popracena plesom i glazbom, a sam kor ima u djelu vrlo vaznu ulogu. U Rimu su 1621. godine tiskane Pjesni pokorne kralja Davida (Prepjev sedam psalama: br. 6, 31, 37, 50, 101, 129, 142). U predgovoru koji datira 10. lipnja 1620. godine, u posveti dubrovackom vlastelinu Maru Mara Bunica, Gundulic svoj dotadasnji mladenacki rad opisuje kao porod od tmine. Istodobno navjesta kako ce uskoro prevesti Tassov Oslobodeni Jeruzalem, sto nikada nije ucinio, ali se Tassova prisutnost osjetila u njegovu nadolazecem porodu od svjetlosti. Osam mjeseci kasnije, 1622. godine, u Mlecima je tiskana religiozna poema Suze sina razmetnoga, 1628. prikazana je Dubravka, a najslozenije djelo, ep Osman, pisan izmedu 1637. i 1638. godine, stigao je pred svoje citatelje nedovrsen.

Post je objavljen 11.03.2007. u 18:11 sati.